Književni program ovogodišnjeg festivala Grad teatar nastavljen je 22. jula na Trgu pjesnika gostovanjem Ilije Đurovića, koji je predstavio svoj roman “Sampas”.

Moderator večeri je bio Brano Mandić, pisac i novinar, koji je istakao da je Ilija Đurović jedan od mladih talentovanih crnogorskih autora koji je definitvno skrenuo pažnju na sebe, a roman “Sampas” je ušao u najuži izbor za NIN-ovu nagradu za 2021. godinu.

Đurović je kazao da je uspjeh ove knjige za njega došao prekasno.

“Ono što je dobila ova knjiga jeste jedan pojačan i intenzivni, jako čudan takmičarski marketing koji postoji da bi taj jedan uži izbor knjiga postao vidljiv, da izdavači prodaju knjige i pisci daju malo više intervjua. Ovakve stavri otvaraju put ka čitaocima kom se svi nadamo dok pišemo”, kazao je on i dodao da se uvijek osjeća izgubljeno u odnosu na svoje knjiga: “Ne živim tamo gdje se moje knjige objavljuju i štampaju, ne živim ni u jeziku na kojem pišem. Radim na svojim knjigama dugo, radim na rukopisima drugih autora i to je onaj dio koji me zanima. Ono što je lijepo je što zbog svojih knjiga dolazim na festivale poput ‘Grada teatra’, srijećem ljude, to je dio lijep dio posla. Kad se završi taj dio posla, ja se vraćam u Berlin gdje živim, ponovo sam daleko i i tu radim bolje nego kad sam ovdje okružen dešavanjima i jezikom na koji pišem. Za mene je to neka specifična situacija.”

Prije romana “Sampas” Đurović je objavio dvije knjige priča “Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima” i “Crne ribe”, kao i zbirku poezije naslovljenu “Brid”. Mandić je kazao da je nakon “Brida” došlo do preloma u načinu kako Đurović nastupa pred samim sobom, kada je u njemu sazrela jedna nova vrsta proze i kada počinje da piše roman u jednoj rečenici s obzirom na to da je poznata činjenica da je “Sampas” roman u jednoj rečenici. Đurović je objasnio da je riječ o strahu od potencijalnog nenastavljanja.

“To je bio jedan od razloga. Plašio sam se da ako stavim tačku neću nastaviti da pišem. Osjećao sam i taj pritisak da pišem svoj prvi roman. Onda se priča pretvorila u priču puta i ta forma rečenice koja teče, zaustavlja se i traje dok god traje put kojim ti likove prolaze, takođe je dobila jedan organski smisao i vezu sa tom formom. Tako da su se podudraile dvije stvari, ta unutrašnja potreba da se isprati priča onako kako je i došla i neko skoro pa autorsko sujevjerje da će tačka označiti prestanak pisanja. Taj put u knjizi nema neki svoj pretjerano logičan kraj, ali u trenutku kada je nastupila tačka ja sam bio siguran da se put tih likova za mene završio”, kazao je.

Mandić je tokom večeri kazao da se u romanu “Sampas” nešto nepjesničko pretvorilo u čistu poeziju te da je Đurović pisanjem jezičkog romana u jednoj rečenici već u sferi poezije.

Đurović je tokom večeri otkrio i da je Danilo Kiš jedan od pisaca koji su najviše uticali na njega u najosjetljivijem, ranom periodu kada je počeo da piše:

“Od Kiša sam naučio mnogo, a ponajviše kako ne pisati. Svakako ne pokušavati pisati kao on jer je on jedan od pisaca koji je stvorio svoj stil koji nije teško reprodukovati, ali kada se to uradi onda izgleda smiješno. Druga stvar je čitanje na nivou osjećaja da se pripada svjetskoj književnosti, da mi svi na neki način radimo jedno isto, a to je da pričamo priče. To što smo mi omeđeni jezicima ne znači da ne možemo da budemo dio priče svijeta.”

Veče je zaokruženo mnogobrojnim pitanjima iz publike.