– Autor: Krsto Giljen –

Mlada, ambiciozna i predana voditeljka TV 7, Tamara Karabasil, započela je rad na Dnevniku čitanja, šarenolikoj knjiškoj emisiji koja pruža gledaocima uvid u čitalački opus raznovrsnih gostiju svedenom na pet naslova koje samostalno biraju. Sa ljudima iz sfere umjetnosti, politike, ekonomije, pravosuđa i prosvjete Tamara u svojoj emisiji omanjeg vremenskog raspona pročešljava život i djelo velikana kako domaće, tako i strane scene vodeći nas na isceljujuće putovanje kroz svijet književnosti. Sa Tamarom smo razgovarali o konceptu same emisije, sve većoj ekspanziji nečitalačke kulture, ali o njoj dragom Džek Londonu kojeg je spomenula dozvolivši da nam zavirimo u njen čitalački svijet.

Projekat pod nazivom Dnevnik čitanja pravo je osvježenje na tabloidskoj televizijskoj sceni i nenametljivo se prikrada zanimljivim gostima i preporukama. Kako se u tebi rodila želja za nastankom i pokretanjem emisije baš ovakvog karaktera?

– Inicijalna ideja pokretanja nove emisije koja će se baviti književnim preporukama javila se glavnom i odgovornom ureniku televizije, koji je meni ukazao povjerenje i dao mi punu slobodu. Ime “Dnevnik čitanja” sam odabrala jer sam smatrala da najbolje prenosi ono što i jeste ideja same emisije – ne puke preporuke već i dijeljenje svojih analiza i najdubljih misli i osjećanja koje literatura u nama izaziva, pa i odabranih citata – dakle sve ono što bi trebalo da se nalazi u našim dnevnicima čitanja.

Ono što je presudno za sam koncept koji je baziran na preporukama, jeste ta konstantna prisutnost gosta i pridavanje značaja njegovom izražaju. Da li se samim tim na ovaj projekat može gledati kao na humanističku inicijativu i pružanju medijskog prostora ljudima koji imaju nešto da kažu, ali za to nemaju prilike?

– Drago mi je da si primijetio da je u Dnevniku gost taj koji je u fokusu, i da si u tome vidio ljepotu. Razne su impresije i komentari na moj takav izbor. Mnogi mi zamjeraju što nemam strožiju formu ili što se “ne čujem više”. Ja sam ipak svjesno išla na to da forma dnevnika bude donekle fleksibilna, da veliki dio finalnog rezultata bude oblikovan gostima, njihovim senzibilitetima i izborima. Svi oni dolaze sa različitim ambicijama. Neko želi da se drži analize literature sa namjerom da uputi javnost na nju, drugi ipak akcenat stavljaju na lični doživljaj i kontekst. Neki biraju kapitalna djela, a drugi opet ona “za dušu”. Svi su na različitim mjestima u svojim privatnim, profesionalnim i čitalačkim putevima i to se vidi. Ja u tome vidim ljepotu i drago mi je da mogu da budem neko ko kanališe u medijski prostor tolike različitosti.

Šarenolikost gostiju odlikuje tvoju emisiju, mogli smo primjetiti dosta istaknutih imena iz oblasti književnosti, filma, prosvjete, pa i politike. Na koji način vršiš selekciju pri odabiru gostiju i da li je Dnevnik čitanja otvoren i za ljude izvan kulturne sfere?

– Shodno svemu što sam rekla u prethodnom pitanju, gosti su zaista raznoliki. Jedini nužni preduslov za gostovanje u mojoj emisiji jeste da čitate i da emisiju ne pokušavate iskoristiti za samopromociju. Naravno da će kroz razgovor doći do izražaja i ono čime se gost / gošća bavi, ali to nikako ne smije biti u fokusu – osim ukoliko je usko vezano uz literaturu o kojoj je riječ, kao što je to donekle bio slučaj sa Dimitrijem Popovićem. Riječ je o ‘mladoj’ emisiji koja se još uvijek profiliše i tek pronalazi i svoj konačan oblik i svoju publiku. Dešavalo se da goste preporučuje i publika putem društvenih mreža, ali i da sami izraze želju da učestvuju.

Kao neko ko je prisutan i ko pomno prati književnu scenu današnjice, vjerovatno si upućena u sve veći porast nečitalačke kulture. Koliko je značajno isticati i raditi na podizanju svijesti u toj sferi?

– Opet ću se vezati za prethodno pitanje, mislim da još uvijek ima mladih ljudi koji čitaju, i to kvalitetna štiva, ne samo ‘rekreativno’, te koji se oblikuju pod uticajem literature i to se zaista vidi. Na početku rada na Dnevniku slušala sam često komentare da za takav tip emisije neće biti lako pronaći sagovornike, na šta apsolutno nisam pristajala i bila sam u pravu. Moguće je da nečitalačka kultura jeste u porastu, jer živimo u hipermedijskom društvu i odgajamo generacije koje imaju sve manje strpljenja i interesa za čitanje. Novi mediji su zavodljivi i zahtijevaju minimalan psihološki napor. To je dovelo do društva koje pristaje na površnost radi brzine, a znanje, suština i istina sve više se osipaju. Da ne govorimo o pogubnom izjednačavanju informisanosti i znanja. Kako je to lijepo u jednoj emisiji rekla Divna Vuksanović “današnji čovjek misli da mnogo zna jer je informisaniji u proseku od svih svojih predaka mnoštvo puta više, ali je njegovo znanje u odnosu na jednog antičkog čoveka čini mi se u regresu u svakom pogledu.” Čitanje je jedan od najljepših načina da umaknemo površnosti vremena u kome živimo. Doduše, treba birati i šta čitamo!

Pošto je u pitanju projekat u usponu, i nešto što je kroz neko kraće vrijeme uspjelo da se progura na televijskoj sceni, zanima me kakvi su tvoji planovi za neki dalji period u vidu gostiju i ideja i da li možemo govoriti o podizanju projekta na neki veći nivo?

– Nadam se da ćemo u budućnosti imati više gostiju iz regiona, sada kada situacija dozvoljava da ljudi iz različitih sfera posjećuju našu zemlju. Još uvijek nismo imali goste iz oblasti sporta, i to će se promijeniti. U planu mi je i da dam prostora mladim ljudima koji nisu nužno poznati široj javnosti ali su strastveni čitaoci sa potencijalom da jednog dana vode ovo društvo. Još je izmjena u planu, ja sam generalno sklona promjenama tako da sam sigurna da ću naći način da kontinuirano uvodim novine.

Koliku važnost za tebe kao čitaoca predstavlja dnevnik čitanja u njegovom izvornom obliku? Da li se pod neophodnim u čitalačkoj kulturi smatra bilježenje pročitanog i sumiranje utisaka?

– Trebalo bi biti. Nažalost, ni sama ne vodim dnevnik čitanja. Usmeno često komentarišem pročitano sa prijateljima, podvlačim dok čitam, već neko vrijeme citate i fotografišem… sve sa namjerom da jednog dana sjednem i sve prepišem u dnevnik čitanja i od tada nastavim da ga ga uredno vodim. Taj trenutak međutim nikako da se desi. Dnevnik čitanja u svom izvornom obliku je jedna od ideja koje čekaju Tamaru u budućnosti – istu onu koja će praviti jela koja zahtijevaju duže od 10 minuta, koja će se buditi u 5 i biti uvijek uredno ispeglana!

Pošto tebi s obzirom na to da si glavna urednica emisije, ostaje ta neka pozicija sagovornika i ispraćanja tuđeg odabira, da li bi sa nama podjelila nešto iz svog Dnevnika čitanja? Kojih to pet naslova je za tebe značajno i zašto?

– Roman Džeka Londona, “Martin Idn” preporuka je broj jedan. Riječ je o mladom momku iz jednostavnog svijeta koji kao autodidakt pokušava da postane pisac i da se popne do više klase društva, da bi, istinski se obrazujući, shvatio da ih je zapravo sve vrijeme nadilazio. U momentu kada od društva dobija željeno priznanje, srčani Martin više ni ne želi da bude dio istog.

Jedna od knjiga koje sam koristila u pisanju svoje master teze ,“Duša u kiberprostoru” (Douglas Goothuis), djelo je koje se tiče svih nas koji, kao i autor“…želimo shvatiti šta je to tipično ljudsko a šta ‘odljuđujuće’, i shvatiti smisao svega, prije nego što zahtjevi brzog tehnološkog razvoja i dnevnopolitički zahtjevi progutaju etička, filozofka i teološka pitanja…”.

Kad je u pitanju poezija, Dis je onaj kome se najčešće vraćem i čiji senzibilitet mi je najbliži.

Teško je preporučiti naslove bez previše objašnjenja zašto, kada i kome ih preporučujem, tako da ću samo nabrojati još nekoliko za koje smatram da mogu biti zanimljivi relativno široj publici, a ipak posjeduju kvalitet: “Tvrđava” M. Selimović, “Nepodnošljiva lakoća postojanja” M. Kundera, “Rimljanka” A. Moravija, “Srodne duše” T.Mur, “Problem Spinoza” I.Jalom itd….