– Piše: Vukašin Pođanin –

Danas je Svjetski dan pantomime i tim povodom ćemo u ovom tekstu pokušati da otkrijemo nešto više o njoj, istorijatu i zanimljivim, manje poznatim stvarima.

Pantomima je riječ grčkog porijekla koja označava podražatelja ili nekoga ko imitira. Međutim pantomima je prije svega naziv za predstave u kojima glumac misli i osjećaje lika kojeg tumači prenosi samo pokretima tijela i mimikom, bez uporabe riječi.

U pantomimi razlikujemo tri vrste pokreta:

1. umjetnost stava ili držanja (kroz spoljašnji, tjelesni stav i pokrete jednog karaktera, osjećaje i unutrašnji stav jedne figure prikazati vidljivim).
2. znakovi i pokreti iz svakodnevnog života u njenoj uveličanoj formi (mahanje, pozdravljanje, itd).
3. Iluziona tehnika (objašnjenje, spor covjeka sa njegovom okolinom koja su samo čistim tjelesnim sredstvima prikazana).

Prva forma pantomime je nastala u antičko vrijeme. U Grčkoj, glumci su igrali mitološke likove koje su gledaocima bile poznate. Hor koji se sastojao od 30 do 40 osoba je pjevao ili komentarisao glumčeve namjere na sceni. Arena je primala i do 20 000 posjetilaca, i glumci su koristili velike maske i stajali na visokim štapovima kako bi bili viđeni sa velike udaljenosti.

Kasnije, u starom Rimu, nastaje teatarska forma koja u središte pažnje stavlja nijemog solistu, pantomimičara.

Pantomima je u starom Rimu bila jako popularna, a glumci su bili veoma cijenjeni, pa je to i doprinijelo tome da se unaprijedi ovakav vid imitacije, kako u antici tako i kasnije u drugim periodima.

U 17. vijeku dolazi do promjena u samom pristupu pantomime, glumci igraju u tišini, ali ima i onih koji su imali privilegije govora pa su se i u tome razlikovali sa svojim likovima, kakvi su likovi iz Commedia dell’arte, Harlekin, Columbina, Kapetan Pantalone, koji su i sa svojim izražajnim maskama imali velik uticaj na teatre širom Evrope.

Tako je početkom 18. vijeka je legendarni i poznati Žan Gaspard izvodio svoju ulogu Pierrot (Pjeroa) u Thèàtre des Funambules, u obliku zaljubljenog mladića koji je melanholičan i prepoznatljiv po dugim bijelim kostimom, i u tišini podnosi bol neuzvraćene ljubavi.          

Umjetnost pantomime, je uvijek bila povezana sa plesom i muzikom, ali je u 20. vijeku dobila samostalni oblik odnosno 1923. godine je Etien Dekrua počeo da se više služi pokretima tijela na sceni, prvo sam, a nedugo zatim je podučavao i druge.

Decroux analizira pokrete čovječijeg tijela pod geometrijskim okolnostima, tako nastaje Inklinacija (naklon), translacija (pomjeranje) i rotacija čovječijeg tijela kao osnova za sve predstojeće iluzorne tehnike pantomime.

Njegov cilj nije bio samo reformacija pantomime već i razvijanje i pravljenje čistih pokreta – Mime Corporel.

Pantomima dobija i svoju pedagogiju i gramatiku gemetrijskih pokreta, njegovi učenici su slavni Jean Louis Barrault (Žan Lui Baro) i Marcel Marceau (Marsel Marso).

Marcel Marceau, jedan od najistaknutijih učenika i ljudi koji su najzaslužniji za popularnost i širenje pantomime među glumcima, je razvio sistem pomoću kojeg je pantomima doživjela svoj veliki procvat i postala svjetski poznata.

Francuska škola razdvaja pojam “pantomime” i “mime”.

• Pantomima živi u tradiciji stare pantomime, tj. ona priča o svakodnevnom životu, njegove komične i tragične situacije i obraća se direktno publici. Bijela maska od Pierrot-a je često preuzeta. Izražava se putem ekstremiteta i Mimike.

• Mime želi ljudske konflikte i situacije, osjećanja i emocije bez priče, kroz scenu izraziti. Njegova vrsta “govora” je simbolična, u stilu Decroux-a, čak i abstraktna i pušta svoje tijelo da djeluje. Lice nije našminkano ili je prekriveno sa tkaninom ili sa neutralnom maskom.