Nakon više od godinu dana, sedam crnogorskih glumica opet je okupio projekat “Don Kihot”. Upravo ovom predstavom u režiji uglednog reditelja Andraša Urbana započeo je na Barskom ljetopisu pozorišni segment.

Ovo ostvarenje rađeno je po motivima Servantesovog romana, a dramaturgiju je uradila Vedrana Božinović.

Branka Femić-Šćekić, Vanja Jovićević, Kristina Obradović, Sanja Popović, Jelena Simić, Branka Otašević i Anđelija Rondović uz muzičku pratnju Ane Vukazić na klaviru i Milene Kankaraš na bubnjevima još jednom su podsjetile publiku na položaj žene u 21. vijeku.

U Urbanovom rediteljskom viđenju Servantesovog remek djela, na neke ovdašnje „vjetrenjače“ juriša njih sedam koje progovaraju o problemima i dilemama savremenog društva i žena u takvom okruženju. Predstava se, između ostalog, tiče i prepoznavanja donkihotovskog u sebi i u društvu oko nas, jednako kao i obračuna sa samim sobom i određenim društvenim licemerjem i manipulacijama.

Jedna od akterki, Jelena Simić priznaje da je jedva čekala da se opet sa ovim komadom nađe na “daskama koje život znače”.

“Jedva smo čekale jer volimo ovu predstavu i uigrane smo. Kada je predstava tako stabilna, očigledno da nije teško vratiti je nazad. Dan prije igranja u Baru, imale smo probu i bile smo prezadovoljne kako je prošla. Valjda i podgrijane željom nakon tolike pauze sve je prošlo uspješno, a večeras je publika lijepo reagovala. Posljednje igranje koje smo imali, bilo je baš na ovoj sceni u septembru”, podijelila je utiske nakon igranja Simić.

Predstava “Don Kihot” je koprodukcija Gradskog pozorišta iz Podgorice i Barskog ljetopisa, a premijera iste bila je 2019. godine na ovom festivalu. Kako u samoj predstavi kažu u “najljepšoj zemlji na svijet’ ” sporo se sve mijenja, pa ni pogled na ženu i njen status, za ovih nekoliko godina koliko se ista igra, nije puno promijenjen.

“Komentarisali smo dan pred igranje i na dan igranja predstave kako su neke stvari koje se pominju u našem ‘Don Kihotu’ još gore nego u tom momentu kad smo pravili ovaj projekat. A opet, imate ljude, čak i iz našeg posla, koji su bili skeptični prema tome o čemu govori predstava i tvrdili kako ‘nije to tako’. Kao da je društvo podijeljeno kod nas, misle da ako se kod njih, u njihovoj porodici, okruženju takve stvari ne dešavaju i oni tome ne svjedoče, da toga nema. A toga ima, ne samo u našoj zemlji, već u čitavom regionu. Ne znam koji je recept da se to izliječi, ali možda i ova predstava može da bude jedan od metoda, ne naravno koja vodi ka izlječenju jer je to vrlo kompleksno, već nešto što ljude osvijesti, kao neka šok terapija. Kad se sretneš sa tolikom količinom tako važnih i teških tema, vjerujem da ne možeš da izađeš ravnodušan poslije ove predstave”, sigurna je Simić.

“Kučka”, “biza”, “glupača”, samo su neki od naziva za žene koje se pominju u predstavi, a obraćanje popu “ćuti”, “začepi” ostvaljaju gorak utisak na publiku.

Na pitanje koliko njima kompletna ova priča ostavlja “knedlu u grlu” dok igraju na sceni i ponovo sve to proživljavaju, Simović otkriva:

“Nama je uvijek isto, još od proba, jer ova predstava je nastala iz naših priča i improvizacija. Svi segmenti koje čujete kroz songove i scene, osim što su izvučeni iz romana, isprepletani su sa našim pričama i iskustvima ljudi i žena koje mi poznajemo. Zato je to pravo, istinsko i životno, nije fikcija. Sigurna sam da u publici bude dosta ljudi koji se pronađu u tome. Istina je da žene sigurno reaguju intenzivnije od muškaraca, ali znam i pripadnike jačeg pola koji su klimali glavom i govorili da to jeste tako, koliko god se mi branili od toga”.

Scenografiju predstave potpisuje Smiljka Šeparović – Radonjić, muziku je uradila Irena Popović, dok su kostimi djelo Line Leković.