– Piše: Darko Šćepanović –

Čovjek sam i pitam se: može li biti da je umjetnost, u svom najširem smislu značenja, najveće dobro koje mi ljudi satkasmo? Ako damo malo mašti na volju, ne čini li nam se i da aktuelna pandemija virusa COVID – 19 liči na onu antičku neman Meduzu koja opkoli strahom narod Hiperborejaca, a mi ljudi na odvažnog Perseja čiji je mač presudio zlom čudovištu. Upravo je njegov mač simbol umjetnosti, kao nepobjedivo oružje protiv svih Meduza koje kidisaše i kidišu na čovjeka i čovječanstvo. Na njegov svijet i njegovu svijet. I nekad i sad.

Čini mi se da nam je u ovim vremenima umjetnost potrebnija više nego ikad ranije. I to ona koja će da nas razgali, osnaži, podrži i osvijetli put iz mračnog tunela ružne sadašnjice. Po mom mišljenju, taj, sui generis, fenjer oličen je u komediji kao umjetničkoj formi koja nas tjera da u ovim ozbiljnim vremenima, budemo ozbiljni ali na zabavan način. Mitološki likovi spomenuti na početku teksta nijesu tu bez neke. Potiču iz kulture stare Grčke kojoj civilizacija mnogo duguje kada je u pitanju ovaj vid umjetnosti.  A kada i kako je ona nastala i otkud ona ljudima na dar? Vjerovatno onda kada je narod shvatio da je smijeh najjeftiniji lijek.

Iz tog razloga – govorićemo o antičkoj komediji. Naziv komedija (gr. κωμωδια, lat. comedia) je složenica za koju se pretpostavlja da je nastala od grčke riječi komos (gr. κωμος) „vesela povorka“ i oide (gr. ωδη) pjesma. Korijeni antičke komedijesežu na prelazu iz VI u V vijek p.n.e. Kod starih Grka, ovaj termin je označavao dramska djela šaljivog karaktera koja su bila izvođena u čast velikih svečanosti (naročito onih svečanosti posvećenih kultu boga Dionisa), a u kojima je i hor uzimao učešća. Antička komedija je u staroj Grčkoj, uz tragediju i satirsku igru, bila jedan od tri žanra pozorišne scene. O značaju komedije za kulturu starih Helena govori i podatak da je, u danima kada bi se održavala neka o komičnih predstva u teatru, bilo zabranjeno povjeriocima da svojim dužnicima zaplijene ili oduzmu bilo kakvu imovinu, makar i prekoračili rok predviđen za otplatu. To ne treba da čudi jer je inače u antičkoj Grčkoj jedna od rigoroznijih kazni u slučaju povrede zakona bila i zabrana odlaska u pozorište. Najznačajni predstavnik starogrčke komedije je Aristofan čijih su jedanaest od ukupno četrdeset komedija uspjele da ne podlegnu velu zaborava.

Grčka komedija umnogome je uticala i na razvoj ove umjetničke forme u drugoj velikoj civilizaciji – antičkom Rimu. Rimljani su, razvijajući komediju, istovremeno razvijali i pozorište koje je u to doba bilo jedno od najatraktivnijih vidova zabave ali i obrazovna institucija. Vrhunac pozorišne arhitekture, u starom Rimu, se dogodio 55 godine p.n.e. kada je Pompej podigao prvo kameno pozorište i na taj način omogućio stvaranje fantastičnih komada. Antički Rim je svijetu podario vrsne komediografe poput Plauta, Terencija, Cecilija i drugih.

Eh, samo pisanje o komediji i pozorištu budi neutaživu želju da se što skorije svi zajedno okupimo „na daskama koje život znače“ po dozu zdravog smijeha i najljepših sjećanja.