– Autor: Aleksandra Govedarica –

Na međunarodnom festivalu KotorArt od 15. do 19.jula biće održana UNESCO konferencija Nova normalnost: promatranje / promišljanje / preoblikovanje uloge umjetnosti i kulture nakon Kovida-19. Ove godine okuplja stručnjake iz oblasti koje se tiču umjetnosti, turizma i kulture, pa i same spone istih.

U subotu 17.jula u 20h će na Pjaci od kina u Kotoru dio diskusije biti i Boris Liješević, pozorišni reditelj i univerzitetski profesor.

Boris Liješević je diplomirao na Osjeku za srpski jezik i književnost u Novom Sadu i režiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, gdje je danas profesor. Dobitnik je brojnih nagrada, ali i autor mnogih projekata. Trostruki je stipendista Gete instituta u Beogradu. Razgovarali smo sa Borisom o temama konferencije – umjetnosti, kulturnom turizmu, ali i pozorišnim festivalima.

Smatrate li da je potrebno podići svijest o kulturi kod mladih? Ukoliko da, na koji način?

– Naravno. Inače će mladi gledati farme i zadruge i biće plodno tle za kriminalne klanove. Ukoliko ne shvate da novac nije Bog, da smisao života nije u lajkovima, biće još gore nego što je danas. A već danas je veoma teško. Mladim ljudima je teško. Nemaju podršku ni od društva ni od institucija često ni od porodica. Svi ih guraju samo u nešto što je odmah isplativo, vidljivo i opipljivo. Zatrovani su pogrešnim vrijednostima. Mi se moramo više baviti mladim ljudima. Treba mi da izađemo iz svojih namještaljki i da se bavimo tim ljudima. Da im otvorimo vrata, posvjedočimo im ono kroz šta smo prošli i iz čega smo izvukli pozitivna iskustva, pomognemo im da pronađu put. Da im pokažemo da je moguće uspjeti, probiti se, ostvariti se. Da je pravi rad isplativ; da se kroz borbu razvijamo i rastemo. A talenat da je veliki dar koji dobijamo i koji treba njegovati i razvijati. I naravno da je život neprocjenjiv.

Koliko umjetnost može pomoći svijetu koji je preživio pandemiju?

– Ne očekujte to od umjetnosti. Ona je sama preživjela pandemiju. I duboko je ranjena. Feniks se nije rodio iz pepela. Umjetnost je godinu dana umirala. Fri lenseri nisu imali šta da jedu. Države su pomagale, neke više neke manje. Ali tek da se preživi. Mislim da se ništa nije pozitivno dogodilo. Poslije godinu dana izašli smo iz jazbina blijedi, umorni, bolesni, raslabljeni. Nikome ovo nije prijalo. I zato se nova, pandemijska forma nije pojavila u umjetnosti. Ako očekujemo da umjetnost pomaže svijetu, onda je ne razumijemo. Umjetnost živi svoj život u vremenu. Umjetnost smo mi koji je stvaramo. Ona nastaje iz duboke potrebe za izražavanjem, za stvaranjem, za kreacijom, za životom. Da li će tu neko naći pomoć ili ne, – ne znam. U javnom diskursu često se suprotstavljaju neke kategorije: svijet, umjetnost, društvo, čovjek… i onda se tu traže neka pravila ili zakonitosti. Mislim da je u samoj praksi malo drugačije. Spontanije. Nepredvidivo. Neočekivano.

Po Vašem mišljenju, na koji način podstaći razvitak kulturnog turizma nakon pandemije?

– Mislim da prvo na čelna mjesta u gradovima treba da dođu ljudi koji prepoznaju ulogu kulture u društvu i sami su kulturni. Bez pravih ljudi na pravim mjestima nema ni razvitka. A onda i političke partije da ozbiljnije shvate kulturne institucije, ne samo kao nepotrebne ustanove za zapošljavanje svog nepotrebnog partijskog kadra.

Kakav je osjećaj opet se vratiti pozorišnim festivalima? Kakva su očekivanja?

– Jedva sam ih čekao. Ranije sam preskakao neke festivale, a tokom onih dana u lockdaunu razmišaljao sam o tome i kako neću više propustiti ni jedan.  Mi često mislimo da smo jako važni a onda nam je pandemija stavila do znanja koliko smo nevažni. Vidjeli smo da svijet može i bez pozorišta. Izašli smo iz krize prilično zapitani šta mi zapravo radimo, da li neko zaista ima koristi od našeg posla. Susreti i razgovori koji se dešavaju na festivalima daju nam utisak da smo nekome zanimljivi i potrebni. Da ostavljamo neki trag.