Izvor: Pobjeda

Crnogorska kinoteka omažom filmova čiji je montažer bio Andrija Zafranović (1949-2021) od ponedjeljka veče odaje počast poznatom umjetniku, a tom povodom gost Kinoteke bio je i njegov brat, poznati reditelj Lordan Zafranović.

Do utorka, 22. juna, publika u Podgorici biće u prilici da pogleda brojna ostvarenja koja je Zafranović montirao, a na početku večeri prikazani su segmenti iz filmova „Večernja zvona“, „Ustav republike Hrvatske“ i „Dom za vješanje“.

Uz ličnu, ali i zahvalnost porodice, Lordan Zafranović kazao je da je ovaj omaž u Crnogoskoj kinoteci jedan od rijetkih momenata u kom se ne govori o autoru ili glumcu, nego o vrijednom saradniku, a njih ima mnogo.

– Film se nikada ne radi sam, već je jedna kolektivna rabota, umjetnost… Ovo je na neki način omaž svima njima. Prvi put se na ovim prostorima radi omaž jednom filmskom saradniku koji je vrijedan kao i svi ostali. Riječ je o vrhunskim ljudima, bez njih se ne može napraviti dobar film. To je osnova ove večeri, ovo je omaž svima onima koji su sarađivali na svim filmovima bivše Jugoslavije, a njih ima mnogo. Andro nije usamljeni jahač, ali je zaslužan za to da su mnogi filmovi ugledali svjetlost dana, i to na najvišem mogućem nivou – ispričao je Zafranović.

Andrija je, prema njegovim riječima, filmsku umjetnost smatrao svojim životom, a raditi u montaži je kao raditi u rudniku.

– On je bio izuzetno nadaren. Znao je da napravi i mnogo više nego što je sam očekivao, posebno u „pumpanju“ određenih odnosa među licima, tu je bio nepogrješiv. Bio je jedan od izuzetnih montažera, kojih ima malo u svijetu. Radio je doktorski posao. Pogledao bi materijal, analizirao, rekao bi šta je tu ‘bolesno’, i na kraju koliko to košta. Bio je doktor koji je „liječio“ određene filmove, ne sve, nekima to i nije bilo potrebno – kazao je Zafranović.

Uvijek je, kako je ispričao, hvalio reditelje, jer je znao koliko je napora potrebno da se napravi igrani film.

– Cijenio je svakog reditelja, jer je znao koja je to muka. Kada bih ga pitao zašto ne režiraš, uvijek bi me čudno pogledao i rekao: „Pa nisam lud, nemam to strpljenje, tu snagu“. Ali, zato je bio briljantan u postprodukciji, ne samo u rezanju, već i dramaturgiji i postavljanju muzike. Znao je da promijeni komplet muziku, dok god nije dobio osjećaj koji se prenosi na gledaoca – objasnio je Zafranović.

Andrija Zafranović, kako je prilikom video uključenja kazao reditelj Darko Bajić, bio je poput vozača Formule 1, nešto kao Šumaher. Vozio je 300 na sat, a njegova genijalna osobina da unaprijed stvari vidi i predvidi, ne samo u montaži nego i u životu, činila ga je posebnim, jedinstvenim.

– Ljubav mu je bila glavni alat, a spašavao je život novorođenim filmovima. Kad odlaze veliki reditelji, glumci, svi znaju za to, ali često ne znaju za montažera. A ovaj čovek je uradio nešto što je izuzetno važno, ne samo za jugoslovensku nego i za evropsku kinematografiju. Mnoge filmske reditelje naučio je da se bore za svoj film, do kraja i kako da iza tog svog filma stoje. Bio je to čovjek sa kojim je prije svega bilo izuzetno družiti se, ali i neko od koga ste uvijek mogli da očekujete pravi i dobar savjet. Čast je bila imati prijatelja sa kojim možete da se ne slažete, čak i da se svađate, a da se volite – kazao je Bajić.

Fanstastična brzina Zafranovićevog rada, kako je ispričao direktor Kinoteke Andro Martinović, bila je izuzetna, a opet nije gubila na složenosti. Brzo je prepoznavao šta materijalu nedostaje i znao da otkrije nešto što ne vidi ni sam reditelj.

– On je to zvao skrivenim vrijdnostima materijala. Veliki je broj ljudi s kojima je Andrija sarađivao. Možemo slobodno reći da je to jugoslovenska kinematografija u malom. Bili su to reditelji različitih prosedea, rukopisa, od kojih je svaki nastajao u posebnim okolnostima. Kada bi bilo moguće sve te filmove staviti na rengden, pokazali bi nam unutrašnji život Andrije Zafranovića, zapravo njegovu pravu biografiju – kazao je Martinović.

Zafranović je, kako je Martinović podsjetio, trebalo da dođe u Podgoricu i montira nedovršeni film Živka Nikolića. Sa Zafranovićem, Martinović je bio u prilici da stvara film „Između dana i noći“.

– Montažer dolazi u privilegovanom trenutku, kada ste prošli iscrpljujuću fazu pripreme filma, dobija u ruke gotov materijal, koji treba da približi početnoj zamisli reditelja, a možda i pronađe nešto više. Iako mislite da poznajete sopstveni film, on bi vam ipak do kraja nešto otkrivao. U tome ga nije bilo lako uvijek pratiti, već ste samo mogli da pratite kako film raste u njegovoj jedinstvenoj tajni uobličenja. Bio je vrlo posvećen, disciplinovan, asketski strog u tome, a opet beskrajno nježan kao prijatelj – kazao je Martinović.

Glumica Vanja Jovićević pročitala je i isječak iz teksta Rajka Grlića posvećenog Zafranoviću, kao i fragmente iz oproštaja reditelja Vinka Moderndorfera, sa kojim je Zafranović radio na svom posljednjem filmu. 

Lordan Zafranović je sa bratom sarađivao na ostvarenjima „Večernja zvona“ i „Haloa – praznik kurvi“.

– Kada se vratio s Akademije, zbog našeg prezimena i mene nije imao posla u Zagrebu. Pošto se strahovito bojao siromaštva, otišao je u Beograd, a tamo su ga dobro primili i više se nije vraćao. Ja sam za to vrijeme, 1970 i neke godine radio u Zagrebu i imao sam ustaljenu saradnju sa svojim montažerom, i već smo se bili zaisitili jedan drugog. „Večernja zvona“ su bila veliko osvježenje, Andro je donio modernu montažu u film. Iskustvo je kao i kod svih drugih reditelja bilo izuzetno – kazao je Zafranović.