– Piše: Vukašin Pođanin –

Gledalište grčkog pozorišta se zove pozornik, odakle naša riječ “pozorište” (pozorište).

Pozorište dolazi iz grčke riječi za gledanje (ceremonije).

Pored dizajna koja omogućava publici da vide izvođače, grčke pozorišta odlikuju se akustikom.

Ljudi koji su visoko na brdu mogli su čuti riječi koje su govorile daleko ispod.

Riječ ‘publika’ se odnosi na imovinu sluha.

Jedno od najvažnijih pravila pri oblikovanju pozorišta jeste osiguravanje dobrih audiovizuelnih uslova.

Budući da su grčka pozorišta po pravilu bila vrlo velika, problem akustike bio je izuzetno važan kako bi se svakom gledaocu omogućilo da čuje ono što se govori na pozornici.

Danas se u pogledu akustičnih osobina otvoreno grčko pozorište smatra uzorom savršenstva.

To i nije tako neobično ako uzmemo u obzir sva ona znanja koja su stari Grci posjedovali.

Evo kako Vitruvije opisuje prirodu zvuka:

„Glas je tekuća struja vazduha koju uvo osjeti dodirom. Kreće se u bezbrojnim krugovima; kao kad, naprimer, u mirnu vodu bacimo kamen, pa nastanu bezbrojni krugovi talasa koji rastu i šire se od središta, što mogu dalje, ako ih ne prekine ograničen prostor ili ne spriječi druga prepreka da stignu do kraja. Kad ih prepreke prekinu, prvi se vraćaju i razbijaju kružne crte onih za sobom. Na taj se način i glas kreće u krugovima, ali se krugovi u vodi kreću površinom u širinu, a glas napreduje u širinu i postupno se diže u visinu. Dakle, kako je u vodi sa crtama talasa, tako je sa glasom.”

Poznavajući prirodu širenja zvučnih talasa, Grci su već pri izboru mjesta budućeg pozorišta vodili računa o akustici, birajući mjesto koje je konsonantno, tj. ono „gdje se glas odozdo potisne, jača i penje, pa dođe do ušiju čujnim i jasnim rečima”.

Sam oblik gledališta u vidu koničnog lijevka bio je takav da je omogućavao najbolje audiovizuelne uslove.

Prilikom izgradnje gledališta pazilo se da se ono sagradi unutar dozvoljenog minimalnog i maksimalnog nagiba, kako se ne bi pojavile prepreke koje bi ometale širenje zvuka.

Zbog veličine pozorišta zvuk se, bez obzira što nije bilo prepreke za njegovo širenje, morao pojačavati.

Glumci su nosili maske koje su, osim što su služile za razlikovanje likova, imale ugrađene i jednostavne oblike megafona.

Za pojačavanje zvuka koristili su se i rezonatori, bronzane posude u obliku amfore, koje su se izrađivale tako da između sebe daju tonove kvarte, kvinte i tako redom do dvostruke oktave.

Posude su se postavljale na tačno određena mjesta u niše između sjedišta gledališta.

Kod većeg pozorišta njegova visina dijelila se u četiri djela kako bi se dobile tri poprečne zone za niše – harmonska, hromatska i dijatonska u koje su se smeštali rezonatori koji su između sebe davali tonove po principu ove tri skale.

Kretanje glumaca na sceni i čitava koreografija bili su dobrim dijelom podređeni rasporedu rezonatora; oni su se u svakom trenutku nalazili upravo tamo odakle je najpogodniji rezonator mogao da uhvati i pojača čas duboke, čas visoke tonove njihovih glasova.

Ovakvo umijeće upravljanja prirodnim fizikalnim zakonima čak i danas, u vremenu fascinacije tehnikom, djeluje zadivljujuće.

Međusobno povezani zvukom, slikom, sadržajem i značenjem, u nekoliko kratkih vjekova izvornog klasičnog pozorišta autor, glumci i publika činili su nerazdvojno jedinstvo.

Ovdje nismo govorili o sadržajnom aspektu grčkog pozorišta, nego samo o njegovom fizičkom, konkretnom, arhitektonskom okviru koji je na svoj način doprinio da se to jedinstvo zaista i ostvari.

Razumljivo je da je njihovo shvatanje arhitekture dalo rješenje pozorišta isključivo na otvorenom prostoru.

Izabrala bi se padina brega u koji su se usjecali pravilni stepenici koji su činili sjedišta za gledaoce (kaveje).

Iz početka su gledaoci sjedjeli na improvizovanim drvenim klupama, ali je nakon jedne nesreće u Ateni 499. pne., uvedeno sigurnije i stalno sedenje – pozorišni blokovi kamenih klupa, otprilike koncentrični sa orkestrom, uklesani u prirodan obranak brijega.

Uz pomoć klime i ambijenta, drevnog thethrona – pozorišta, u kome treperi natrpirodna energija jer je baš takvo mjesto izabarno za epicentar u kome zemlja treperi svud oko anime i animusa, odvija se magija mistične tajne.

Ta tajna je duboko zakopana u čovekovom podsvesnom ali narodi antike su poznavali tu moć da iz duha muzike, harmoničnih glasova sveštenika, dinamikom ritma izvuku kolektivni duh i da prizovu Bog-ove.

Kroz ples publike otkriva se priroda bića koja je suštinski njihova, talasa u moru zaborava baš kao u današnjim diskotekama.

Tijelo i duša prolaze kroz katharzis, slučajnost čula i emocija a onda se se sve polako smiruje, vatra prestaje da žari stopala, muzika da draži čula a Bog-ovima je udovoljeno jer su spoznali unutarnji arhetipski kod bića i odato im je poštovanje kroz žrtvu.

Narod – publika je pročišćena u sveukupnoj predstavi image theathrona. Svi se polako povlače sa scene poput posvećenih pravih mistika koji su prošli kroz inicijaciju.

Epidaurus – najakustičnije pozorište na svijetu.

Na vrhu antičkog amfiteatra, u posljednjem, 53. redu, jednako kao u prvom, čuje se šuštanje papira sa scene, a pjevanje antisluhiste zvuči kao najljepša arija.

Tajna Epidaurusa, najakustičnijeg pozorišta na svijetu, na grčkom poluostrvu Peloponez nije otkrivena ni poslije 24 vijeka.

Epidaur bio je starogrčki grad (polis) smešten na obali Saronskog zaliv.

Savremeni grčki grad Epidavros, dio prefekture Argolis, sagrađen je kraj starog lokaliteta.

Pozorište u Epidauru je najveće grčko pozorište, prečnika 114 m, koje je moglo primiti 12,000 gledalaca.

Kao dio Asklepijevog svetišta, od 1988. je na UNESCOvom popisu svjetske kulturne baštine.

Na vrhu antičkog amfiteatra, u poslednjem, 53. redu, jednako kao u prvom, čuje se šuštanje papira sa scene, a pjevanje antisluhiste zvuči kao najljepša arija.

Tajna Epidaurusa, najakustičnijeg pozorišta na svetu, na grčkom poluostrvu Peloponez nije otkrivena ni posle 24 vijeka.

Savršena zvučnost teatra privlači stotine hiljada turista godišnje, a istraživače i naučnike zaokuplja vjekovima.

Japanci, koji poslovično ništa ne prepuštaju slučaju, čak su napravili repliku teatra, čija akustičnost nije bila ni približna savršenstvu Epidaurusa.

Drugi istraživači su izvadili velike školjke koje su pronašli ispod gledališta, misleći da je u njima tajna.

Ali i bez školjki odjek je bio jednako savršen kao i ranije.

Treći su primetili da niko nikada nije video da ijedna ptica sleće na građevinu.

Četvrti smatraju da je riječ o misterioznom strujanju vazduha, koje tjera ptice sa ove građevine Polikleta Mlađeg, ali glas glumaca čini čudesnim.

U pozorištu, sa gledalištem usečenim u brdo, koje prima više od 12.000 gledalaca, danas nastupaju samo velikani muzike i pozorišta iz cijelog svijeta, a tokom ljeta održava se Epidaurus festival.

Stanovnici obljižnjeg mjesta Epidavros, udaljenog 175 kilometara od Atine, imaju popust 50 odsto na sve kulturne programe u antičkom teatru.

A onima koji nikada nisu imali priliku da prisustvuju ijednoj predstavi ostaje utjeha da ovdje, kako Grci vele, i tišina lijepo zvuči.

U Epidaurusu je osnovana i prva antička bolnica, u kojoj su razvijene metode kiretaže, šok terapije duševnih bolesnika, ali i placebo efekta.

Antički medicinari su tokom šok terapije pacijente nadnosili nad jamu sa zmijama.

A ženi koja je uobrazila da se guši jer joj je zastala maslina u grlu ostavili su noću plod masline kraj postelje.

Placebo efekat se pokazao uspješnim, jer je žena ujutru rekla da joj je gušenje prestalo.

Ljekari kažu da su ondašnji medicinski instrumenti za ginekološke preglede u lječilištu posvećenom Asklepiju, bogu medicine, gotovo identični današnjim.

U Epidauru se klupe protežu na više od pola kruga oko orkestra i nisu građene prema standardnom polumjeru, širok prolaz (parados) ih dijeli vodoravno, a gornje su klupe strmije od donjih.

Ovakav položaj poboljšao je akustičnost.

Otkriće potvrđeno naučnom studijom iz 2007. godine naučnika Nica F. Declercqa i Cindy Dekeyser sa Univerziteta tehnologije u Georgiji, SAD.

U kasnijim projektima pozorišta naglašavala se povišena pozornica na račun orkestre, odražavajući pripadanje zbora i uspon glumca pojedinca.

Pozornica (skena) je u početku bila zaklon u obliku šatora koji je služio glumcima, a kasnije se razvila u pravougaoni oblik okružen stubovima i koristila se isključivo za potrebe radnje.

Scenska tehnika

Osim već pomenutom scenografijom, dramska radnja je bila potpomognuta i onim što danas nazivamo specijalni efekti.

O tome se danas vrlo malo zna; postoje tek naznake koje nas navode na pomisao da je tehničko znanje starih Grka bilo na daleko višem stepenu nego što se to obično misli.

Neka djela su zahtevala podizanje celokupnog hora ili pak efekte poput munja i potresa. Način na koji su se postizali takvi efekti, za koje različiti izvori tvrde da su bili vrlo uvjerljivi, nama je nepoznat.

Međutim, neki elementi scenske tehnike klasičnog pozorišta ipak su nam poznati.

Za podizanje ljudi i predmeta iznad pozornice postojale su jednostavne dizalice na principu užadi i čekrka, poznate kao mechane ili geranos.

Njihova upotreba postala je uobičajena u epilogu, posebno u Euripidovim dramama, kada bi se nerešivi dramski problem konačno razrešio intervencijom božanstva koje bi se spustilo sa neba, deus ex machina.

Ovaj izraz se i danas koristi kada se neka prividno nerešiva situacija razreši pomoću nekog spoljašnjeg, dotad nepoznatog faktora.

Jedan dio prizora u grčkim dramama nije se odvijao na pozornici, nego u skeni, pa ih gledaoci zapravo nisu mogli vidjeti.

Ekilema je bila niska platforma na točkovima koja se koristila da bi se pokazala tijela onih koji su ubijeni u zatvorenom prostoru ili da bi se izvezli likovi koji su bili bolesni.

U helenističko doba, kada pozorište gotovo sasvim gubi svoja religijska obeležja, pojavljuju se brojna nova pomoćna sredstva za stvaranje vizuelnih efekata, a pozorište više nema pedagošku ulogu, već postaje neka vrsta spektakularne masovne zabave.

Literatura:

https://bs.eferrit.com/izgled-grckog-pozorista

/https://www.bastabalkana.com/2015/10/u-cast-dionisija-ili-theathros-grcko-anticko-pozoriste

/https://www.nova-akropola.rs/arhitektura-grckog-pozorista

/https://opusteno.rs/regioni-f43/epidaurus-najakusticnije-pozoriste-epidaur-grcka-t21444.html

Pročitaj još:

Teatar u drevnoj Grčkoj – razvoj i nastanak teatra