#Poezija kroz književne epohe

– Piše: Tamara Gavrić –

Ko je bio Risto Ratković?

Risto Ratković je rođen na obalama Lima, u Bijelom Polju, 1903. godine, u trgovačkoj porodici koja je kako istorija kaže bila bogata patrijarhalnošću ali ne i imovinom. Upravo u svom rodnom gradu, Ratković je uspio da upozna život u najtežim trenucima, za vrijeme rata. Gimnaziju je završio u Novom Pazaru, a fakultet upisao u Beogradu. Čitav svoj život je pisao, bio je boem u pravom smislu te riječi. Zaboravljen od svakoga 1954. godine, pjesnik umire sam. Ono što je interesantno je da je pjesnik svoje posljednje dane proveo u Mlatišuminoj ulici s mačkama sa kojima je dijelio sve pa i porciju čvaraka. Uz čvarke, Ratković je tih posljednjih dana konzumirao rakiju. Naročito je volio svog poslušnog mačka Petka koji mu je bio najbliži prijatelj.

Kojem književnom pravcu pripada stvaralaštvo Rista Ratkovića i šta karakteriše taj pravac?

Ratkovićevo stvaralaštvo pripada nadrealizmu. Nadrealizam se bazira na funkciju sna kod čovjeka. U potpunosti se protivi tradiciji i svim društvenim normama tog vremena. Pjesnici nadrealizma žele da promijene sliku svijeta, ali istovremeno i da oslobode čovjeka od svih okova i morala. Za njih je bitna ljudska podsvijest.

Upravo nadrealizmu pripada stvaralaštvo našeg pjesnika Rista Ratkovića, pa je on kao nadrealista smatrao da čovjeka od prihvatanja stvarnosti koja je na neki način ružna, može spasiti samo san. Svoje shvatanje poezije, Ratković je objasnio u programskom članku O nadrealizmu u mom životu. Po samom obliku ali i namjeri, članak podsjeća na objašnjenje Sumatre, Miloša Crnjanskog.

Ratković je nadrealizam shvatio kao unošenja sna u stvarnost, pa je svoje pjesničko opredeljenje izrazio rečenicom: “Snom silovati stvarnost”. Pjesnik može stvarati svoje književno djelo samo uz pomoć onog što je unutar njega, uz pomoć subjektivnosti koja se ističe kroz snove. Iz tog razloga, Ratković je smatrao da se pjesma može stvoriti samo u snu, da je ona u stvari fotografija sna, a razum je tu manje bitan, njegova uloga je u tome da organizuje pjesnički material – ono što je san stvorio.

Ako ste čitali barem jednu od pjesama Rista Ratkovića, sigurno Vam se dogodilo da se zapitate šta je uopšte on njom htio da postigne? Koja je poruka te pjesme?

Ratković je želio to u čitaocu da izazove, i na neki način ga navede da pjesmu pročita još jednom. Nijedna pjesma koju je napisao Ratković nije ni na jedan način ograničena, već u svakom od nas budi neko posebno osjećanje i razmišljanje. Njegov pjesnički izraz djeluje kao da je izrečen u nekom posebnom stanju ekstaze, pa u skoro svakoj njegovoj pjesmi imamo motivsko spajanje nespojivog. Takođe, kroz svoje pjesme, pjesnik se obraća mrtvima, što primjećujemo u pjesmama iz zbirke Mrtve rukavice, što nam i sam naslov otkriva. Koji je razlog toga?

Ako ste čitali barem jednu od pjesama Rista Ratkovića, sigurno Vam se dogodilo da se zapitate šta je uopšte on njom htio da postigne? Koja je poruka te pjesme?

Ratković je želio to u čitaocu da izazove, i na neki način ga navede da pjesmu pročita još jednom. Nijedna pjesma koju je napisao Ratković nije ni na jedan način ograničena, već u svakom od nas budi neko posebno osjećanje i razmišljanje. Njegov pjesnički izraz djeluje kao da je izrečen u nekom posebnom stanju ekstaze, pa u skoro svakoj njegovoj pjesmi imamo motivsko spajanje nespojivog. Takođe, kroz svoje pjesme, pjesnik se obraća mrtvima, što primjećujemo u pjesmama iz zbirke Mrtve rukavice, što nam i sam naslov otkriva. Koji je razlog toga?

PONOĆ MENE

Zaspati ili umreti…
Ili se pretvoriti u suncokret…
Da li je ona ikada i bila…
Ali otkud njen lik naslućen u vazduhu čim pogledam…

Njeni prsti živeli su u mojoj ruci i posle njene smrti.

Ja sam ih pokretao i nisam razlikovao
Da li imaju vezu kakvu još sa kosom njenom,
Ili sa očima,
Ili sa haljinom novom što joj kupih

Tako sam retko uzimao i za nju i za se
Tako često smo se svlačili kao vedar dan.
I čini mi se da nema mesta na svetu
Gde nismo zajedno bili.

Mrtva si, a tebe nema.

Zašto mi ne dođeš…
Ta znaš li kako si obećala
Češće da ćeš se meni javljat…

Možda ti i kucaš uporno na vid mi,
Možda su oči moje nesposobne da te vide.
Osećam lobanja cela tobom da mi je ispunjena.

Voskrsni!
Voskrsni ili sebe ili barem oči moje…

Sluh mi je već malo savršeniji:
Zovneš me.
Osetim i dah tvoj i miris predsmrtni,
Tamo gde se nadao ne bih.
I srce mi je još sposobnije
Za otkucavanje tajnih znakova duha,
Duha ili druge materije.

Ono čini da noću katkad moram zatvoriti vrata od sobe.

I osećam da ležiš povrh zelenih suncokreta,
U zelenoj košulji,
Prevrnutim očima.

Ali mi još došla nisi,
I beše kao ravnodušna
Prema strahu mom što svaka stvar beše zagrobno živa.

Mučih se dugo u toj noći,
Jedan mi čovek, seljački odeven, ispriča,
U gužvi dima i ljudi po jednom nepoznatom podrumu,

Da ima neko što dodir nam sprečava,
I što do mene lepše nisi doputovala.
Poverih tome sumnjivom prijatelju zaveru svu
Da tog ću duha polako ubiti iz puške,
Što smeta našem sporazumevanju.

Pobediću ga, mislim, grobom tvojim,
Slikom i kosom crnom tvojom.
I cvetom sasušenim koji beše oko tvoje glave
Na odru kad u nedra ti priložih sliku svoju,
A cvet se prihvati rukava mog:
To ti mi kao uzdarje vrati.

Pomozi mi, pomozi:
Vidnija budi kad u ma koju sobu za mnom uđeš.

Bar sad ne brineš brige sirotinjske,
Jadnice moja!
Celog dana ovog dana uzalud tražih pare,
A kad ti dođoh — mrtvoj ti dođoh…
Velika patnice moja,
Krvavo te pozdravljam.

Risto Ratković

Koje osjećanje u Vama izaziva ova pjesma? Kako ste je Vi razumjeli? Da li smatrate da je san ono što čini pjesnika boljim, ili je to ipak realnost ili mašta?Da li u ovoj pjesmi uočavate ironiju, ili smatrate da ona nije prisutna?

Na samom kraju bih istakla da se Ratković držao Heraklitove misli o snu, da svako treba da odlazi kroz san u svoj sopstveni svijet. Bježeći u san, Ratković bježi u svoju slobodu, pa stihovi donekle predstavljaju duh njegove poetike. Sve što je imao, izgubio je rano – suprugu, braću, roditelje, a onda se spustila i nevolja života. Kako ga je materijalna nemaština pratila kroz čitav život, tako mu je i kraj istog došao u čas kada je bio sam, siromašan bez ikoga. To je bio naš Risto Ratković.