Koprodukcija: Grad teatar, Budva / Srpsko narodno pozorište, Novi Sad

Federiko Garsija Lorka

Krvave svadbe

Režija: Igor Vuk Torbica

Scenografija: Branko Hojnik

Kostimografija: Jelisaveta Tatić Čuturilo

Kompozitor: Vladimir Pejković

Igraju: Varja Đukić, Milica Grujičić, Ivana Mrvaljević, Pavle Popović, Branka Otašević, Vukašin Ranđelović, Miroslav Fabri,  Draginja Voganjac, Maja Stojanović, Dušan Vukašinović, Filip Đuretić, Nenad Pećinar

ODBRANITI LORKU

Neposredno pred poziv koji sam dobio od vođstva “Grada teatra” iz Budve, s predlogom da zajedno ostvarimo predstavu, vratio sam se bio proučavanju Čaplinovih filmova i sredstava kojima je ostvarivao zaokruženu cjelinu svojih svjetova. Mnogi bi me već na ovom mjestu prekinuli i pitali kakve veze Čaplin i njegova umjetnost imaju sa Lorkom i predstavom koja je, nekoliko mjeseci potom, nastajala na pozornici Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, a onda i dovršena u devet poslednjih dana provedenih u Budvi.

I zaista, na prvi pogled je malo toga što se u geometrizovanom i grubom slepstik-humoru kod Čaplina može uporediti sa Lorkinim poetskim svijetom i njegovim opisima prašnjavih i pustih pejzaža Španije. Međutim, na drugi pogled – ili na moj drugi pogled – ispod pomenutih Čaplinovih tjelesnih skečeva, uvijek je izbijala jedna jednostavna, prosta i nježna poetska istina. Iznova je Čaplin u svakom svom djelu, pronalazio načine da progovori o suštinskim strepnjama čovjeka, o njegovim strastima i njegovim snovima. Za mene, Čaplin jeste bio i uvijek će ostati pjesnik, umjetnik samo različitog ritma i drugačijih slika no onih koje možemo da pronađemo kod Lorke, ali jednake stvaralačke potrebe i iskrenosti.

Ovo nikako ne znači da smo naše “Krvave svadbe” scenski uprizorili uz pomoć Čaplinovih sredstava. Nešto  sasvim drugo je u pitanju. Tih dana, kada sam dobio poziv iz Budve, u meni je snažno odjekivao jedan sasvim mali dio iz monologa koji Čaplin iznosi u svom “Velikom diktatoru”. U mom slobodnom prevodu, zvučao bi nekako ovako: “Mi razmišljamo suviše, a osjećamo toliko malo…”!

Eto rečenice odgovorne za to što sam, nekoliko dana nakon poziva na saradnju, odlučio da upravi “Grada teatra” predložim da radimo upravo Lorkine “Krvave svadbe”. Zaista, okruženi smo vulgarnošću i grubošću, ubrzanim svijetom stalne promjene, stvarnosti neprekidne buke i bijesa, sa kojom i sam redovno ulazim u jednako bučan i bijesan dijalog. Međutim, u tom konkretnom trenutku, u momentima promišljanja šta bi bio naslov koji bi nas okupio u zajedničkom radu, poželio sam krenuti nekim drugim putem, nekim pogledom iskosa, izdvojenim i tihim mjestom. Mjestom koje je potrebno osjetiti prije nego li racionalno analizirati. Čaplin me je postidio jednom jedinom rečenicom i ja sam mu rekao: “u pravu si, hajde da krenem iz onog meni manje poznatog”.

Htio sam odmah da pronađem tekst zbog kojeg bi me mnogi na prvom mjestu upitali – nama rediteljima veoma dobro znano pitanje – “Šta ćeš sa tim danas?”.

Već sam imao i spreman odgovor, da me ne zanima to “danas”, da, ako svakoj stvari koju činimo moramo naći i trenutno uzemljenje i utemeljenje u neposrednom “sad i ovdje”, onda k vragu sa cjelokupnom umjetnošću. Htio sam pozvati ljude da na trenutak prestanu da misle iz sopstvenog pakla subjektiviteta. Da puste znanje i da osjete. Da nekom drugom centru, a ne onom cerebralnom, dozvole da primi jedno djelo. Da umire buku svojih misli i da prije svega slušaju i osjete.

Lorka je bio moj prvi izbor, ne samo zbog neospornog mjesta u cjelokupnoj evropskoj i svjetskoj pjesničkoj tradiciji, nego i stoga što je jedan od rijetkih autora koji je uspio prenijeti svoj pjesnički jezik u teatarske okvire, istovremeno se opirući tome da se povinuje zakonima tradicionalnog dramskog sklopa, sukoba, fabularnog razvoja i značenja. Sem toga, na prostorima naše nekadašnje zajedničke zemlje, Lorka je dugo zapostavljan na pozorišnim scenama. Na tim našim geografskim prostorima zapravo je zauvijek ostalo neotkriveno, ili bar ne u potpunosti otkriveno, ono što se naziva “novom španskom poezijom”. Paradoksalno, jer mogli bismo primijetiti da je toliko toga zajedničkog u motivima naših dvaju poetskih i jezičkih nasljeđa. (Nije tek slučaj ni koincidencija to što je, recimo, nadrealizam tako brzo – nakon što je izrastao iz glasova mahom španskih autora – našao svoj trenutan odgovor i kod autora jugoslovesnkih naroda). Lorka je, u tom pogledu, za mene bio autor sa kojim bismo, i bez pravog predznanja publike, mogli ostvariti podsvjesne asocijacije i dijaloge kroz predstavu. Uostalom, on je u svojoj poetici pomirio ono što se na našim prostorima, sva je prilika, nikad neće pomiriti. Kao ni jedan autor prije njega, Lorka je objedinio, u jednakoj mjeri i snazi, tri poetska, autorska, i, rekao bih, ideološka plana: umjetničke tradicije, narodnog i ličnog.

Mnogo puta do sada u svojim sam javnim istupima upoređivao našu tekuću stvarnost sa ratnim stanjem. Uzimao sam sebi to za pravo, iako me je bilo lako osporiti. Sada, ovdje, to činim krajnje uslovno i posredno. Zaboravio sam gdje sam čuo tu priču, da li mi je neko pričao ili sam je pak negdje pročitao. No, kao i mnoge druge priče, i ova je naprosto vremenom postala moja. Priča govori o sledećem. U sred naših poslednjih ratova, u gradu koji je bio pod rafalnim paljbama i sukobima, znalo se noću čuti kako negdje iz nekog stana, neko, bez izričite ambicije, svira violinu, sasvim tiho i za sebe. Oni koji su mogli čuti instrument i koncentrisati se na zvuk melodije, bar nakratko bi osjetili odsustvo straha.

Kad o tome razmišljam, volio bih da ova predstava izazove sličan osjećaj.

Igor Vuk Torbica

• 

• 

• 

•