– Piše: Sarabela Drljan –

Od malena sam voljela mozgalice i igre koje zahtijevaju da poput Šerlok Holmsa, riješimo neki slučaj, pa hajde da se onda igramo nečega, ako imate vremena, imate li?

Potrebno je samo da pažljivo pratiti opisanu scenu.

Desilo se ubistvo.

Čovjek je postao svjestan da mu život prolazi i odlučio je da se suprotstavi Egu.

Ego je bio vladalac iz podzemlja. Ego je imao ljubavnicu koja se zvala Sujeta i u njegovoj vlasti su bili svi ljudi koji se nisu mogli suprotstaviti njemu, svemoćnom vladaru. On je imao svoje spodobe koje su za njega radile „prljave poslove“.

Jedan od njih se zvao Strah, taj je bio najgori od svih,beskurpulozan i zastrašujuće snažan, drugi se zvao Panika, slijedio je Strah svugdje jer ga se plašio, treći se zvao Ljubomora, taj je volio da se poigrava sa žrtvama i gleda ih kako se muče i previjaju od bolova. Njih troje su pošli da izvrše ubistvo Čovjeka.

Policija je došla na uviđaj.

Glavni komesar dr Brojer Jozef u pratnji svog saradnika Niče Fridriha. Njih dvojica su imali zadatak da otkriju počinitelja ovog gnusnog zločina i stave ga pred sud Pravde.

Tužitelj je bio advokat Sudbina, nemilosrdni i nezaustavljivi, onaj koji je zadužen za održavanje prirodnog poretka.

Svjedok je Život, vidio je zločin.

Naši detektivi imaju samo jednu šansu da otrkiju ubicu i privedu ga Pravdi.

Ali, kao u svim detektivskim romanima, ostavićemo razrješenje misterije na samom kraju. Nema varanja, budimo civilizovani i čitajmo tekst po redu, do kraja molim!

Danas predstavljam djelo „Kada je Niče plakao“ koju je napisao Irving Jalom, po kojoj je rađena istoimena predstava. Ali o tome ćemo nešto kasnije.

Glavni protagonisti knjige sz Jozef Brojer  i Fridrih Niče. U potrazi za smislom života i razrješenjem opsesije koje imaju u dvema ženama, sudbina ih sastavlja. Jedan drugom postaju psihoanalitičari, ispovedači, sapatnici. Ovdje najbolje vidimo jednu tvrdnju koju oduvijek iznosim a to je da je „čovjek  čovjeku lijek“. I zaista je bilo tako. Jozef se trudi da pronikne u Ničeovu suštinu i pomogne mu da izliječi glavobolje i samoubilački nagon, ali istovremeno pomažući sebi da razluči svoje životne nedoumice, strahove i opsesiju.

U potrazi za njegovim spasenjem Jozef mijenja uloge sa Ničeom, postavši njegov pacijent. Cilj je bio riješiti se doktorove opsesije prema mladoj pacijnetkinji Berti. Pomažući sebi doktor je polako pomagao Ničeu- Manus manum lavat.

Niče se na početku samopouzdano suprotstavlja nižim idealima. Najmoćniji um njemačke filozofije (uz ostale velikane) je imao problem: patio je od usamljenosti, osjećaja izdaje i „slomljenog  srca“ zbog neuzvraćene ljubavi. Dakle, „veliki“ Niče je bio samo čovjek sa svim njegovim ličnim strahovima od smrti, od manjka ljubavi prema sebi, izdaji jedne žene, seksualnih frustracija i strahova od odbacivanja.

Mada kako kaže: Da bi se shvatilo ljudsko shvatanje i ponašanje mora se odbaciti konvencija, mitologija i religija. Tek tada bez ikakvih predrasuda možemo se usuditi da ispitujemo čovjeka.

Zamislite samo um čovjeka koji je rekao da je „Bog mrtav“ osjeća ljubav i požudu prema ženi za koju smatra da je lijepa, da može biti njegova sljedbenica, učenica i umni blizanac, on takav pati zbog neuzvraćene ljubavi prema Lu Salome koja je bila predmet požude brojnih intelektualaca tog vremena. Njen nesputan duh da ne pripada nikom, da se nadograđuje i intelektualno sazrijeva je od nje načinio muzu samog Rilkea.

Iako je imao potrebu da prevaziđe sebe kroz proces koji je on nazvao samoprevazilaženje nagona, ipak se nije mogao spasiti tuge. Ali on tugu grli i smatra da je ona neophodna kako bi se uzdigao jer za uspješan život, po njemu,  neophodna je patnja, odnosno gubitak jer na samom kraju nam stvara osjećaj uspjeha. Dakle, da bi smo postigli svoj maksimu, moramo dati sve od sebe i kada dostignemo taj željeni cilj, osvrnemo se na sve što je dovelo do toga, a pod tim mislim na sve što smo podnosili da bi dotle došli, pa je i ovdje potvrđena njegova maksima“ ono što te ne ubije, može te učiniti jačim“, ali na kraju um gubi bitku naspram duše, priznavši svoj bol i slabost.

Iako u ovom djelu Niče biva oslobođen usamljenosti i opsesije, surova realnost života je bila drugačija. Niče je izgubio razum.

Možda prevelika cijena koju je platio jer se usudio da misli o zabranjenim i sakrivenim znanjima, možda ga je dostigla anatema svakog sveštenika koji je čuo njegovu izjavu o Bogu, a možda, samo možda, je njegov kraj bio usud od rođenja, da se sa četiri godine suoči sa smrću oca koji je stradao u velikim mukama i izgubio razum, pa je i Niče u četrdesetčetvrtoj doživio isto.

Niče je vjerovao da se sve odigrava prema sudbini koju smo izabrali. Amor fati (voli svoju sudbinu) da zavolimo sopstvene izbore koje smo napravili. Njegov misaoni eksperimet o „vječnom vraćanju istog“ koji govori o cjelokupnoj egzistenciji baziranoj na cikličnom tipu energije koji se ponavlja u svojoj pojavnosti. Mislim da se njegov krug zatvorio. Počeo je sa bolom i završio se sa agonijom. Da li je Niče spoznao ono za čim je tragao, ne zna se, jer nije nikada povratio um, ali ostaju djela koja se pamte.

I upravo ovo djelo koje sam vam predstavila je odigrano „na daskama koje život znače“ prošle godine u sklopu Barskog ljetopisa u Domu kulture u Baru.

Reditelj predstave je Goran Jevtić. Igraju; Milutin Milošević, Goran Jevtić, Katarina Marković, Vanja Milačić, Sara Pejčić, Dimitrije Stajić.

Glumci su postavljeni u nesvakidašnjem ambijentu, kao i u kostimima, gdje je zamisao bila da se što više približe današnjoj publici, ali i čovjeku generalno.

Mada, moram priznati da prvi dio predstave dok se Niče nije pojavio, nije bio posebno zanimljiv.
Dolaskom takve persone u drugom dijelu predstave, doveo je atmosferu do usijanja.
Energija i harizma koju Niče nosi sa sobom je ostavila snažan dojam na barsku publiku.
Ali, svakako, nije bilo za očekivati da djelo takvog statusa, snage i naučne težine uz dosta lirskih obrta, i dramskih scena u potpunosti bude vijerno prikazano.

Uzet je osnovni motiv iz knjige: sučeljavanje čovjeka sa svojim egom, uporedo sa tim, snaga uma i misaone ideje koju imamo o sebi, o svijetu i svemu oko nas. Dakle, ljubav odnosno eros naspram viših ideja bez ljudskih karateristika, čista misao koja stvara nove ideje i daje ih kao pouku cijelom čovječanstvu.

Ovo nije roman o Ničeu koji je bio slabić, kukavica i pored svog beskompromisnog stava, genijalnosti i blaga koje je ostavio u svojim djelima, ovo je priča o tome kako je Niče postao čovjek.

A sada, krešendo. Vraćamo se na zločin sa početka,  da vidimo šta se tu zbilo.

Brojer i Niče su uspjeli da saznaju da Život zna istinu ko je ubica. Kada se najmanje nadao, Ego je bio uhapšen i stavljen pred lice Pravde. Sudbina je bio nemilosrdan prema njemu. Prikupio je dovoljno dokaza natjeravši Ljubomoru da ga ocinkari u zamjenu za najblažu kaznu, jer Ljubomora je zavidio Egu na svemu, želio je da bude kao on.

U sudnici je bilo tišina kada su pokazali slike raskomadanog tijela ubijenog Čovjeka. Bilo je mučno gledati taj jad i to zvjerstvo. Ego je osuđen i određena mu je doživotna robija bez mogućnosti pomlovanja, kao i njegovim ostalim saradnicima, osim Ljubomori koji je dobio blagu kaznu.

Sujeta je bila slobodna, ali nenaviknuta da preuzme sudbinu u svoje ruke, otišla je u potrazi za nekim novim Egom.

Niče i Brojer su uspješno riješili zločin a tužitelj Sudbina je uspostavio prirodni poredak stvari, do pojave nekog novog Ega koji je neminovan.

Pitam se dvije stvari na samom kraju:

Ako znamo da je ego otrov za dušu i da nas ometa da budemo bolja verzija sebe zašto onda dozvoljavamo da nas i dalje truje?

Zašto ga ne zauzdamo, „uhapsimo“ i oslobodimo sebe i spoznamo svoju pravu suštinu bića, zašto mu iznova dozvoljavamo da nas ubija i unižava?

Možda je Niče i bio u pravu, kroz tugu čovjek dolazi do sreće, a ako se sve ponavlja onda ja odlučujem da biram opet sve isto, isti život i redosled stvari i odluka.

A Vi? Volite li vi svoj život i svoje odluke?

Amor fati.