Ksenija Atanasijević (1894-1981)
#Osam veličanstvenih žena
Piše: Sarabela Drljan
Ksenija je bila filozofkinja, feministkinja, antifašistkinja, pacifista, prva žena koja je doktorirala na Beogradskom univerzitetu.
Za serijal o ženama koje su ostavile svoj trag u istoriji svijeta, odabrala sam žene iz različitih sredina, konfesija, iz razloga da bi ste stekli sliku o tome da su sredine iste iako se vremena mijenjaju. Jedna stvar se nikada ne mijenja – želja da žene stoje pod kontrolom, mada ja bih rekla da je to strah da kada se žene oslobode iz hiljadugodišnjeg ropstva, postanu nezavisne i samodovoljne jedinke kojima će teško moći da se upravlja strahom, manipulacijom i lažima.
Zašto ovo kažem? Pa upravo je laž i strah patrijarhalnog društva upropastio blistavu karijeru misliteljke Ksenije.
Ali, da se vratim na početak.
Ksenija Atanasijević je rođena 1894. godine u Beogradu kao šesto dijete uglednog ljekara, upravnika Opšte bolnice Svetozara Atanasijevića. Njena majka Jelena, iz beogradske svešteničke porodice i sestričina predsjednika beogradske opštine Aćima Čumića, umrla je poslije porođaja. Kada je imala 12 godina, umire joj otac, i brigu o Kseniji preuzima njena maćeha, prosvećena nastavnica Više ženske škole Sofija Atanasijević. Najbolji drug joj je pjesnik Rastko Petrović i njegova sestra, pariska slikarka Nadežda.
Ksenija je studirala filozofiju na Beogradskom univerzitetu, profesor glavnog predmeta joj je slavni Branislav Petronijević, koga zbog otkrića u paleontologiji i originalnih filozofskih radova visoko uvažavaju evropski naučni krugovi. Međutim, Petronijević ja na Beogradskom univerzitetu strah i trepet. Ksenija se u pismu prijateljici požalila da su njegova predavanja “fiziološki neizdrživa” i da studenti padaju u nesvjest na seminarima koje Petronijević vodi, trudeći se da ismeje, ponizi i s fakulteta zauvijek otjera svakog ko nije u stanju da mu intelektualno parira.
Ksenija doktorira 1922.godine što je tada bio presedan kada su žene u pitanju. Do tada bi se i moglo misliti da je njena inteligencija slučajnost, ali na samom ispitu se desila jedna zanimljivost koja je dokazala da ona nije “slučajno” tu.
Pošto je diplomirala, za doktorski rad ona uzima djelo Đordana Bruna i traga za rijetkim knjigama o njemu po čitavoj Evropi. Ima 28 godina kada brani svoju doktorsku tezu Brunovo učenje o najmanjem, 16. januara 1922. godine. U komisiji kojom predsjedava Petronijević još su i Milutin Milanković i Veselin Čajkanović. Možda stoga da bi sam raskrinkao tračeve o njegovoj sentimentalnosti prema Kseniji, Petronijević tada prevazilazi i sopstvenu malicioznost i surovost prema studentima, pa u jednom času Kseniju Atanasijević, iako na filozofskom ispitu, vodi kroz područje više matematike. Ona neočekivano dokazuje da je sasvim spremna da objasni i matematičke formule koje se tiču djela Đordana Bruna, a zapanjeni Petronijević i Milanković gledaju jedan drugoga i komentarišu: “Kolega, jel sve u redu sa hormonima naše kandidatkinje?!” Njihovi nespretni komplimenti trebalo je da kažu da je Ksenija “pametna kao muško”, no takve šale su učvrstile Kseniju riješenost da se bori za ravnopravnost žena u društvenom životu Kraljevine Jugoslavije.
1923. godine postaje prva žena docentkinja. Ako ste upoznati sa terminom “lov na vještice” koji je sprovođen davnih dana nad svim ženama koje su ili nisu bile sumnjive, pa ipak, osuđivane da su vještice, ovo je bilo upravo to. U to vrijeme (koje nije bilo toliko davno) pojavljuje se jedna žena koja treba da dobije titulu docenta, pa su se neskriveni šovinisti mučili kako da ocijene jedan rad, čak su išli dotle da predlažu da se odštampa na francuskom dok evropska kritika ne izrekne povoljnu ocjenu o djelu. (ovdje vam predlažem da pročitate odličnu biografiju Ljiljane Vuletić “Život i misao Ksenije Atanasijević” za koju je 2006. dobila Nagradu Isidorinim stazama)
Ima jedan zanimljiv momenat koji se dogodio na sjednici vijeća, naime profesor Miloš Trivunac je na sednici ponosno uzvikivao “Ima krajeva u Srbiji gdje žene ljube u ruku mlađe muškarce, a vi hoćete da date katedru docenta jednoj mladoj djevojci?”
Kada se pojavila na prvoj sjednici fakulteta, srdačno su je dočekali dekan dr Vlada Petković, veliki naučnik Jovan Cvijić, njen profesor Čajkanović, “kao i docenti koji su na sjednicama bili nijeme figure, kao što ću i ja biti…”, pričala je kasnije. Profesor koji je glasao protiv nje, izvinio se… Prišla je velikom naučniku Mihailu Petroviću da mu se predstavi, on joj je stegao ruku uz nekoliko utješnih riječi. Čudila se zašto je tješi. Čuveni etnolog i rijetko čestit čovjek dr Tihomir Đorđević bio je najeksplicitniji: “Čestitam vam, gospođice, ušli ste u pakao!”
Predavala je istoriju klasične, srednjovjekovne i novije filozofije, istoriju indijske filozofije i estetiku.
Ovdje moram podvući jednu vrlo važnu crtu, a to je očitovanje ljubomore i sujete prema uspješnijima od sebe, prije nego li nastavim sa njenom biografijom.
Mi smo narod koji kao da ne voli uspješnije od sebe, barem ne ako nemaju problema u porodici tj. loše zdravstveno/ materijalno stanje, dakle ako im ne cvjetaju ruže u svemu, e onda im možda malo oprostimo uspjeh, a ako je žena, prvo moramo da oprostimo što je žena, jer kako reče Milanković (nešto nije u redu sa njenim hormonima), a onda pokušavamo da “opravdamo” njen uspjeh stvarajući tračeve da je možda to zbog neke intimne veze, ako je nema, onda su porodične ili ma koje god veze koje su je tu smjestile, i treća neizostavna stavka, kada kažemo (aha, pa dobro uspješna je ona, ali što nema djece? Što se nije udala, a ako se i udala- dobro je muž i trpi,)
Dakle, žena mora imati dobar alibi da bi opravdala svoje sposobnosti i znanje. Većinom je znanje sticano tako što su same učile i vježbale, dakle imale su vlastitu obuku (najveći primjer su žene slikarke u periodu renesanse, baroka etc.).
Ksenija nije bila jedina, na svojoj koži su ovo osjetile i Isidora Sekulić i Anica Savić Rebac. Opremljena svojim znanjem, Ksenija je pošla u rat za čast i vlastiti ugled, ali taj rat nije bio pravedan, jer je unaprijed osmišljen da ga izgubi.
Ksenija Atanasijević neće izdržati torturu koja joj se sprema na Beogradskom univerzitetu. Čitav krug profesora, koji uglavnim anonimno deluju, okomio se na nju i smišlja afere. Jedini argument koji su imali je da je u jednom predavanju na Kolarcu, pomenula izvjesni izvor, ne citirajući ga jasno, pa je na taj način postala plagijator. Na osnovu ovoga, oni organizuju glasanje za izbacivanje profesorke Atanasijević s Univerziteta.
Ksenija Atanasijević piše polemičke tekstove, poziva one koji je napadaju da javno kažu u čemu je stvar, traži pravo barem da se brani. S druge strane nema odjeka. Punih osam godina Ksenija Atanasijević bezuspešno traži pravdu i zaštitu. U međuvremenu, Enciklopedija Britanika uvršćuje u svoje odrednice njen doktorski rad o Đordanu Brunu kao relevantnu literaturu za shvatanje Brunove misli. Konačno ona sama 1936. godine piše molbu Univerzitetu da je prijevremeno penzioniše.
Umorna od ove borbe je govorila: “Na svojoj strani, osim istine i zakona, nisam imala ništa više. Za svoj odlazak sa Univerziteta imam da zahvalim podmuklim intrigama, prekrivenim univerzitetskom “autonomijom”.
Ksenija je bila borac za žaštitu ljudskog života i dostojanstva, bila je antifašistkinja.
Odbila je da 1941. potpiše Apel srpskom narodu kojim su ljudi pozvani na odanost okupatorskoj vlasti i protiv komunističkog pokreta, ne želeći da se, kako je rekla, „pridruži hajci na komuniste”, iako nije bila jedna od njih. Nisam imala iluzija da su neki od progonjenih moji ideološki protivnici – komunisti. Ali oni su i ljudska bića i moji sugrađani i sunarodnici, koje je nacistički okupator progonio kao divlje zvjeri”.
Zbog kritike nacizma i Hitlerove politike bila je na crnoj listi nacista. Tokom Drugog svjetskog rata Gestapo ju je hapsio, saslušavao, ali izvukla je živu glavu. U Gestapou su je saslušavali po optužnici za saradnju sa masonima, pomaganje partizanima, kao i zbog činjenice da je držala predavanja u jevrejskoj čitaonici.
Od svih optužbi samo je posljednja bila tačna. Ksenija Atanasijević je bila protivnica i lijevog, kao i desnog totalitarizma. Kao takva bila je na crnoj listi poslijeratnih komunističkih vlasti, čak je 1946. bila u zatvoru kao osoba označena da je “pristalica staroga režima”
Njena filozofija pacifizma i nenasilja je toliko prijemčiva i toliko logična da se zapitamo čemu zlo i odakle nam. Ali najbolje da vam ona sama o tome kaže: “Mudrost o svijetu korjenito poznaje štetnost i fatalnost zla, izobličuje ga, i naznačava načine kako da se ono iz ljudske zajednice za uvijek iskorijeni. Ali ima i drugih načina za to, a ne samo ubijanje bližnjih. Ljudski individuum mora suzbijati zlo, ako želi da doprinese ljepoti i usavršavanju života. Ali on to može činiti čovječnijim i dostojanstvenijim putevima nego što su klanje i uništavanje, – te čudovišne metode koje u samima sebi nose svoje prokletstvo. Zbog toga prokletstva nijedan rat nije donio svijetu sreću ni razrješenje od životnih gnusoba.”
Vrlo brzo je penzionisana kao bibliotekarka.
Potisnuta je iz javnog života, knjige su joj bile zabranjene, sklonjene iz knjižara i biblioteka.
Ipak, nastavila je da se bavi pisanjem i prevođenjem velikih filozofskih djela – prevela je Aristotelov Organon, Platonovog Parmenida, djela Baruha Spinoze, Adlera, a držala je i predavanja na Kolarčevom univerzitetu.
Njena najznačajnija djela: Brunovo učenje o najmanjem, Heraklitova filozofija, Filozofeme sofista, Sokrat, Šopenhauerova formula pesimizma, Demokrit kao etičar, Sofisti Prodik i Hipija, Seneka, Imanuel Kant, Prve filozofske hipoteze Jonaca, Fridrih Niče, Empedokle iz Agrigenta, Pitagorejsko učenje o seljenju duša, Eleaćanin Parmenid tvorac učenja o biću, Stara grčka atomistika, Epikur, Racionalizam i misticizam, Od Frojda Platonu, Smjerovi mislilaštva Artura Šopenhauera, Blez Paskal čovjek i mislilac. Svoje originalno filozofsko učenje izložila je u Filozofskim fragmentima. Prevela je s latinskog kapitalno djelo Baruha d’Espinoze Etika, prevodila je i sa grčkog. Sa njemačkog je prevela Adlerovu Individualnu psihologiju (1937), drugi tom Hauzerove Socijalne istorije umjetnosti i književnosti (1962).
Zanimljivo je da je njen portret naslikala Nadežda Petrović 1912. godine. Ksenija je pozirala sa velikim crnim šeširom koji je Nadežda donijela iz Pariza svojoj sestri Milici. To je posljednji portret koji je slikarka naslikala pred odlazak u ratove iz kojih se nije vratila.
Ksenija je umrla tiho oslobođena stega laži i intriga 1981, u svojoj 88. godini. Na žalost, na parceli gdje je sahranjena nema spomen obilježja jer je preko njenog groba napravljen nov.
Ksenija nije jedina koju svoja zemlja nije htjela, niti je posljednja, ali njene riječi su ostale tu, tako da nije ni važno na kraju krajeva , jer ipak je pobijedila jer nije ćutala.