– Piše: Darko Šćepanović –

Vjerujem da se veličina jednog naroda određuje po veličini njegove umjetnosti. Stoga, nema malih naroda već samo ima malih umjetnosti.

Osamljen, u četiri zida moje radne sobe, često se zagledam u globus. Čini mi se da su nam, usljed pandemije korona virusa, druge zemlje i narodi sad još više udaljeniji. Nepoznatiji. Nedostižniji. Jaz izgleda nepremostiv. No, nije ovo omaž strahu jer nas sve na kugli zemaljskoj u ovom brodolomu svijesti nepokolebljivo i čvrsto drže nevidljive ruke umjetnosti, a neđe na malom prstu te ruke – dio pripada i našoj Crnoj Gori.

Monodramom „Potonja ura Njegoševa“, po tekstu Slobodana Tomovića, u režiji Blagote Erakovića i izvedbi glumca CNP-a Slobodana Marunovića, pronio se glas o vladici crnogorskom Petru II Petroviću Njegošu na svim meridijanima. Poseban kuriozitet predstavlja činjenica što je predstava, otkako je 19. maja 1988. godine premijerno izvedena pred publikom Crnogorskog narodnog pozorišta pa do sada, odigrana preko 1.500 puta na raznim pozornicama širom svijeta. Šireći Njegoševu misao na svim kontinentima (osim Afrike), glumac Slobo Marunović je još više oživio duh i onako besmrtnog vladike Rada Tomova, pokazavši njegovu sveprisutnost i univerzalnost njegovog djela u najljepšem svijetlu – pozorišnom. Ulogom koja je, po mom mišljenju, obilježila njegovu glumačku karijeru, Marunović je svijetu poslao jasnu poruku: Njegoš je naš koliko i svjetski. Jednako kao na Cetinju, on poziva na „otrježnjenje od bezumlja“ i gledaoca u Londonu, Rimu, Moskvi, Los Anđelesu itd. Ne čudi što je na brojnim međunarodnim pozorišnim festivalima, ova monodrama osvajala najprestižnije nagrade i priznanja.

Vrsni poznavalac života i djela vladike Petra II Petrovića Njegoša, prof. dr Slobodan Tomović je na genijalan i autentičan način utkao tekst u ovo dramsko djelo i time ovjekovječio onu esenciju Njegoševe misli kojoj se i danas trebamo vraćati. Sa druge strane, jednako maestralno, reditelj Blagota Eraković je stvorio sjajno režijsko rješenje koje ni nakon 30 godina ne blijedi i ne prestaje da oduševljava domaću i svjetsku pozorišnu publiku.

S obzirom na savremena dešavanja, monodrama „Potonja ura Njegoševa“ čini da, više nego ikad ranije, Njegoš bude i te kako aktuelan. Ona, na svojevrstan način priziva najtananije misli i ośećanja vladike Petra II. Pitanja poput: „Što je čovjek, a mora bit čovjek?“, „Što čovjek od ove varljive prolaznosti da očekuje?“ , „Ko je stariji: Sudbina ili Stvoritelj?“ i dan danas čekaju svoje odgovore, kao što ih i vladika čekaše, bolesnih pluća i na samrtnoj postelji, čežnjivo zagledan put mitskog Lovćena – našeg Olimpa, tačke đe se zemaljsko i božansko spajaju u jedno.

Svoju univerzalnost, Njegoš dokazuje svojim književnim djelima u kojima pjeva i govori o životu, smrti, ljubavi, sudbini, Bogu i o svemu onome što od pamtivijeka običnog čovjeka – smrtnika, opterećuje u omeđenom ovozemaljskom bitisanju. U ovoj, sui generis, Njegoševoj unutrašnjoj drami imamo priliku da, na tren, zavirimo u vladičin „mikrokosmos“. U tim nepreglednim misaonim prostorima, on nije savremenik ljudi nad kojima gospodari već je nebrojenim svjetlosnim godinama daleko ispred njih. On prodire u ljudsku dušu po svim vertikalama i postavlja je na pijedestal vječnosti. Uči nas da težimo trijumfu duha u odnosu na materiju.   

Predstava nam, dalje, otkriva i onu stranu Njegoševe ličnosti koju on, sputan kanonskim regulama, nastoji da uguši u dubinama srca – to je strana romantičnog i ljubavlju zanesenog mladog čovjeka, onoga koji voli i divi se ljepoti ali to ne smije da kaže, no ipak, on nalazi načina da, neđe u samoći i toplim bokeškim noćima, promišlja i o onome što mu je zabranjeno i piše najljepše i najsuptilnije stihove koje je iko ikad napisao na našem jeziku i posvetio ženi – piše pjesmu „Noć skuplja vijeka“ i u stihovima prepunim atmosfere, divljenju ženskoj ljepoti, ženskom tijelu i pogledu i svemu onome što nosi jednu dimenziju čovjeka da primijeti nešto što je lijepo i što se u ovom surovom kršu izdvaja, u punom zanosu stvara tu čuvenu crnogorsku pjesmu nad pjesmama.

Tek je pjesnik, kaže Njegoš u monodrami, „najbliži blaženstvu“.

Tragajući, gotovo, cijelog života za odgovorima na svoja pitanja, Njegoš u monodrami ipak zaključuje kako je, možda, jedino „smrt put do najviše tajne ali to nije niko posvjedočio.“

On. Gospodar. Poeta. Filosof. Esteta. Mučenik. Grudobolnik.

Za svoj kratki ovozemaljski život, prepun i državničkog i umjetničkog stvaralaštva, navodi: „U mojih 38 godina stalo bi hiljade drugih.“

Međutim, skrhan opakom bolešću, vladika zahvaljuje Bogu na poklonu zvanom život, i spuštanjem zavjese, on se dušom seli u beskrajne prostore vaseljene, kojoj je oduvijek i likom i djelom, istinski pripadao.

Zaista vjerujem da se veličina jednog naroda određuje po veličini njegove umjetnosti. Znajmo da i mi imamo što svijetu dati i pokazati. Tako će i biti do „potonje ure“!