U četvrtak 22. jula, na Trgu pjesnika, nastavljen je književni program XXXV festivala „Grad teatar“, a gost je bio pisac Draško Sikimić koji je sinoć prvi put predstavio svoj knjižvni rad u Crnoj Gori.

Moderatorka večeri je bila urednica književnog programa Doma kulture Studentski grad Beograd, Tamara Mitrović, koja je istakla da se već po naslovu Sikimićevih knjiga može shvatiti kakav je on pisac.

“Od “Smotuljaka”, prešao je na “Ogrebotine”, a zatim na “Moje kosti ujedaju”, sve tri knjige poezije koje su izlazile jednom godišnje. Onda smo došli do romana “Čvor na omči”, što je gradacija svih ovih naslova i na kraju je uslijedio roman “Katarina” s kojojm je spustio loptu”, kazala je Mitrović.

Sikimić je naglasio da je kasno počeo da se bavi čitanjem, u 27. godini.

“Možda se zbog mog neškolovanja, jer se nakon srednje škole nisam dalje školovao, odmah kod mene stvorila neka vrsta probirljivosti. Nisam čitao sve ono što mi neko nameće, već ono što sam htio i što mi neko preporuči. Nekad je to prednost, a nekad mana. Prirodnost i neopterećenost karakterišu moja djela. Ja se cijelog života bavim sobom i zbog sebe pišem, bavim se svojim ličnim osjećajem. Vjerovatno je takvo razmišljanje uticalo da moja poezija buda takva kakva jeste”, kazao je.

Društvene mreže su najviše pomogle u promociji Sikimićeve poezije.

“Svoje pjesme sam objavljivao na Facebook-u i postale su dosta popularne. Neko pročita 5 vaših pjesama i ta osoba vas zavoli kao umjetnika i kasnije pročita i cijelu zbirku. Moju prvu knjigu je objavio jedan manji izdavač, a zatim sam, takođe, putem Facebook-a kontaktirao većeg izdavača, a to je bio LOM. I tako je sve krenulo”.

Pjesnici koji su najviše uticali na poeziju Draška Sikimića su, između ostalih, Vasko Popa, Vitomir Nikolić, Mika Antić, Momčilo Nastasijević. Što se tiče prelaska sa poezije na prozu, kazao je da nije htio da se ponavlja.

“Proza je došla sama od sebe, mogao sam da pišem još takvih pjesama koje sam objavio, ali nisam htio da se konstantno ponavljam. To se može desiti pjesnicima, da im zbirke sve više liče jedna na drugu. Htio sam to da izbjegnem, a romani su se slučajno desili.”, rekao je Sikimić.

U narednom periodu će, kako je naglasio, objavljivati prozu.

““Vjerovatno ću nastaviti s prozom jer još uvijek nisam našao neki novi zvuk tj. ton u poeziji da bih mogao da je nastavaim. Pokušavam, radim na pjesmama koje bi lagano mogle da uđu u neku zbirku koja bi bila kao ove koje sam već objavio, ali neću to da radim. Za sad ne osjećam da sam spreman da pišem novu poeziju koja bi mene zadovoljila. Proza mi je malo otvorenija i jednostavnija od poezije.”

Svoje pisanje uporedio je sa definicijom Emila Siorana u kojoj je on svoje pisanje uporedio sa slikarstvom.

“Prvo nanese boju, a zatim razmazuje. Meni je bilo važno da drugi roman bude slikovitiji i opušteniji, poput neke slike. Da dozvolim likovima i prostorima da se šire. Potrebna mi je ta sloboda u stvaranju, postupku pisanja romana.”

Od proznih pisaca koji su uticali na njegovo stvaralaštvo, Šikimić je izdvojio Andreja Platonova, Srđana Valjarevića i Knuta Hamsuna. Sa druge strane, slikar Endrju Vajt je zaslužan za priču romana “Čvor na omči”, otkrio je Sikimić.

“Intuitivno je upao u roman taj lik slikara, tek kasnije kad sam nastavio da radim na romanu shvatio sam da mi je on bio potreban. Na kraju, kada sam završio roman i pročitao rukopis nekoliko puta, shvatio sam koliko je važan i šta predstavlja. Njegova uloga je bila da pomogne glavnom liku u romanu, da usmjeri njegovo stvaralaštvo. Slike Endrjua Vajta su seoski motivi, slika obične ljude i takvo njegovo stvaralaštvo utiče na glavnog lika mog romana, tjera ga da i on više razmišlja o običnim ljudima, da ne razmišlja previše ambiciozno. Za njegove slike se može reći da imaju šum gramofonske ploče, zbog boje koja je u slikama. To je taj umirujući ton koji se može osjetiti u nekim knjigama koje imaju mir u sebi.”, dodao je.

Pored slikarstva, istakao je da je muzika mnogo uticala na njegovo stvaralaštvo.

“Muzika je vjerovatno najvažnija stvar u životu, uticala je na moje stvaralaštvo više od same književnosti. Ali ,moje knjige nemaju uvijek zvuk gramofonskih ploča, u nekim segmentima su glasne, nisu tako mirne”, naglasio je.

Sikimić kaže da svojim likovima oprašta šta god da su oni, te da mu smetaju određene kritike, posebno za roman “Čvor na omči”.

“Smetalo mi je što su pojedini kritičari izvlačili taj neki politički motiv, a mnogo toga drugog je bilo važnije. Mislim da sam u ovom drugom romanu pazio da mi se to ne desi, jer se neki kritičari lako hvataju za olako definisanje romana, sužavanje njegovo značenja. Kad se kaže da je roman ljubavni, ti ga time priklještiš i ispadne da nije ništa osim toga, a on ustvari govori mnogo više od toga.”

Sikimić: NIN – ovu nagradu sam dobio od dobitnika nagrade

Sikimićevo prvo prozno djelo, roman “Čvor na omči”, našao se u užem izboru za NIN – ovu nagradu 2019. godine. Ipak, godinu dana kasnije je dobio i to na vrlo neuobičajen način, tako što je dobitnik nagrade za 2018. godinu, Vladimir Tabašević poklonio NIN-ovu nagradu Sikimiću.

“Taj gest Vladimir Tabaševića je bio bunt protiv NIN-ove nagrade, ja sam ga tako shvatio. On je, godinu dana nakon dobijanja nagrade, meni dao dio novca od nagrade i prepravio naziv svoje knjige tako što je napisao preko njega naslov moje knjige i uručio mi ga kao gest protesta protiv trenutnog žirija koji je dao nagradu nekom drugom. Ja sam to shvatio kao umjetnički čin.”, kazao je Sikimić.