– Piše: Aleksandra Vidović –

Jedne noći u aprilu, držala sam mačku na mom laptopu, pokazivajući joj grupu nepoznatih ljudi u malim prozorima na ekranu. Upravo počinje predstava i zajedno sa njom, naslonila sam se na fotelju. Bili smo virtualna publika Šekspirove predstave The Tempest. Nadajući se da ću imati dobar signal za internet, nisam mogla da se ne zapitam Da li je ovo budućnost pozorišta?

Tokom tromjesečnog lockdown-a koji nas je zahvatio na početku 2020.godine, sva pozorišta širom svijeta su zatvorena. U Americi imamo situaciju da je čitav repertoar otkazan do 03.01.2021.godine, dok je u Evropi to bilo na snazi do 01.08.2020. Među glumcima i režiserima je već nastala šala da je ovaj virus napravljen da bi uništio umjetnost na daskama. Mnogi zastanu i kažu kroz smijeh ali i jeste nas ubio.

Kao i veliki broj usluga, ovaj dio umjetnosti se takođe prebacio na digitalne platforme. Veliki broj predstava je bio dostupan online, dok je u našoj zemlji, veliki broj bio emitovan na našim kanalima na televiziji. Vrlo brzo je postalo aktuelan slogan The Show must go online. Dobra strana ovoga je što smo mogli da uživamo u snimljenim predstavama i da ih gledamo iz udobnosti svog doma. Ali vrlo brzo se poteglo pitanje da li se na ovaj način gubi čar pozorišta i suštinu koju ono ima a to je da se stvori konekcija sa publikom. Mjere koje se trenutno primjenjuju da bi se zaštitili od virusa su mjere koje ubijaju prisnost i želju da se približi publici. Ljudi na sceni nam prenose emocije gestikulacijom, dijalozima i monolozima, sa ciljem da na nas ostave utisak. Pokreti kao što su ples, ljubljenje i dodirivanje su elementi koji nam stvaraju osjećaj da to što gledamo je stvarno. Povezivanje realnosti i umjetnosti je atmosfera koju želimo da predstavimo ljudima, a prepreke kao što su maske i socijalno distanciranje to ograničavaju. Doživljaj nije potpun i ostavlja publiku gladnom za vizuelnom potrebom da osjete strast glumaca. Ne mogu a da se ne zapitam da li će se dalja budućnost pozorišta svesti na to da se pažnja više posveti  monodramama.

Dobra strana ovog fenomena je što neće uspjeti da ubije strast ljudima koji su u ovoj branši. Primjer koji nam to jasno potvđuje jeste predstava Lonelly Planet koja je odigrana ispred glavnog ulaza beogradskog pozorišta Atelje 212, blizu prometne ulice. Dok su autobusi i automobili pravili buku, autori predstave i glumci su nazdravljali rakijom sa sedmoro gledalaca. Podstaknuti mjerama zabrane u zatvorenom prostoru, odlučili su da se predstava odigra oko i u zgradi pozorišta. Umjetnici su vodili članove publike, koji su sve vrijeme bili na distanci i s maskama, kroz turu pejzaža i puteva. Vodili su ih putevi tranformacije budućnosti koja ih čeka poslije ove pandemije.

Volja za izražavanjem i održavanjem ovog vida umjetnosti, navodi autore da razmišljaju izvan kutije. Možda na trenutak smo mogli da pomislimo da će nas pandemija ograničiti samo na online formate, međutim pandemija je dobila sebi ravnog protivnika. Vjerujem da kreativni ljudi mogu da se izdignu iznad ove situacije i pokažu da se umiju prilagoditi svakoj prilici u fizičkoj realnosti i nastaviti stvarati. Želja za radom i povezivanjem nikada nije bila veća, a realnost sve više okrutnija.