#Osam veličanstvenih žena

– Piše: Sarabela Drljan –

Kako se serijal približava kraju, tako i dame koje predstavljam imaju sve zanimljivije karijere, živote i karakter. Jedna od takvih je i Ejda Bajron. Ako ste odmah pomislili na lorda Bajrona, u pravu ste, jer on je njen otac. Mada, njihovi životi nisu bili povezani jer ih je njen otac ostavio kada je Ejda imala svega par mjeseci. Uprkos nedostajanju očinske figure, pa čak i velike posvećenosti njene majke koja je bila vrsni matematičar i zbog koje je Ejda učila ovu plemenitu disciplinu, na samom kraju, poput kletve, umrla je mlada kao i njen otac. Pokopana je pored čovjeka koji nikada nije bio uz nju.

Ove me je nagnalo da se zapitam, da li nedostatak ljubavi utiče na čovjeka toliko da može napredovati ili propasti? Ejda je ipak prevazišla svog oca po svojoj genijalnosti.

Mada, moram reći da se u tom periodu njenog odrastanja biti obrazovana žena smatralo „neprimjerenim“. Žena je imala svoje dvije uloge a to su:

• Reproduktivna
• Starateljica kuće

Dok je sasvim druga stvar ako je pri tom imala bogat miraz pa je mogla imati neku vrstu nezavisnosti, svakako, u okviru nametnutih pravila društva.

Pošto govorim o 19.vijeku, i dostina žena je u ovom dobu započinjalo svoje karijere u svijetu, valjalo bi spomenuti i Crnu Goru te tako napraviti komparaciju kada je žensko obrazovanje u pitanju.

(Dio koji prilažem pripada radu sociološkinje Mirjane Popović na temu: ,,Proces uključivanja žena u sistem obrazovanja u Crnoj Gori”. Rad se nalazi u arhivi Muzeja žena Crne Gore.)

Prvi pomen o školovanju ženske djece nalazimo 1867. godine, kada je Jelena Vicković na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala djevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za djevojčice otvorena je 1872. na Cetinju, da bi dvije godine kasnije pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske djece. U Crnoj Gori je u ukupnom broju učenika 1875. godine bilo zastupljeno 4.5% ženske djece, a od 62 učitelja samo je bila jedna učiteljica (P. Vojvodić;119:1985.). Druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine (Popović), a treća u Baru 1901. godine (Glas Crnogorca, br. 46, 1901.) Iz najstarijih školskih propisa donijetih 1870. godine i „Pravila o dužnostima kapetana, mjesnih školskih nadzornika i učitelja narodnih osnovnih škola“ iz 1878. jasno se vidi da je roditeljima ostavljeno na volju hoće li slati žensku djecu u škole. Tek od 1914. godine zakonom biva uređena obaveza školovanja ženske djece izjednačena sa školovanjem muške. Zakonom je rečeno „da je nastava obavezna za svu djecu oba pola do navršetka 15 godina“ (Zakon o izmjenama i dopunama zakona o narodnim školama u Knjaževini Crnoj Gori, Cetinje 1914.). Za roditelje i staratelje koji su izbjegavali upis i redovno slanje djece u školu bile su propisane oštre zakonske sankcije, koje su se u praksi rijetko primjenjivale što se može i razumjeti imajući u vidu opšte siromaštvo države. Momenat koji u kulturnoj i prosvjetnoj istoriji Crne Gore zaslužuje posebnu pažnju jeste osnivanje Đevojačkog instituta Carice Marije 1869. na Cetinju. Đevojački institut ili Ženski institut je prva ženska srednja škola u Crnoj Gori. „Najstariji podaci o Đevojačkom institutu mogu se naći u Orliću za 1870. godinu. Tu se kaže da je na Cetinju otvoren…“u tečaju minulog ljeta“ Zavod za žensku djecu, u kojem je bilo „12 nježnih crnogorskih djevojaka“. Znači sudeći po ovom izvoru, iako je Institut prema prvom Ustavu imao obavezu da primi 24 učenice, zbog neshvatanja značaja školovanja ženske djece, u prvoj generaciji ovu školu je pohađalo svega 12 učenica, koje su sticale osnovnu pismenost, a imale su 9 i više godina.“ (M.Bulatović, 195: 2004). Treba naglasiti da u to vrijeme u Crnoj Gori nije bilo posebne škole za djevojčice, a u muške osnovne škole su ih nerado primali, (tek je 1874. u cetinjsku školu upisano 12 djevojčica), pa je u takvim uslovima Institut u početku imao i ulogu osnovne škole, jer većina upisanih učenica nije znala ni da čita, ni da piše. Kao i Bogoslovija i Institut je osnovan zahvaljujući novčanoj, ali i kadrovskoj pomoći Rusije.

Dakle, mi nismo toliko zaostajaliza Evropom, i možemo se itekako pohvaliti svojim kulturnim naslijeđem, tradicijom i savremenošću tog perioda. A sada, vratimo se na Ejdu.

Ejda Bajron, grofica od Lavlejsa, (Lady Ada Augusta Byron, Countess of Lovelace) rodila se 10. decembra 1815. godine. Bila je ćerka britanskog pjesnika lorda Bajrona i En Izabel Milbank, tj. ledi Bajron. Kada je imala pet mjeseci njeni roditelji su se razveli. U aprilu 1816, lord Bajron je otišao u inostranstvo, gdje je i umro. Iako Ejda nije stigla da upozna svog oca, ona mu je bila veoma slična kao po izgledu tako i po naravi. Ledi Bajron se interesovala za matematiku i nauku, i potrudila se da Ejdino obrazovanje bude u skladu sa njenim interesovanjima. Ejda je učila matematiku, zapostavljajući oblasti iz očeve struke: poeziju i književnost.

Sa trinaest godina se razboljela od misteriozne bolesti i nije mogla da hoda tri godine. Za to vrijeme nastavila je da uči, i ubrzo je nadmašila očekivanja u matematici, a postala je i odličan lingvista i muzičar.

Osoba koju je Ejda veoma željela da upozna je bila Meri Somervil (prva žena član Kraljevskog astronomskog društva (Royal Astronomical Society) i priznati matematičar). Upravo je gospođa Somervil upoznala Ejdu sa njenim budućim mužem, lordom Vilijamom Kingom veoma poštovanim profesorom matematike.

Duboko su je impresionirale Čarlsove ideje o novoj mašini za računanje, takozvanoj analitičkoj mašini, a i on sam je ostao zapanjen Ejdinom inteligencijom.

Sa devetnaest godina se vjenčala sa Vilijamom Kingom, koji je ubrzo postao grof od Lavlejsa (engl. Earl of Lovelace). Imali su skladan brak iako je Ejda bila intelektualno nadmoćnija. Njihovo troje dece, dva sina i ćerku koja je krenula majčinim stopama, više su odgajali njena majka i njen muž nego ona sama, ali takav vid odgajanja je bio dosta popularan među engleskom višom klasom u to vrijeme. Vilijam je, međutim, bio ponosan na dostignuća svoje žene i uvijek joj je pružao podršku.

Godine 1842, Babidž je bio pozvan da održi seminar na Univerzitetu u Torinu, u Italiji, na temu analitičke mašine. Babidž je tada zamolio Ejdu da ih prevede sa francuskog na engleski jezik, da bi više ljudi moglo da razumije. Dok je prevodila, dodavala je sopstvene bilješke i ubrzo je prevod bio tri puta duži. U njima je naglašavala razliku između Paskalove mašine, koja bi mogla da se poredi sa današnjim kalkulatorom, i Babidžove mašine, koja može da se poredi sa modernim računarima. Bilješke je označavala slovima od A do G. U posljednjoj, G bilješci, Ejda opisuje algoritam za analitičku mašinu za izračunavanje Bernulijevih brojeva. Smatra se da je to prvi algoritam ikada sačinjen sa idejom da se primijeni na računaru, i iz ovog razloga ona se može smatrati prvim računarskim programerom. 

Koncentrisala se na ono što bismo mogli danas nazvati „softverskim“ aplikacijama za analitičku mašinu.

Ejdi je bilo dvadeset devet godina kada je njeno djelo objavljeno i kada je rodila treće dete. Na veliko iznenađenje, doživjela je duševni i mentalni slom. Ljekari su joj prepisali kombinaciju lekova i alkohola koja se danas smatra smrtonosnom.

Uspjela je da ostavi alkohol na neko vrijeme, ali je našla drugu zavisnost – kockanje. Zajedno sa mužem je testirala matematičke teorije o vjerovatnoćama konjskih trka.

Umrla je 27. novembara1852. godine od raka sa trideset i šest godina, isto koliko je imao njen otac kada je umro. Po sopstvenom zahtjevu, sahranjena je pored svog oca u Haknal Torkardu, crkvi u Notingamširu. Kao nagradu za njen doprinos, Američko ministarstvo odbrane je 1979. godine razvilo jedan programski jezik i nazvalo ga Ejda (engl. Ada). U toku svog života, sarađivala je sa ser Dejvidom Brusterom, tvorcem kaleidoskopa, Čarlsom Vitstounom, Čarlsom Dikensom i Majklom Faradejom.

Ejda Lavlejs je prešla granicu stereotipne uloge žene i bila je jedan od pionira u istraživanju računara i programiranja.

„Labor ipse voluptas!” -Rad je sam po sebi nagrada! (moto porodice Lavlejs).