#Osam veličanstvenih žena

– Piše: Sarabela Drljan –

Serijal je priveden kraju, ali postarala sam se da se završi sa jednom od najznačajnijih imena XX vijeka – Simon de Bovoar.

Ja se neću baviti njenim intimnim životom sa Sartrom ( Žan Pol Sartr: filozof, pisac ), već vam predstavljam njena postignuća koja su mnogo važnija uprkos tome što su važili za najitelektualniji par Francuske.

Simon je filozofkinja, pisac, feministkinja, intelektualka i aktivistkinja. Ono po čemu je Simon poznata jesu njene knjige, među njima i sada već čuvena –Drugi pol (Le deuxie sexe).

Zajedno sa Odbranom prava žena Mary Wollstonecraft (1792), Vlastitom sobom (1929) Virginije Woolf, Drugi pol (1949) Simon de Bovoar čini korpus fundamentalnih tekstova koji su uticali na tok i razvoj feminističke misli XX vijeka.

Prije nego što je objavila ovu knjigu, Simon se nadala da će nova era i socijalizam povratiti izgubljeno žensko dostojanstvo ali, Simon se prevarila.

Zato knjigu i započinje sljedećom rečenicom: Woman? Ova knjiga jedno je od temeljnih uporišta savremenog feminizma i koncepta “žena se ne rađa, žena se postaje” koji negira tradicionalno dodijeljenu ulogu ženi. Drugi pol je revolucionarna kritika patrijarhata i ženine uloge u društvu. Vatikan je ovu knjigu uvrstio u svoj indeks zabranjenih knjiga za čitanje koji je ukinut tek 1966. godine.

Simon je rijetka filozofkinja koja se bavila ovom tematikom, pri tom mislim na filozofiju uopšte. Ako pratimo trag od antičkih vremena pa sve do danas, ženama se nije u potpunosti dozvoljavala slobodna misao. Ja sam u prvoj kolumni o Hipatiji već pisala o ženama filozofima i naučnicima antičke Grčke, ali realnost je sasvim druga.

Simon je vrlo kritična prema ženskoj prirodi odnosno prirodnim procesima (pod tim mislim na menstruaciju, rađanje, dojenje), pa je često dobijala kritike kao mizogena ličnost gdje joj se potire “titula” feministkinje upravo zbog stavova protiv ženskog tijela.

Sa psihološke strane ovo je duboko usađeni problem da se potisne priroda žene na način da se ženstvenost i odlike tijela smatraju “slabost” kako bi se dodatno naglasio intelekt i tako postala pandan muškarcima koji je okružuju.

Tvrdim sasvim otvoreno da naša priroda koju Simon “potire” nema nikakve veze sa našim intelektom, niti je naš um slabiji ako nas nazivaju “slabijim polom”. Ženska potlačenost se ogleda u skoro svim životnim sferama, ali se posebno ističe u obrazovanju. Ipak, danas sa ponosom mogu reći da je sve više žena koje upisuju i završavaju studije. Dok je sasvim drugo pitanje njenih prava koja se tiču trudničkog bolovanja, osiguranja, i isplate plata. U prilog moje tvrdnje govori i činjenica na primjer, da su glumice manje plaćene od svojih muških kolega u Holivudu, da su podložnije seksualnom nasilju i mobingu i da je starenje tabu tema pa se nad glumicama vrši pritisak da moraju biti mlade, ostati zgodne i biti bez bora. Ako ovo nije odlika diskriminacije, onda neka Vam primjer bude naša zemlja gdje svaka žena koja je u medijima trpi jedan vid nasilja (lascivni komentari na portalima i društvenim mrežama upućeni ženama, gdje se bez ikakvih sprega komentariše njeno tijelo, njen život i odijevanje, čak sam ovdje i blaga, jer se zalazi do takvih detalja intime da me prosto iznenađuje činjenica da su takve javne slobode dozvoljene jer je to vid nasilja nad njenim dostojanstvom).

Možda pojedinci zaboravljaju da su rođeni od strane jedne žene koja je vlastiti život podredila njima, ali sada će ti isti reći da su se samo našalili jer ih to zabavlja..

Zanimljivo, dakle, degradacija žene koja je vaša sugrađanka, komšinica ili zemljakinja je stvar zabave? Zašto onda nikada nisam pročitala sličan komentar o nekom pripadniku “jačeg pola” koji je u medijima da se o njemu predaju priče od strane žena?

Ali, hajde da se vratimo na Simon.

Rođena je 9. januara 1908. godine u Parizu. Budući da su njeni roditelji izgubili puno materijalnih dobara tokom Prvog svjetskog rata, porodica se borila da zadrži svoj buržoaski status. Ipak, Simon i Helen (njena sestra koja je kasnije postala slikarka) su se školovale u jednoj od najprestižnijih samostanskih škola. De Bovoar je bila veoma religiozna i namjeravala je da postane častna sestra. Međutim, u svojim „tinejdžerskim” godinama, izgubila je svoju vjeru i ostala je ateista do kraja svog života.

Nakon što je 1925. godine stekla univerzitetsku diplomu iz oblasti matematike i filozofije, nastavila je da studira matematiku na Katoličkom institutu u Parizu, kao i književnost i jezike na Institutu sv. Marija. Zatim je studirala filozofiju na Sorboni gdje je diplomirala 1928. godine. Kasnije je napisala diplôme d’études supérieure (što je uporedivo sa magistarskom disertacijom) o Lajbnicu.

Simon de Bovoar je bila deveta žena koja je diplomirala na Sorboni, budući da su se Francuskinje tek tada izborile za pristup visokom obrazovanju.

U početku je de Bovoar radila s Moris Merlo-Pontijem i Klod Levi-Strosom jer su sve troje završili predavačku praksu u istoj srednjoj školi. Iako nije bila na službenom popisu studenata, slušala je predavanja u Visokoj školi gdje se pripremala za agregat u filozofiji, vrlo težak postdiplomski ispit koji je služio rangiranju studenata na nacionalnom nivou. Dok je tamo studirala upoznala je studente Žan Pol Sartra, s kojim je bila u romantičnoj vezi, Pola Nizana i Rene Maja.

Svoj život posvetila je obrazovanju i političkom angažmanu, pisala je i podučavala. Ocjenjivači za agrégation su dodijelili Sartru prvo mjesto, dok je de Bovoar završila na drugom mjestu.

Ipak, sa uzrastom od samo dvadeset i jedne godine, postala je najmlađom osobom u istoriji koja je položila ovaj ispit.

Od 1931. do 1941. bila je profesorka filozofije u Marseju, Ruanu i Parizu, a od 1943. se posvetila književnosti. Pisala je romane, drame, eseje i memoare. Neka od njenih poznatijih djela su romani egzistencijalističke tematike: „Gošća“, „Krv drugih“, „Svi su ljudi smrtni“ i „Mandarini“, drama „Nekorisna usta“ i memoari „Uspomene lijepo vaspitane djevojke“.

Rat je obilježio i njeno stvaralaštvo pa je od 1941. do 1943. godine pisala roman “Krv drugih” koji se smatra jednim od najvažnijih egzistencijalnih romana Francuskog pokreta otpora. Nakon toga napisala je i svoj prvi filozofski esej Pyrrhus et Cinéas, a u tom razdoblju koje je sama nazvala moralnim periodom svog stvaralaštva nastao je i roman “Svi ljudi su smrtni” i drama “Beskorisna usta”.

De Bovoar je umrla 1986. godine.

Simon je bila rijetka žena koja je uspjela da se suoči sa problemom svih žena – ne pristajanje da budu zatočenice patrijarhalnog društva niti da nose titulu” drugog”; “slabijeg” niti “ljepšeg” pola koji stoji UZ odnosno IZA uspješnog muškarca.

Simon je bila poput Don Kihota, njena borba nije prošla neslavno jer su brojne žene nastavile bitku nakon njene smrti sve do danas.

Ovim završavam serijal Osam veličanstvenih žena koji me je u mnogo čemu promijenio. Njihov elan, snaga, intelek je za mene bio poziv za buđenje, poput zova prirode. Pobudilo je u meni želju da se vratim sopstvenoj prirodi prihvativši vlastitu snagu i posebnost.

Žene daju život i one su neizostavni dio priode. Ja zahvaljujem svojoj majci, baki i svim ženama koje su bile prije njih. Njihova žrtva i trpljenje su omogućile meni da progovorim. U ime onih koje su ćutale i bile zaklonjene. Danas one govore kroz mene. Žene čija su imena zaboravljana kako su stasavale nove generacije. Hvala vam jer niste uzalud živjele niti ste otišle u zaborav.jer kroz mene teče i vaša krv.

Mi nismo slabe, niti smo druge. Mi smo hrabre i iste.

Jednake=Jake