– Autor: Aleksandra Govedarica –

Djetinstvo je najosjetljivije doba svake individue. Uspomene iz istog se pamte tokom čitavog života, a one manje lijepe ostavljaju poseban pečat sa kojim se kasnije odrasta. Odrastanje je svakako teško, a djeca sve sagledavaju senzitivnije i traumatičnije. Iz ugla djeteta je uvijek drugačije, pa se neki ružni momenti izrazito bolno podnose.

U predstavi “Rani jadi” djeca pričaju svoje priče, svoje rane jade, govore o gubicima bližnjih, ali i okrutnom savremenom vremenu u kojem se sada živi. Inspirisana motivima romana Danila KIša, a u režiji Petra Pejakovića, napravljena je uspješna predstava sa realnim elementima kroz evociranje prošlosti, dok je primarni motiv zajednički, a to je bolno odrastanje.

Svojstveno je što je prikazana iz ugla djece koji su i glavni akteri. Reakcije na premijeri su bile izvrsne, a publika pogođena raznim životnim nezgodama nije krila suze u pojedinim trenucima.

Razgovarali smo sa saradnicima na predstavi o čitavom procesu.

– Privilegija je raditi sa djecom, jer kroz rad sa njima, učini vam se da ste uradili nešto plemenito i važno, a naročito kad je polazišna tačka tog procesa naslov poput Ranih jada Danila Kiša. Pored toga što je rad sa djecom i rad za djecu važan, i te kako su Rani jadi, posvećeni djeci i osjetljivima, bitno djelo – ne samo što nam olakšava naše jade, nego nas i uči da treba da djelimo i da kroz život koračamo, ne stideći se svoje osjećajnosti. U radu sa trinaestoro divne djece, negdje sam se i sam podsjetio ovoga. Rad je tekao uglavnom kroz igru; koristili smo njihove crteže, instrumente, igračke koje su oni donijeli kao “prćiju svog djetinjstva” tu, na scenu. Neki su imali filmove, neki napisane pjesme, a neki i slike na platnima. Na kraju, oblikujući predstavu, negdje smo se svi kroz smijeh i suze oblikovali; te noći, nakon reprize, izašao sam samo sa jednom mišlju u glavi: treba više da slušamo našu djecu. – rekao je Andrija Rašović, saradnik na predstavi.

– Rani jadi prof Petra Pejakovića nije predstava. To je seansa razmjene onog najdragocjenijeg u nama. To je povratak pozorišta odgovornosti, i jedna vrsta estetskog priznanja prvog među odraslima (čitaj: reditelja) da, pošto kao takvi očigledno ne umijemo da se igramo, barem pozorište vratimo djeci. Teret dokumentarnosti je teret savjesti svih odraslih koji budu gledali predstavu. Nijesu to ni Kišovi lirski zbjegovi Ranih jada u literarne Lovćene, od sjećanja na užase dvadesetog vijeka, to je par desetina užarenih očiju koji pred nama na sceni pokušavaju da progledaju kroz maglu i crne tačke koje smo im mi, odrasli, ostavili na serpentinama njihovog djetinjstva. Pritom je začuđujući stepen njihove sposobnosti da verbalizuju ili još bolje kroz scensku igru ili animaciju pokažu snagu svog mladoh duha u “obračunu” svog djetinjstva sa nevoljama našeg, zajedničkog, vremena. Bitno je osjetiti i razgraničiti šta je to “nužno zlo” svakog djetinstva, čija ozbiljnost poklekne u obračunu sa karnevalskom prirodom odrastanja i suočavanja sa životom, a opet, šta je taj balast traume, koji je pridodat, i na žalost racionalizovan činjenicom da smo rođeni, ili da živimo na Balkanu, sa čim teško može da se izbori i najrazigraniji dječiji duh, a krije svoju suštinsku prirodu kukavičluka nas kao zajednice odraslih ljudi u pokušajima da napravimo zdravije i bezbjednije drupštvo. Nadam se da je to ono što će se, pored divljenja akterima, najdublje utisanuti u svijest publike nakon odgledane predstave. Činjenica da naša djeca nijesu bezbijedna. Meni, kao saradniku, nakon procesa ostaje nezaboravno, otrežnjujuće iskustvo, i jedna vrsta svečane i radosne zaduženosti pred ovom mladom, hrabrom družinom. – istakao je Milo Vučinić, saradnik na predstavi.

– Proces rada pružio mi je priliku i privilegiju da se družim sa djecom, da se upoznam sa njihovim maštovitim svjetovima, da se nadahnem njihovim fascinacijama, da budem manje dosadan sebi (nadam se i okolini) i da osjetim iskrenu ljubav prema životu. Kroz njihovu razigranost reflektovao sam dječaka u sebi, kroz njihove priče – sjećanja, tuge i strahove iz svog djetinjstva, a kroz njihovu ozbiljnost i predanost sa kojom su prišli zadatku, zapitao sam se nad svrhom svog rada i odnosu koji imam prema svom pozivu. U omnibusu tužnih priča koje su sa nama podjelili cetinjski osnovci, živi jedna iscjeliteljska i katarzična energija, koja oživljava naša sjećanja na djetinjstvo, naše prve susrete sa gubitcima, smrću i koja, bar je u mom slučaju tako, osvješćuje taj iskorak iz dječačkog doba i preuzimanje odgovornosti (uloge) odrasle osobe. Kao saradnici, mnogo smo o tome govorili i zasta, Rani jadi profesora Petra Pejakovića nijesu predstava već jedna vrsta žive seanse, ali i važan i prikladan poklon našem društvu koji je, po mom mišljenju, nastao iz jedne etičke i humane dužnosti i potrebe da se njeguje ideja života, budućnosti i svijeta koji ostavljamo iza sebe. – zaključio je Blažo Marković, saradnik na predstavi.

Sledeće izvođenje predstave će biti 11 .06. i 14. 06 u 19h u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju.