– Piše: prof. dr Dragan Koprivica (koordinator u resoru kulture) –

Ljubitelji teatra, koji se ne predaju ni u doba korone, imali su 26. februara lijepu priliku da na sceni Studio u CNP-u dožive pravi pozorišni ugođaj na premijeri „Đokonde“. Jedno novo, mlado, talentovano lice iz Crne Gore, Dušanka Belada sa Cetinja, pozorišnoj publici je predstavila svoj prvi profesionalni komad, i na premijeri naišla na nepodijeljene simpatije publike, a aplauzi se nastavljaju i tokom repriznih izvođenja.

Zadovoljstvo je tim veće što je riječ o mladoj Crnogorki, koja se predstavila našoj pozorišnoj javnosti nakon većeg broja reditelja sa strane, koji su Crnu Goru redovno tretirali kao pozorišnu palanku, uvjereni da joj svoje već ko zna koliko puta rabljene, ovještale režije, mogu prodati kao čuda neviđena i otići s honorarima, među kojima je ukrajinski reditelj Žoldak, uknjižio čak blizu trideset hiljada eura.

Dušanka Belada je završila multimedijalnu režiju, master studije 2019. godine na Akademiji umjetnosti u klasi profesora Aleksandra Davića. Prethodno je u Tuzli u Narodnom pozorištu režirala komad „Kulturrevolucija: Kosa“, po motivima poznatog mjuzikla, a master predstavu, mo motivima Brehtovog teksta „Majka hrabrost“, u saradnji s Fakultetom dramskih umjetnosti u Tuzli, postavila u Novom Sadu na Akademiji umjetnosti. Ova naša Cetinjanka bavi se aktivno i filmskom montažom, prijavljuje se na konkurse za kratke eksperimentalne filmove…

Prvi utisak nakon odgledane „Đokonde“ nas je usmjerio na stihove čuvene pjesme Dobriše Cesarića „Oblak“: „U predvečerje, iznenada, / Ni od kog iz dubine gledan, / Pojavio se ponad grada / Oblak jedan.“

A, povodom predstave, u predvečerje, tj. u pomrčini loših međuljudskih odnosa u CNP-u, između alijenirane Uprave i glumačkog ansambla, umjesto oblaka se pojavio zrak svjetla u liku talentovane mlade rediteljke, koja je već svojom prvom profesionalnom predstavom pokazala da je na Akademiji savladala mnoge tajne rediteljskog zanata. Zato je i na reprizi od 2. marta glumački ansambl doživio ovacije, vođen diskretnom, ali sigurnom rediteljskom rukom Dušanke Belade.

Od samog početka komada, koji traje blizu dva sata, vidjelo se da je rediteljka uspjela napraviti odličan balans između teksta i scenske radnje, oduprla se opasnostima literarnog teatra i napravila zlatni presjek svih scenskih parametara, koristeći rediteljske recepte nenametljivo, u funkciji kompletnog pozorišnog dojma kao jedinstvene cjeline.

Zato je „Đokonda“ (po drami „Žena koja se igra“, američkog dramskog pisca i romanopisca, Viktora Lodata) dala priliku gledaocima da vide neku novu režiju, neko novo čitanje poznatog teksta u viziji mlade rediteljke, nova scenska rješenja uz multimedijalne efekte i besprekorno sadejstvo svih parametara komada u kojem nije bilo slabog mjesta.

Istinita storija o tome kako je 1911. godine jedan Italijan ukrao iz Luvra sliku Mona Lize i čuvao je u svom stanu u Parizu dvije godine, da bi je potom predao vlastima, poslužila je Lodatu, a potom i rediteljki Beladi da stvore čitav niz uspješnih fantazmagoričnih vizija kroz halucinantna stanja glavnog junaka, uspješno rediteljski postavljena.

Belada je uspjela da fragmentarnu strukturu drame, koja se dijelom može tretirati i kao spoj nekolike dobro ukomponovane monodrame, riješi vrlo uspješno, znalačkim rediteljskim rezovima, bez rasplinjavanja scenske radnje, održavajući koherentnu strukturu dramskog projekta u cjelini. I pritom se iskazala kao reditelj koji uvažava detalj kao sastavni dio scenskog mozaika.

Rediteljka je znalački omogućila glumcima da, u okviru zacrtanog koncepta likova, imaju i određeni stepen kreativnih sloboda, što je obogatilo scenske nastupe, posebno glavnog glumca, Zorana Vujovića. Svojom solo partiturom Vujović je indirektno poslao i poziv sljedećim rediteljima da je za njega došlo vrijeme da preuzima složenije uloge, da je i predugo i neopravdano bivao u sjenci.

Uz fino dozirani učinak likova dvoje djece, koje igraju Hana Jovićević i Pavle Bogićević, uz glasove iz off-a (Slobodan Marunović i Nebojša Šofranac) bljesnuli su u svojim rolama i Branka Otašević i Slavko Kalezić, uz odlične maske i transformacije u više likova, što je takođe dalo posebnu boju ukupnom scenskom štimungu. Nek mi ne bude zamjereno da pomenem da su Kalezić i Otaševićeva prvi put zaigrali u nekom pozorišnom komadu još 2004. godine, u mojoj predstavi, u domenu neverbalnog teatra, „Samit“, kojom su pobijedili i na Festivalu dramskih amatera u Bijelom Polju, a potom bili i apsolutni pobjednici Festivala festivala u Trebinju, gdje su iza sebe ostavili konkurentske predstave iz ostalih zemalja eks-ju prostora.

Sad su se u komadu Dušanke Belade oboje predstavili kao zreli glumci, a transformacije Branke Otašević, i scene njene empatije, uživljavanja u likove junakinja različite starosne dobi, sve do lika starice usporenih kretnji, dale su nesumnjiv doprinos komadu u cjelini, koji je na viši nivo uzdignut i tehničkim dometima Milke Stojanović (maske), i Vukice Čabarkape i Vesne Bijelić (šminka i vlasuljari).

Ukupnom pozitivnom dojmu svojim diskretnim koncertiranjem na klaviru doprinijela je sjajna Marija Mitrović, pijanistkinja, koja je školovanje započela na Cetinju, nastavila u Trstu i Dizeldorfu, i završila studije savremenog klavira u Ljubljani.

Inače, Dušanka Belada je, osim režije, potpisala i adaptaciju; scenografkinja je Ivanka Vana Prelević, kostime uradila Gordana Bulatović, lektor je Jelena Šušanj, a izvršne producentkinje su Janja Ražnjatović i Jelena Milošević.

Opšti utisak, koji ostaje nakon odgledanog profesionalnog prvjenca Dušanke Belade, je da smo dobili novu, izuzetno talentovanu mladu rediteljku, u nadi da će naš Nacionalni i drugi teatri imati to u vidu u godinama koje dolaze.