– Piše: Kristijan Vujović –

Nijesam neko ko u kontinuitetu prati pozorišna dešavanja, najviše jer nijesam “svaštojed”. Posebno nikako nijesam dio elite “ti to prosto ne razumiješ” koja je svojevremeno, makar za mene, genijalno predstavljena u skeču “Replublike Zabjelo”. Čisto podsjećanja radi, skeč predstavlja 2 đevojke iz devedesetih tj. jedan specifičan profil istih koji je isplivao u godinama mulja, a koje igraju muški članovi grupe “Republika Zabjelo” (što dodatno karikira scenu).

Profil koji se predstavlja je profil “bimbo” (Google mudro kaže: “Bimbo: an attractive but unintelligent or frivolous young woman”). Dakle, Google-ova definicija, koja opisuje mladu priprostu đevojku, po meni ima i dodatak nečeg karakterističnog na našim prostorima, polu-selo, polu-grad sa jakim kompleksom niže vrijednosti koji rađa jak kompleks više vrijednosti i elitizma. Đevojke lože šporet na drva, a jedna, nacifrana, ali u vunenim čarapama, se hvali čitanjem knjige koja je “strašna”. Knjiga se zove “Ti to prosto ne razumiješ”, pogledaju se i klimanjem glave odobravaju obije koliko je knjiga genijalna (dovoljno je pročitati naslov).

Neke, možda i većina naših predstava mi se čine upravo kao ta knjiga, koje imaju i sličnu ciljnu grupu. Naravno, govorim o intelektualnom i duhovnom sklopu tih ciljanih “bimbo”, ne o fizičkim, polnim ili drugim karakteristikama, da budem jasan. A kada se pojavi neko/nešto što zaista želi nešto reći ili konkretno uraditi, često nailazi na negativne kritike, valjda zbog bojazni da neko dijete ne kaže: car je go!

Predstava “Kapital – djeca” definitivno ne spada u tu prvu grupu predstava “Ti to prosto ne razumiješ”. Prije bih rekao da je ona sa svojim malim glumcima i njihovom đečijom iskrenošću urla da je car go, pa je treba ućutkati. Takav sam utisak stekao makar čitajući jednu kritiku svojevremeno, poslije premijere, a koju su na žalost napisali oni čija je to struka. Ili je bilo to u pitanju ili je bilo najlakše đecu “isprašiti po turu” kako bi se izmirila jednakost pozitivnih i negativnih kritika. Na isto mu se svodi, daj da proguramo bezvrijedno, pa ćemo žrtvovati budućnost, a valjda budućnost predstavljaju đeca.

Ne bih dužio previše o tome tj. ponavljajući kako je to autorski projekat Petra Pejakovića te navodio ostale pomagače u tom “nedjelu” (nadam se da nema čitaoca koji ne shvataju što znače navodnici ovđe), jer to možete naći na internetu. Premijera je bila 2017. godine, ali sam se odlučio napraviti ponovan pogled na predstavu, dijelom zbog korone i što nešto nemamo puno prilike gledati predstave u živo, a dijelom što je tek Pozornica.me pružila mogućnost i laicima ili početnicima da napišu i javno objave pozornišnu kritiku.

Postoje filmovi koji navode emocije na oči, ali mi se gledanjem predstave, kao i mnogim ljudima koji su je gledali upravo to i desilo po prvi put u životu. Prepričavanje predstave ćete takođe naći na internetu. Ono što želim da ponovim jeste da je predstava rađena nekih godinu-dvije, u kooperaciji sa đecom sa Cetinja. Da, kooperaciji, jer je, za mene genijalni autor, dao djeci slobodu da sami pišu ono što osjećaju i što misle da treba, uz blago stilizovanje.

Dakle, eto, sticajem okolnosti, rodni grad mi je Cetinje, znam i mentalitet ljudi i govor i mimiku lica. Ono što mogu reći, za početak, je da su đeca vjerno prenijela sve to. U gore pomenutoj kritici “stručnjaka” po nalogu se pominjala izvještačenost glume. Možda su đeca trebala, kao i većina glumaca sa Cetinja koji su to morali proći, da oduče svoj originalni govor i dikciju, te da kasnije od imitatora njihovog govora uče kako bi trebalo glumiti Crnogorca ili građanina Cetinja – imitirati sopstveni govor. Vjerovatno bi gluma djece, prosjeka godina 11, bila tada originalna i bez izvještačenosti.

Nijesam za to da se previše ili uopšte hvali što nije za hvalu, nijesam ni neki zagovornik “pozitivne diskriminacije” jer diskriminacija ne može biti pozitivna. Ali jesam zagovornik pružanja šanse i njegovanja budućnosti. S druge strane, kroz samu predstavu se vidjelo nešto sasvim drugačije, vjerno i iskreno prenešeno od najmlađih.

Gledajući predstavu, kroz đečije oči vidite svijet odraslih, realni svijet. Vidi se opterećenost onih koje bi trebali da štitimo, opterećenost djece odraslima i njihovim životima. Dijete koje hoće da pomogne ocu, koji je u nemaštini izgubio u potpunosti kompas i koji troši zadnje novce u kladionici. To dijete ulazi u isti začarani krug u koji mu je otac upao, jer to je jedino što je naučilo, te pokušava pomoći ocu i porodici tako što će se i ono kladiti. U đečijoj mašti, on uspijeva u tom poduhvatu, što se prenosi na radnju u predstavi, sav srećan ocu donosi dobitak. Otac čitav dobitak troši na vraćanje dugova, ali je dijete srećno, jer je je uspjelo makar na trenutak da povrati radost i vedrinu porodici.

Đeca u predstavi vide majku koja ulazi u prodavnicu i traži hljeb i paklu cigara, “onih najjeftinijih”. Prodavačicu koja je kritikuje što ne kupi đetetu sladoled i koja se nudi da dijete časti sladoledom. Majku koja odgovara: “Ne gospođo, nećete vi mom đetetu kupovati ništa, sve što mi je ostalo u životu je ovaj obraz i ovi cigari”. Čitava scena sa replikama predloženim od same djece daju 2 dimenzije priče. Dječiju, koja ni kriva ni dužna bilježi tešku situaciju i upija momente i odraslu, nemoć, bezizlaznost i pokušaj održavanja minimuma dostojanstva.

Ono što je tragično i što je jako u ovoj predstavi je to što ovo nije pogled Petra Pejakovića već same djece. Postajete svjesni jednog nadrealnog trenutka u predstavi đe je realni život na sceni, a ne na parteru. Djeca nesvjesna onoga što se dešava glume sami sebe na pozornici života. Ja ne znam što pozorište i pozornica mogu jače da ponude od ovoga što sam opisao. I što im može biti drugi cilj i smisao. Mislim, da, možda može biti cilj upravo kapital.

Onaj dio na kojem su emocije već toliko narasle da su tražile izlaz negdje je sami kraj na kojem uviđate neke stvari. Prva je da većina djece očekuje da će svoj budući život i sreću naći neđe vani. Druga je da, ukoliko se ne ostvari ovo prvo, kao odrastao čovjek shvatate da se većina želja tih sjajnih mladih ljudi, koje bi trebale biti normalne, neće ostvariti. Počinjete da tražite razlog. Krivca. Možda ćete početi da psujete ili pljujete na odrasle, na samog sebe i svoju generaciju. Ne brinite. To je ok. Dobro došli na predstavu “Kapital – djeca”.