– Piše: Krsto Giljen –

Predstava “Pobuna mornara” iz pera slovenačkog reditelja Diega de Brea nastala je kao projekat ADNICH koji je kofinansiran programom internog IPA CBC Italija-Albanija-Crna Gora. Našla se na ovogodišnjem Jadransko-jonskom pozorišnom online festivalu o nematerijalnim kulturnim dobrima koji predstavlja završnu programsku aktivnost dvogodišnje realizacije ADNICH projekta, kako navode iz Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” na Cetinju. 

“Pobuna mornara” inspirisana tekstovima “Kotorski mornari” Fridriha Vulfa i “Četvrti ugao” Radoslava Rotkovića, predstavlja podsjeća na važan događaj iz prošlosti kada se nekoliko mladih mornara koji su dugo obitavili na ratnoj posadi, pobunilo po surovoj zimi zalažući se za mir, ravnopravnost i borbu protiv gladi. Godinama tlačeni, ugušivani, ućutkivani, mladići odlučuju da podignu svoj glas i da pokušaju da se suprostave oficirskom režimu i uticajnosti i da suzbiju i isprave nepravdu koja im je naneta. Njihova borba za glas trajala je svega tri dana, sve dok nije bila ugušena kao što je i do tančina oslikano u predstavi.

Predstava “Pobuna mornara” pokušava da isprati priču i da zadrži konotaciju podsjećanja na prošlost, pritom ne skrivajući svoju suštinu i potrebu da kroz portretisanje šizofreničnosti koja vlada na palubi predstavi pruži neki oblik univerzalnosti. Samim tim, ovo ne predstavlja priču o mornarima već priču o svim ljudima svijeta koji su na bilo koji način satjerani u ćošak, nad kojima vlada “orvelijanska čizma” i čiji glas ne dopire do drugih čak i onda kada gromoglasno viču. 

Diego de Brea, priču o mornarima, uzdiže i hiperboliše do vasionskih razmjera šarajući pozornicu krikom i vapajem ljudi koji su gladni, izmučeni, bez prava na slobodu, bez prava na hranu, ostavljenih na palubi poput uličnih pasa, u nadi da će sa tračkom sunca do njih doprijeti revolucionarna ruka spasenja koja će sa osloboditi njihove čahure i podići stakleno zvono koje im ne dozvoljava da dišu. Na pozornici imamo priliku da ugledamo mnoga lica sa našeg domaćeg pozorišnog glumišta, među kojima bih izdvojio Marka Todorovića, Srđana Grahovca i Maka Čengića. Reditelj pred glumačku ekipu postavlja jako izazovan zadatak navodeći ih na služenje fizisom, tražeći od njih da zaborave na sve ono ljudsko i da osvanu na pozornici poput primata uskraćenih za svijest i percepciju. Koristeći sopstvena tijela kao oruđe i predavajući se u potpunosti liku koji treba da tumače, glumačka ekipa ispunjava jedan od najglavnijih zadataka, na momente budeći jezu odlaženjem u toliko duboke, metafizičke skoro pa i nadljudske teatralnosti.

Od blage zaigranosti koja u početku dobija naličje konceptualizma i performansa, do udaraca, komešanja, uzdaha i lupanja srca, pred publiku je iznesena na groteksan način i sama srž glumačkog života. Koliko daleko odlaze glumci, a sa njima i ostali scenski umjetnici, dajući sebe pred masom? Koliko je iskonske snage potrebno da bi se glumac pred publikom ogolio, zaboravio na poniženje, stid i porobio sva svoja moralna ograničenja, zaboravio na sopstveni identitet i potpuno se stopio sa onim koji treba da prezentuje? 

Vizuelna i prostorna komponenta jeste nešto na šta Diego računa kao na nešto što treba da iznese i samu protežnost radnje i da doprinese katarzičnom osjećaju koji priča treba da izazove kod publike. Prazna, okrnjena i neuredna paluba sa nekoliko neravnomjerno poređanih stolica predstavlja poprište borbi koje ljudi na smrt prestrašeni, pobesneli od gladi i žeđi, saterani u bezdan sa osjećajem zatvorenosti i tjeskobe vode protiv čoveka u crnom i oficirima koji su ih takvima načinili. 

Nisam slučajno pri početku spomenuo stakleno zvono, tako da ću kao završnu i jako važnu okosnicu za dublje tumačenje priče izdvojiti citat konfesionalne pjesnikinje Silvije Plat koja u svom jedinom romanu ikada napisanom kaže:

“Za osobu u staklenom zvonu, praznu i zaustavljenu poput mrtve bebe, sam svijet je ružan san.” U ovome bi po meni stao čitav koncept predstave i bit patnje i pobune mornara. Umreškani valovima, statični i zaustavljeni poput ptice sa slomljenim krilima, oni snivaju o životu izvan staklenog zvona koji ne predstavlja ništa drugo do samu smrt što je ceremonijalno izneseno replikom: “Kada će naš brod naletjeti na minu? Kada će nas samljeti u kašu?”

Predstavu “Pobuna mornara” kao i još mnoge ADNICH projekte možete pogledati na yt kanalu “Adriatic-Ionian Festival Adnich Project”.