– Piše: Sarabela Drljan –

Malo koji pisac tako hrabro ruši tabue i pravopisne norme kao što to čini portugalac Žoze Saramago. Dostina njegovih djela nisu ništa drugo, nego njegov vrisak iz nutrine, njegov nagomilani bijes na nenalaženje odgovora na pitanja koja ima, površnost ljudskog življenja života, a najviše, Saramago osjeća tugu zbog sljepila ljudi kojima se upravlja putem straha. Anatemisan, i prognan jer se usudio da kritikuje vlasti, nije smetalo Saramagu da bude plodonosan pisac. On je mudrac koji ne ide utabanom stazom ostalih ljudi, on slijedi svoju, tešku i usamljenu. Njegov crni humor, sarkazam i ironija su prepoznatljivi u njegovim djelima.

Djelo koje Vam predstavljam jeste “Smrt i njeni hirovi” koje je izdato 2005.godine. Da bi ste je razumjeli, usudiću se da Vam postavim dva pitanja:

Prvo pitanje: Šta je čovjek?

Drugo pitanje: Šta je smrt?

Dva postavljena pitanja su ključ za razumijevanje Saramagovog djela. Čovjek je misaono biće koje postoji, ili, kako bi Rene Dekart rekao: cogito ergo sum ( mislim dakle postojim). Istinitost ove tvrdnje se ogleda u našem postojanju, jer u mišljenju svijest spoznaje samu sebe kao svijest, i jedina izvijesnost bića potiče iz svjesnog mišljenja. Dakle, objasniti šta je čovjek, nije lako. Možda je Niče bio dovoljno blizu jer posmatra čovjeka kao neprestano evolutivno samonadilaženje, a ipak koliko smo mi odmakli daleko od ljudi u srednjem vijeku, ili još starijim periodima ljudske civilizacije?

Šta je smrt? Nije lako dati odgovor ni na ovo vječno teološko pitanje, jer niko ko je umro nije došao da nam objasni šta je to smrt ili zašto umiremo, barem ja ne znam nikog takvog.

Ono što smrt jeste, je njena neminovnost, tj, smrt je idea clara et distincti ( neoboriva istina, jedini solidni princip od kojeg valja započeti zaključivati). Hajdager je smatrao da čovjekovoj fundamentalnoj strukturi pripada i smrt koja nije nikakva daleka mogučnost nego stalna prisutna datost u kojoj je čovjek svojim rođenjem bačen, dakle, njom čovjek dostiže zaokruženost vlastitog života.

Možda smo se dovoljno približili samoj suštini knjige, i kao što ne postoje slučajnosti, tako ni opozivanje na filozofske misli nisu lišene toga.

Prva rečenica knjige me je privukla, i opet, nije slučajno napisana i postavljena na početku, a glasi: Sledećeg dana niko nije umro. Što je apsurd, jer u istoriji nije zabilježen jedan ovakav slučaj. Kada je nastupila Nova godina, ljudi su prestali da umiru. U jednom gradu, neke godine, ljudi su se mučili da “ispuste dušu”, ali bezuspješno.

Saramago nam onda kroz ironiju predstavlja problem pogrebnih preduzeća koje se žale premijeru jer nemaju koga da sahrane jer niko ne umire, njihov posao će propasti. Sa druge strane, osiguravajća društava imaju problem, osiguranici nisu željeli da plaćaju više jer ne mogu umrijeti. Starački domovi su poslali pismo premijeru u kojoj mole za pomoć jer se domovi pretrpavaju, u njima nema mjesta, I navode da su ljudi u trećoj i četvrtoj dobi kao živi mrtvaci, i ne zna se kakvi će biti u budućnosti, da li će stariti do u beskonačnost. Naravno ovo je značilo i opterećenje za zdravstveni sistem, gdje ljudi koji bi po svim parametrima trebalo da umru, ostaju u životu da se muče prolazeći kroz neopisivu agoniju.

Saramago nas ne štedi, i kao finale za istim stolom stavlja osmoro ljudi; filozofe i predstavnike religija. Kardinal kaže: bez smrti nema vaskrsnuća, bez vaskrsnuća nema ni crkve. Filozofi kažu: bez smrti nema filozofije. Ako ljudska bića ne bi umirala, sve bi postalo dozvoljeno. Pitanje kao da visi iznad svačijih glava – zar Bog ne upravlja smrću? Da li je beskonačan život raj na zemlji koji nam pruža vječno uživanje. A ako nema smrti da li će ikada biti novog života?

Radnja nas vodi dalje, pokazujući nam koliko su ljudi uprkos svim nemogućim uslovima spremna da se snađu. Raj na zemlji nije trajao dugo, jer ljudi ne mogu živjeti u harmoniji. Čovjek je biće koje može opstati u nezamislivim uslovima, pa su se ljudi dosjetili da ilegalno prenose ljude koji bi trebalo da umru, u drugu državu u kojoj ljudi umiru. Koristoljublje u svoj svoj punoj snazi, gdje je po ko zna koji put u istoriji, čovjek pokušao da iskoristi čovjeka u njegovoj muci.

Saramago kritikuje društvo, a njegov oštar stav prema globalizmu i borba sa kapitalističkim društvom je identičn Orvelovoj borbi prema britanskom imperijalizmu.

U drugom dijelu nas Saramago baca u novi kovitlac, raščlanjuje nam gjde je Smrt nestala. Ona je očovječena u tijelu žene koja se zaljubila u čovjeka koji svira  čelo. Opet alegorija i sakrivena poruka. Običan čovjek, reklo bi se, ni po čemu poseban, a opet, dovoljan da promijeni tok po kome se odvijaju zakoni prirode. Ovo može značiti da za umjetnost smrt ne važi, jer je ona iznad nje, istrgnuta iz čeljusti zaborava. Jer da nije tako, niko ne bi pamtio Mocarta, Šopena, Rembranta, Pikasa etc.

Oda umjetnosti i stvaralaštvu koja je ovdje dobila bitku protiv smrti, nadživjela život, izdigla se iznad svih socio – ekonomskih segmenata društva, pa čak i religije. Umjetnost je besmrtna.

Ovo djelo je adaptirano  u predstavi koja je trebalo premijerno da se izvede polovinom oktobra u CNP-u, ali se nažalost morala odgoditi čak dva puta, jer je svijet je zahvatila pandemija pa u skladu sa preporukama NKT-a zaključeno je da se sa izvedbom još malo pričeka.

Režiser je sjajna Lidije Dedović, adaptaciju romana je radila Kata Đermati, dramaturškinja je Stela Mišković, kompozitorka Irena Popović Dragović, scenografiju i dizajn svjetla je radio Branko Hojnik, asistentkinja scenografa je Andreja Rondović. Za kostime je zadužena Lina Leković, scenski pokret Gregor Luštek, instruktorka stepa  je Vera Tsarikovskaia, asistentkinje režije su Anđelka Nenezić i Milena Šibalić, izradu maski je radila Ivanka Vana Prelević, video materijal Stevo Vasiljević, lektorka je Jelena Šušanj, dok je izvršna producentkinja Nela Otašević.

U predstavi igraju: Nada Vukčević, Dejan Ivanić, Ana Vučković, Julija Milačić, Jadranka Mamić, Nikola Perišić, Omar Bajramspahić, Pavle Prelević, Irena Popović Dragović, Mladen Nikčević i Predrag Pavićević.

Da je Saramago živ, pitam se šta bi imao da kaže o ovoj pošasti?

Ako ste izdržali ovaj kovitlac misli koje sam Vam iznjela, čestitam, Vi ste misleći čovjek a kao takav možete promijeniti svijet ako ne izvan, onda unutar sebe samih.

Što se smrti tiče, ne plašite se, ona i dalje radi svoj posao vrlo uspješno.