Drama „Kad svijeće dogore“ u režiji Branka Ivande, odigrana je u četvrtak veče, 25. avgusta na sceni amfiteatra u Starom Baru, čime je ujedno i završen pozorišni program ovogodišnjeg Ljetopisa, u okviru kojeg je publici predstavljeno šest predstava eminentnih teatarskih kuća i manifestacija iz zemlje i regiona i jedno festivalsko koprodukcijsko ostvarenje.

Ovaj komad, nastao prema istoimenom romanu poznatog mađarskog pisca Sándor Máraia, za pozorišne daske adaptirao je Christopher Hampton.

U koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i tetara „Erato“, predstava govori o cjeloživotnom prijateljstvu, ljubavi i strasti i publiku suočava sa životom, prošlošću i njihovim previranjima o (ne)preboljenim iskustvima.

Dvojica ostarjelih muškaraca evocirajući prošlost, skidajući veo po veo s tajanstvenog događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirenja ujedno tražeći svrhu svojih života.

Preživjeti ili doživjeti samo je jedno od pitanja koja se ističu i u ovoj teatraskoj verziji Máraievog romana, a kako ističe Siniša Popović, glavni glumac, bilo bi idealno da je i jedno i drugo.

„Nismo se vodili idejom da damo isključive odgovore. Kako kaže i Henrik u komadu, to su teška, svevremenska pitanja. Trudili smo donekle da usmjerimo na odgovore, ali to nije moguće. Važno je postavljati ta pitanja“, kazao je Popović.

Teme moralnosti i cijene istine kao i svega onoga što smo spremni preduzeti za ljubav protežu se kroz ovaj komad koga odlikuje dugi monolozi koje iznosi Popović, malo replika, ponešto dijaloga i mnogo neverbalne komunikacije.

„Nije bilo jednostavno i jako je zahtjevan tekst. I Hampton je nastojao dramatizacijom prevladati tu monološku formu, a mi smo tokom proba od početka tražili prostora gdje možemo Konradu dati više teksta. To smo donekle uspjeli proširiti, ali sve je to napisano i zamišljeno kao jedna Henrikova ispovjest koja raspilće cijelu tu zavrzlamu odnosa, u drugoj polovici je više manje sve na meni“, istakao je Popović.

Ivanda se, u svom rediteljskom rješenju, odrekao pompeznih vizuelnih i scenografskih efekata i odlučio da svoje glumce vodi do dubokih intimnih odnosa.

„Branko Ivanda htio je zatamniti sve efekte kojima danas obiluje kazalište i htio se tom nekom staromodnom metodom koncentrirat na riječ, odnos i doživljavanje onoga što igramo i upravo je to ono što smo, po komentarima od strane kolega, publike, uvjek čuli ‘Hvala Bogu, da se neko konačno na to vratio i da ne gledamo nekakve efekte već pravi dramski odnos’ ”, zaključio je Popović.

Sudeći po reakcijama prisutnih, ovdašnja pozorišna publika preferira klasike, a sinoć su višeminutnim aplauzom to i potvrdili, nagradivši maestralnu glumu Popovića, Gorana Grgića i Ive Mihalić.