– Piše: Krsto Giljen –

Drugog dana Podgoričkog filmskog festivala prikazana su tri ostvarenja od kojih su dva obilježila ovu godinu, dok je treći zapravo dio segmenta Retrospektive tokom kojeg će biti prikazana četiri filma isktaknutog britanskog režisera Pitera Vebera. U ovom članku govorićemo o savremenoj hrvatskoj verziji Eme Bovari, o dekadenciji i propasti grčkog a i savremenog društva uopšte, i o lošem pristupu u načinu i borbama koje evociraju podizanja ekološke svijesti.

Pari, debitanski film iranskog glumca i režisera Siamaka Etamadija donosi napetu i misterioznu priču o stradanju i dekadenciji grčkog društva. Pobožni bračni par iz Teherana avionom stiže u Grčku da bi se našli sa svojim sinom na aerodromu. Međutim, njihov sin se ne pojavljuje, ustvari njemu se gubi svaki trag. Pari, mlada majka, će se iako ne poznaje jezik niti mjesto u koje je došla, potisnuta bolom odmetnuti u potragu za svojim sinom i saznaće da je sve vezano za njenog sina bila obmana i da je on zapravo živio neku vrstu dvostrukog života. Njena lutanja ulicama grada odvešće je sve do ljudi na rubu egzistencije i ona će spoznati podzemlje i mračniju stranu grčkog, ali i savremenog društva. Mislim da je reditelj napravio masu propusta u samoj priči i od samog filma koji je u početku imao potencijala da se razvije u nešto veliko, napravio jednu običnu papazjaniju, uvrštavanjem svega i svačega u samu priču, pritom udaljavujući se od glavnog motiva zbog čega sam film u nekim momentima počinje da gubi smisao. Reditelj se služi simbolikom koja je po svemu sudeći samo njemu jasna i bliska, vodeći nas kroz živote anarho liberala, društvenih otpadnika, prostitutki na neki način pokušavajući da sažme i oplemeni te likove i objasni suštinu i svrhu njihovih života i načela da bi u gledaocu probudio određenu crtu empatije i sažaljenja, što mu naravno ne polazi za rukom.

“Tereza 37”, film hrvatskog reditelja Danila Šerbedžije donosi priču o 37-godišnjoj Terezi koja nakon niza spontanih pobačaja odlazi kod ginekologa gdje joj doktorica iz šale govori kako bi možda mogla da pokuša da zatrudni tako što će promjeniti partnera. Tereza njene riječi uzima za ozbiljno i dok je njen muž na putu polako kreće mijenjati partnere poigravajući se pritom sa emocijama nekih od njih. Tereza je žena koja shvata da njen biološki sat otkucava, i ona dugo godina bezuspješno pokušava ostati trudna. Često provodi vrijeme sa djecom svoje sestre, igrajući se sa njima što u njoj budi neku vrstu praznine, i u njoj se iz dana u dan budi sve veća želja za tim što se najbolja ogleda u scenama na igralištu i školi kada posmatra roditelje sa djecom. U filmu imamo nekoliko snažnih feminističkih momenata tokom kojih reditelj raskida sa ustaljenim patrijahalnim konvencijama pa već u prvom kadru vidimo Terezu koja se budi u krvavoj postelji. Dopada mi se takođe i to što je na nekoliko scena bez ikakvog uljepšavanja  prikazan i sam ginekološki pregled koji za mnoge žene nije prijatno iskustvo. Reditelj na neki način veliča i samu ljepotu nagog ženskog tijela što me je podsjetilo na postupak koji je izveden u filmu “One sing, the other doesn’t” čuvene rediteljke Agnes Varde. Ali uprkos svemu tome, ovo nije feministički film. Ovo je priča o ženi koja zapadajući u srednju dob počinje gubiti kompas i kako film odmiče mi iz neke tmine do nas dopire prigušeni vrisak glavne junakinje. Ona se davi u sopstvenoj kolotečini, nesvjesna svojih postupaka koji je samo odaljavaju od njenog cilja, podstičući njeno stradanje. 

Tereza je na neki način zapravo savremena verzija Eme Bovari, od koje je takođe žal za nečim što prosto ne može biti ostvareno stvorio tragičnu junakinju.

Dokumentarni film britanskog režisera Pitera Vebera, čija su se djela ove godine našla na Podgoričkom filmskom festivalu u segmentu retrospektive, Deset milijardi nije ništa drugo nego još jedno upozorenje na globalnu katastrofu koja slijedi narednih decenija. Film je obrada istoimene knjige Stivena Emota, i u formi nekog panel predavanja nas podsjeća na sve ono čega smo odavno svjesni, a što potiskujemo i čemu ne pridajemo značaj. Stiven Emot pokušava na neki način da podigne svijest kod ljudi i napominje nas da, iako je po njegovim pesimističkom stavovima negativan ishod očekivan, makar pokušamo da ublažimo posledice svega onoga što nas čeka. Kritikujući kapitalizam, političare i navike modernog čovjeka Stiven Emot navodeći i služeći se suvoparnim činjenicama pokušava da u modernog čovjeka usadi neku vrsta strah koji će ga nagnati da promjeni ili izmjeni nešto u svom ponašanju. Po nekom mom mišljenju, on je još jedan od onih samoprozvanih “mislilaca” našeg doba koji na pogrešan način pokušavaju da promjene nešto, ne shvatajući da problem ne leži samo u savremenom čovjeku već da sve to datira ko zna od kad i da sada u ovom trenutku dostiže svoj vrhunac. Umjesto pukog navođenja činjenica pred publikom kojoj će to narodski rečeno ući na jedno uvo, a izaći na drugo mislim da bi ovakvi ljudi (ako uopšte i posjeduju neku određenu viziju) trebali da borbu usmjere na sasvim drugi front. Svima nam je dosta činjenica, kada će se nešto zaista konkretno uraditi po ovom pitanju? Da li smo mi prosto prihvatili sve ovako kako jeste i sada kada najviše osjećamo posledice svega toga pokušavamo da podignemo ekološku svijest kod ljudi? Razmislite o tome. A što se tiče ostvarenja Pitera Vebera, ono se ne razlikuje mnogo od onih TED razgovora sa ljudima koji tobož propagiraju prave vrijednosti i strijeme ka promjenama. Mi smo u svakom slučaju, i bez tih aktivista i zaštitnika ovoga onoga, kao što i sam gospodin Stiven Emot na kraju kaže “najebali”!