– Autor: Nikša Miljanić, advokat –

Kafkin “Proces” je bio moja omiljena knjiga u srednjoj školi. Pitanje je koliko sam i kako tada uopšte mogao da shvatim ovu knjigu. Isto pitanje ostaje i dan danas. Jer Kafka zaista jeste misterija, a proces, posebno.

Kafka je za života poželio da se nakon njegove smrti, sva njegova djela – spale. Zahvaljujući “neposlušnosti” njegovog prijatelja Maksa Broda, knjiga je ipak objavljena godinu nakon Kafkine smrti.

Ko je oklevetao Jozefa K? Kada “proces” počinje? Kakav je to proces? Kako je sve to vidio genijalni češki autor Franc Kafka? Ogromna pitanja sa bezbroj tema i nepregledna polja za lutanje po mislima. I zaista se može reći da je “Proces” kao djelo teško i izmaštati, a kamo li zamisliti na sceni. Upravo zato sam prije predstave imao priličnu dozu podozrenja – kako će to sve ispasti?

“Proces” je kao projekat CNP-a uradila naša mlada rediteljka Dusanka Belada . I moram zaista reći da je moj osjećaj podozrenja nestao odmah nakon početka predstave u kojoj sam zaista uživao. Već u prvih par scena osjeća se svježina i dah istinske posvećenosti i rada – svih aktera. To se zaista tako vidi i osjeća, do kraja predstave. Pored rediteljskog rada, koji je izvrstan, zaista svaki segment predstave odaje ovaj utisak. Gluma je jako dobra, scena sjajna, audio-vizuelni efekti vrhunski. Ono što mi se posebno dopalo je sam način na koji je tema obrađena. Uživao sam da gledam ono što ja zovem “totalnim pozorištem”. Pozorište bez pompeznosti, teatralnosti, bez kiča, pretjerivanja,.. ono pozorište koje se zasniva na živoj riječi, na pokretu, na glumi i nadasve na ideji, dubinskoj i skrivenoj. Zato mi se posebno dopao izbor rediteljke da temu obradi van svakog vremenskog i prostornog, konteksta, u jednom ambijentu čistilišta. Sve ovo, sa ukusom i stilom koji je sjajan! Nekako, koliko god bilo pretenciozno, imam osjećaj da bi i sam Kafka baš ovako nekako volio da vidi svoj “Proces” (iako mu nije sam ni dao ime, niti ga je dovršio). Jer nije ni Kafka pisao o Jozefu K nekog vremena, iz nekog grada. Već upravo – o sebi, o čovjeku, njegovoj “osuđenosti” na “proces”, čiji se ishod – ne zna,… ili baš zna…

Lijepa predstava koju preporučujem!

Bravo Dušanka! Bravo za sve!