U ponedjeljak, 26. jula, na sceni između crkava odigrana je predstava „Znaš ti tko sam ja“, produkcija Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, po tekstu i u režiji Ivana Penovića.

Predstava “Znaš ti tko sam ja” je zasnovana kako na istorijskim likovima Stjepana Zanovića i njegovog brata Primislava, tako i na postupcima mistifikacije kojom su nadograđivali svoje identitete, a koja je bila polazište za kreaciju i drugih likova u predstavi. Uz pomoć sjajnih glumačkih interpretacija i duhovitog teksta, predstava na ironičan način govori o aktuelnim temama kao što su potreba za prekrajanjem istorijskih događaja ili mijenjanje identiteta.

Reditelj Ivan Penović je otkrio da mu je prijatelj predložio da pročita djela Stjepana i Miroslava Zanovića i da je odatle sve krenulo.

“On je meni te knjige predstavio na jedan jako zabavan način, rekao mi je da su fantastični, da su prvi u svijetu doveli avanturizam do te mjere da su uspjeli shvatiti sisteme, u smislu šta sve možeš bez lične karte, zatim pitanje identiteta, izmjena identiteta, koliko izmjenom lokaliteta, s obzirom da su oni mnogo putovali, mijenjaš ono što jesi unutar novog okruženja. I sve ono do čega dolazimo kasnije. Lik Mama Ubu, koji jeste književni lik, je izašao iz same ove ideje da sam prvo htio da prikažem istorijske ličnosti u tom njihovom aktuelnom trenutku koji su prošli i da je postavim u današnje vrijeme u formatu televizijske emisije koja je sama po sebi diktatorijalni aparatus, uslovljava i traži određene senzacije koje nisu nužno vezane uz istinu, ali ni uz ono najvrijednije što čovjek ima, već traže od tebe da ne promijeniš kanal, drže ti pažnju koliko mogu. Na taj način je došlo do ovih drugih likova, do jedne pseudo naučne istoričarke, do književnog lika pa zatim i do istorijskih ličnosti. Kako njih sve spojiti u današnje vrijeme, kako ih staviti u TV šou i gledati kako će da se ponašaju. Taj aparatus TV emisije jeste oblikovao sama događanja na sceni.”, objasnio je Penović.

Predstava bi se mogla okarakterisati kao društvena parodija, a Penović ističe da čega god se dohvati, nekako uspije da napravi komediju.

“Natupam prema dinamici i ritmici predstave na taj način. Društvena parodija je uvijek rezultat slobodnog kirtikovanja, to i jeste bio primarni cilj. Pitanje je i zašto bi me neko pustio da u Hrvatskom narodnom kazalištu radim priču o Zanovićima, negdje poprilično daleku temu, Razlog je taj što sam prvenstveno išao na kritiku lokalne hrvatske politike, tog svojatanja kojeg je bilo i u spisima Zanovića, a to svojatanje imamo skoro svi mi na Balkanu. Svi imamo tu borbu svojatanja zarad formiranja sopstvene istorije, dok je većina te istorije potpuno zajednička. U tom svojatanju se i gubi neka srž, neka osnova tih ljudi koji su tu istoriju i stvorili. Predstava prvenstveno kritikuje to poglupljeno svojatanje istorije koje je nastajalo od devedesetih pa na dalje jer smo podijeljeni i rascjepkani, a zapravo smo kroz istoriju toliko izvrtjeli sve naše granice i nacionalnosti koje imamo i sve lokalitete u kojima živimo da nam se nekako ta istorija topi. Posebno Zanovići, za koje u Hrvatskoj vjerovatno niko nije ni znao do ove predstave.”

Za svojatanje su krivi brzo stvoreni nacionalni ponosi i identiteti, ali i političari koje jedan od likova u predstavi naziva podvrstom influensera.

“Kad su se stvrale sve ove naše sadašnje države moralo se grabiti pošto poto i bježati od svega zajedničkog da bi opravdali sve ono što smo radili devedesetih godina. Mogu ja sad odmah reći da su krivi političari, ali s obzirom da su podvrsta influensere onda smo u daljem djelovanju važniji mi, oni su samo tu da nas kvazi predstavljaju.”, rekao je Penović.

Lik Stjepana Zanovića u predstavi kaže da umjetnost nije održiva još od Altamire i Laska, ali Penović je mišljenja da jeste.

“Zato što se umjetnost bori rukama i nogama, ne može joj niko oduzeti to što ona jeste. Mislim da je na kraju dana ipak održiva. Je li zadovoljna i srećna, je li joj lako – nije. Ali održiva će uvijek biti.”

Penovićevo rediteljsko polazište izvrsno su nosili i precizno interpretirali: Livio Badurina, Bernard Tomić, Silvio Vovk, Lana Barić i Nina Violić.