#Poezija kroz književne epohe

– Piše: Tamara Gavrić –

Da li ste ikada pomislili da književnost može biti povezana sa realnim vremenom i realnošću uopšte?

Da glavni motiv u lirskim pjesmama može biti prikazan objektivno, i da nije samo fikcija ta koja je u književnosti ključna?

E pa to zaista postoji, koliko god nekom to zvučalo nemoguće. Upravo djela koja u sebi sadrže takve motive pripadaju književnom pravcu realizam.

Kad je realizam nastao, koje su faze i karakteristike istog?

U zavisnosti od države o kojoj govorimo, vezujemo samu pojavu realizma u književnosti, ali se najčešće uzima period od sredine 19. vijeka sve do ranog 20. vijeka. Međutim, relistički metod pristutan je od antike pa sve do danas. Ono što karakteriše konkretno vrijeme realizma u književnosti je svakako deskriptivnost pejzaža, portreta, unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora, atmosfere, ali i preciznost i detaljnost. Likovi koji su prisutni u djelima koja pripadaju ovom književnom pravcu su nosioci niza karakternih osobina i često osobina koje u čitaocu izaziva čuđenje. Realistički lik mora biti uvjerljiv, da podsjeća na stvarnog čovjeka, ali istovremeno i poseban i različit od drugih. U razvijenim književnostima se može izdvojiti više faza realizma, rani, razvijeni i visoki realizam. Nakon visokog realizma nastupa padanje odnosno dezintegracija. U svakom slučaju, realističko djelo nastoji da prikaže društvenu stvarnost sa svim vrlinama i manama, sa moralnim osobenostima i psihološkim karakteristikama. U tom svom nastojanju zahvata sve društvene slojeve i društvene grupe.

Od pjesnika sa naših prostora čiji književni opus pripada realizmu, ja ću izdvojiti Vojislava Ilića.

Ko je bio Vojislav Ilić i kakav je život vodio?

Vojislav Ilić (1862 – 1894) je rođen u Beogradu. Ono što je interesantno da pored ljubavi prema književnosti, Iliću nikada škola nije predstavljala neki prioritet u životu, pa je i kao dijete slabo mario za učenje. Prvi razred gimnazije koju je pohađao ponavljao je čak tri puta, pa je istu napustio nakon trećeg razreda. Međutim, svih tih godina, Ilić je aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali kao student prava nije polagao ispite. Tada upoznaje Đuru Jakšića, pa se kasnije i ženi njegovom kćerkom Tijanom. Međutim djeca koju je dobio sa Tijanom, i samu Tijanu rano je izgubio, pa se oženio još jednom i dobio kćerku.

Vojislav Ilić je je umnogome dijelio sudbinu skoro svih drugih pisaca svog vremena. Živio je u oskudici veliki dio života provodio u kafani, a kako je i kao dijete bio bolešljiv tako je samo dodatno pogoršavalo njegovo lose zdravstveno stanje. Ilić je zbog svojih političkih stavova bio prognan od strane vlasti, pa je i preminuo mlad. Za života je objavio tri zbirke pjesama, a kako mnogi kritičari iznose, Ilić je bio blizak Zmaju, jer je bio kao pjesnik savršen. Ilić je svojim formalizmom uspio da otvori put drugačijoj poeziji, poeziji kojoj je podjednako strana orijentacija realista na običnu stvarnost i zahtjevi ideologa za uključivanje književnosti u društvene i političke borbe, poeziji u kojoj je najvažniji momenat briga za samu sebe, za svoje vlastito umjetničko biće.

Deskriptivne pjesme čine najpoznatiji dio Ilićevog pjesništva. U nekim od tih pjesama postoje inzvaredne slike seoskih pejzaža i života na selu,raznih godišnjih doba i djelova dana koji su se isticali u njegovoj svijesti. U tim pjesmama postoji najizrazitija crta, koja Ilića odvaja od romantičara, a to je upravo objektivnost koju sam pomenula na samom početku. Pjesnikovo duševno stanje se otkriva u izboru motiva, pa preovlađuju zimski ili jesenji pejzaži, mrak i tuga. Da bih Vam bolje približila motive koje je Ilić izdvojio i kojima se posvetio, u nastavku ću opisati jednu od njegovih pjesama.

Sivo sumorno nebo

Sivo, sumorno nebo… Sa starih ograda davno
Uveli ladolež već je sumorno spustio vreže,
A dole, skrhale vetrom, po zemlji grančice leže;
Sve mračna obori jesen, i sve je pusto i tavno,
Bez života je sve.

Izgleda kao da samrt umornu prirodu steže,
I ona tiho mre…

A po kaljavom drumu, pogružen u smernoj tugi,
Ubogi sprovod se kreće. Mršavo, maleno kljuse
Lagano taljige vuče, a vrat je pružilo dugi —
I kiša dosadno sipi, i sprovod prolazi tako,
Pobožno i polako.

Vojislav Ilić

Da li već na osnovu naslova pjesme možete zaključiti kakva će pjesma biti? I ako je pjesma kao u cjelina u pitanju, svakako moram zaključiti da u njoj ne postoji određena lirska radnja – fabula, što je svakako karakteristično za Ilićevo pjesništvo. Sumorno nebo je prikaz ambijenta u kojem treba nešto da se desi. Od sumornog neba, pjesnik spušta glavu la oronulom stablu, a onda prema zemlji na kojoj grančice ,,leže”. Šta mislite, šta spuštanje pogleda uopšte može predstavljati?

Spuštanje pogleda predstavlja simboliku za duševni pad, a nakon toga u pjesmi slijedi izraz opšteg osjećanja, da je sve bez života. Depresivna atmosfera se prožima kroz čitavu pjesmu pa je prisutan i motiv smrti. Nakon toga imamo prikaz sprovoda, perspektiva se sužava na maleno kljuse. To maleno kljuse predstavlja simbol siromaštva i bijede. Jedino je što današnji ljudi imaju, pa iako je „mršavo, maleno kljuse“, ono ipak „Lagano taljige vuče“. Njegova agonija prikazana je u stihu „…a vrat je pružilo dugi“. Ovo znači napor, borbu za opstanak i muku. Nakon pomenutih motiva, slika se ponovo širi na kišu i sprovod koji prolazi. Slika je melanholična, ritam je spor i zbog dužine stihova i zbog slike:

„I kiša dosadno sipi, i sprovod prolazi tako,
Pobožno i polako.“

Ilić je kao i svi pjesnici smatrao da je jesen pa i zima, u stvari sinonim za melanholiju, depresiju i tamu. Da tek kada proljeće dođe se budi i sam čovjek sa prirodom.

Da li smatrate da jesen može biti samo sinonim za tugu, ili je kod Vas situacija drugačija? Da li kiša, boje koje jesen sa sobom nosi mogu da donesu sreću životu i samom čovjeku, ili je sunce samo pozitivno i simbolizuje novo rađanje?

Kako na Vas utiče ovako realističan prikaz svakodnevnice našeg naroda?