– Autor: Darko Šćepanović –

Leonardo Da Vinči je svojevremeno zapisao: „Tamo gdje duh ne vodi ruku umjetnika, tamo nema umjetnosti. Tamo gdje misao ne radi zajedno sa rukom, tamo nema umjetnika.” Iako vrijedna poruka svim poslenicima umjetnosti, ipak veliki crnogorski slikar i pisac Dimitrije Popović, umjetnik je čiji su duh i misao u neraskidivom sazvježđu. Podjednako uspješan kistom koliko i perom, Popović decenijama unazad besprekorno spaja transcedentalnost umjetnosti sa onim običnim, ljudskim osjećajem za nečim lijepim. Portal Pozornica.me je razgovarao sa uvaženim eruditom, koji nam je, vrlo srdačno i prijateljski, omogućio uvid u beskrajne širine njegovih misli, a na radost i zadovoljstvo svih poštovalaca njegovog lika i djela.

Šta je uticalo na to da baš likovna umjetnost bude oblast Vašeg interesovanja?

– Očito moj urođeni senzibilitet za tu vrstu izražavanja. Naime, kao dijete vidio sam u jednom njemačkom Leksikonu koji se nalazio u kućnoj biblioteci reprodukciju slike „Raspeće“ njemačkog kasnogotičkog slikara Matijasa Grinevalda. Ta je slika Hristove smrti na Golgoti toliko impresivna da je kod mene izazivala istovremenost strah i radoznalost. Na neki me način privlačila i odbijala. Hristovo tijelo je tako naslikano da prikazuje svu patnju i bol mučeničke smrti. Deformiran od boli u mističnom mraku Golgote spasitelj umire u strašnim mukama. Taj je prizor budio u meni, u mojoj nezreloj dječačkoj svijesti, pitanje kako to da onaj koji je sin Božji, koji je svemoćan, može umrijeti na takav način kao okorjeli zločinac kakve su razapinjali u Judeji. S druge strane ta je slika trajno označila ono što će se u mom umjetničkom izrazu kasnije očitovati kao predmet mog zanimanja i horizont mojih interesovanja. Dakle ljudsko tijelo u svim njegovim izražajnim mogućnostima. Tijelo kojim se izražava zamršena priroda ljudskog bića.

Gdje pronalazite inspiraciju za Vaše likovno stvaralaštvo i sa kakvim se sve izazovima suočava savremeni likovni stvaralac?

– Ono što se označava riječju inspiracija može se naći svugdje. U takozvanom običnom životu, u svijetu literature, u istoriji i mitu podjednako i naravno u samoj umjetnosti. Moj roman  „Ljubičasto ogledalo“ nastao je na osnovu jedne vijesti koju sam čuo preko radija. Jednoj je djevojčici u Njemačkoj donirano srce druge djevojčice. Tako je smrt jedne darivala život drugoj. Što se tiče likovnog izražavanja već dvije godine radim na temi „Mit mode“. Moda me posebno zanima kao estetski, sociološki i, ako hoćete, filozofski problem jer se u osnovi tiče ljudskog bića. Svako vrijeme ima svoje izazove. Umjetnik ih prepoznaje i u pravilu reagira na njih. Prošlo XX stoljeće je bilo označeno „kulturom smrt“, ratovi, logori, razaranja, glad, epidemije… sve je to uticalo na izraze pojedinih umjetnika. Mnogi društveni problemi djeluju na svijest i osjet umjetnika. Ali postoji i ona, rekao bih, za umjetnost puno složenija situacija, poseban izazov koji umjetnika i kritičara stavlja pred veliki problem što se odnosi na pitanje o smislu umjetnosti danas. Mnogi vide krizu, duboku krizu u umjetničkom izražavanju koja se očituje u sterilnosti, neinventivnosti, ponavljanju i variranju već viđenog što se posebno odražava na velikim prezentacijama internacionalnih bijenala ili trijenala. Izazov za struku je takođe problem vrednovanja umjetničkog djela na estetskom planu. Što je vrednije, na primjer, Kunsovi usisivači ili Lanvijeov frižider? Osim toga imate pomno razrađeno tržište umjetninama iako je umjetničko djelo u osnovi neprocjenjivo ipak mu se određuje novčana vrijednost. U tom smislu nekim autorima se planski određuju enormne cifre milionskim iznosima na velikim aukcijama. Dolazi se tako za umjetnost delikatne, da ne kažem problematične situacije. Ako je neko djelo vrednovano postignutom milionskom cijenom onda umjetnička teorija ili kritika više nema smisla.

Koliki je uticaj imao Leonardo Da Vinči na Vaše stvaralaštvo, s obzirom na to da su neki Vaši radovi nastali po uzoru na njegov slikarski opus?

– Leonardo je imao veliku važnost u mom likovnom izražavanju. Ono što me posebno impresioniralo kod toskanskog genija bila njegova čudesna stvaralačka ličnost. Ako se samo fokusiramo na njegov slikarski rad, na Leonarda kao umjetnika, vidjet ćemo da se gotovo s istom strašću i zanimanjem bavio ljepotom ljudskog lika i njegovom ružnoćom bio je svjestan te binarne opozicije i u svoje likovne kompozicije unosio je iskustva koja je sticao studirajući lijepo i ružno. Pisao je da ljepota i ružnoća jedna drugu ističu. Njegovo baratanje četkicom i skalpelom bilo je gotovo savršeno. Proučavao je tijelo kao anatom samo da bi se njim, tijelom, mogao bolje služiti u svojim kompozicijama. U Leonardovom djelu nalazimo spoj tajanstvenog, mističnog s egzaktnim i racionalnim. Te zanimljive i intrigantne pomirene suprotnosti u njegovom biću iznio sam u tekstu „Božansko i demonsko Leonarda da Vinčija“. Tekst je objavljen u Evropskom glasniku prošle jeseni. Leonardo je od onih stvaralačkih ličnosti čije je djelo uvijek aktuelno i inspirativno. Posebno je važna njegova opsesija propašću i smrti. Dakle bilo je više razloga da jedan ciklus mojih radova bude inspirisan Da Vinčijevim djelom i naravno njegovim zagonetnim genijem. Kenet Klark ga je nazvao Hamletom istorije umjetnosti.

U svojoj dugoj i bogatoj karijeri sarađivali ste sa brojnim umjetnicima svjetskog renomea pa, između ostalih, i sa Salvadorom Dalijem. Kakva Vas sjećanja vežu za tog čuvenog slikarskog genija?

– Salvador Dali je jedna od najzanimljivijih figura u umjetnosti XX stoljeća. Bio je izuzetno obrazovan, umjetnik izuzetne likovne inteligencije. Svaka njegova ekscentričnost imala je podlogu u smišljenom konceptu koji je uvijek ciljao na nešto konkretno. Podjednako kada se izrugivao apstraktnim slikarima, posebno Mondrijanu ili kada je omalovažavao sebe i svoju umjetnost upoređujući se sa majstorima prošlosti kojima se divio, Rafaelom, Vermerom i Velaskezom. Njegovo djelo nastavlja onu bogatu slikarsku tradiciju od Boša preko Goje do Đorđa de Kirika u kojoj se izražava ona mračna, zagonetna strana čovjekovog nesvjesnog, one tajne ljudskog bića  što je dr. Frojd pokušao metodom psihoanalize da naučno elabirira. Bila mi je velika čast kad je Dali dozvolio da na plakatu naše zajedničke izložbe bude otisnuta moja slika.

Šta mislite o savremenom crnogorskom slikarstvu? Da li među mlađom generacijom slikara u Crnoj Gori prepoznajete kvalitet te gdje smo mi u odnosu na svjetsku slikarsku scenu?

– Crna Gora je, bez sumnje, bogata likovnim talentima. Nemam precizniji uvid u aktuelnu likovnu scenu koju čine mladi crnogorski umjetnici. Znam da su u Zagrebu u nazad nekoliko godina imali odlične izložbe Miodrag Šćepanović i Goran Ćetković. Naime, za pozicioniranje umjetnika u svijetu neophodan je suport države iz koje dolazi i njenih institucija koje bi morale imati razrađenu ili dobro smišljenu strategiju plasiranja svojih umjetnika. Nažalost tako nešto kod nas izostaje. Naime, ulaganje u kulturu i umjetnost je nužno potrebno. Vidimo kako to rade velike zemlje sa velikom tradicijom, kako se posvećuju svojim velikim umjetnicima. Kod nas na žalost to još nije slučaj. Za primjer uzmite slučaj Pera Lubarde. Bez sumnje bio je jedan od najvećih slikara svoga doba. Autor sa prestižnim internacionalnim nagradama i zavidne reputacije. Danas je u široj javnosti izvan Crne Gore nažalost nepoznat umjetnik. Kritikovao sam javno da crnogorske institucije nisu napravile onako kako je trebalo napraviti kad je bilo obilježavanje stogodišnjice slikarevog rođenja. Trebalo je, umjesto domaće parade, osmislit predstavljanje Lubardine umjetnosti izvan granica Crne Gore, dakle po evropskim metropolama. Pokušati ponovo vratiti njegovo ime onamo gdje i pripada. To bi bila afirmacija i slikara i zemlje iz koje dolazi. Tako nešto zahtijeva planski kontinuirani rad u skladu sa savremenim standardima. Crna Gora za tako nešto čini se da nije još sposobna. Uostalom to je i jako skupo. Zbog toga je malo iluzorno govoriti o svjetskoj sceni.

Poznato je da ste se ostvarili i kao pisac te iza sebe imate značajan broj književnih djela. Romani „Raspeće strasi“ i „Blud i svetost“ samo su neki od tih djela. Recite nam šta za Vas predstavlja pisanje i šta je, po Vašem mišljenju, zajedničko slikarstvu i književnosti?

– Isto što i crtanje ili slikanje odnosno stvaranje skulptura. Dati oblik nekoj ideji, neku temu izraziti na način da se kroz književnu formu, priču, pripovijetku ili roman odnosno esej ili studiju izrazi bit onoga što se želi saopštiti. Kao što preciznom linijom dajem ideji jasan oblik na slici u literarnom izrazu odabiram adekvatnu riječ za ono što želim reći. U mom slučaju slika i riječ su praktički neodvojivi. Jedno inicira drugo. Kada sam pisao roman „Raspeće strasti“ radio sam na ciklusu o Mariji Magdaleni. Bilo je kreativno izazovno kako isti motiv artikulisati u dva medija. Kako staroj temi dati novu dimenziju a da suština motiva ostane ista. Leonardo je govorio da je slika nijema pjesma. Ono što im je zajedničko, što povezuje slikarstvo i književnost jest prvenstveno interes za sudbinu ljudskog bića. U tom su smislu, na primjer, Euripid i Pikaso bliski. Da spomenem samo njih. Govorimo o opštem planu, ali postoji i direktan odnos u kojem se slikarstvo i književnost prožimaju. Bilo da se radi o formi ilustracija kako je na primjer Direrov čuveni ciklus grafika „Apokalipsa“, zatim radovi Gustava Dorea inspirisani Biblijom, Dalijevi nadahnuti  Danteovom „Božanstvenuom komedijom“ itd. Slikarstvo i književnost su u suštini isti u svojoj različitosti. U tome jest ljepota i posebnost umjetnosti.

Sa gospodinom Popovićem smo razgovarali i o njegovom djetinjstvu, razmišljanjima, utiscima…

Kada na trenutak vratite vrijeme, čega se najviše sjećate iz djetinjstva?

– Sjećam se dječijih igara u glavicama iznad moje kuće na Cetinju i gradskog parka. Tada sam upravo kroz igru dobijao spoznaje o složenoj ljepoti prirode, kad smo skupljali puževe kućice, brali divlje cvijeće reskog mirisa, hvatali insekte, bojali se zmija… Sjećam se kako smo u škrapama u glavici znali u proljeće naići na kosture psa ili mačke, kakve ptice ili neke sitne životinje. Nekoliko životinjskih kostiju bilo je pored jednog nježnog divljeg cvijeta. O tome sam svojevremeno pisao u knjizi „Priče iz Arkadije“, kako je lijepo i odbojno, prije nego što je ušlo u umjetnost, živjelo harmonično u prirodi. U vrijeme studija me na to podsjetio Leonardo kada sam čitao njegovu biografiju. Ta fascinacija raznolikošću prirodnih oblika odražavale se na umjetničke forme u kompozicijama koje sam radio. Gradski park je bio posebno tajnovit sa svojim alejama koje je oivičavao visoki jorgovan. Park je bio poput nekog prirodnog lavirinta u kojem živi neka tajna moć prirode. Za mene je u tim dječačkim danima doživljaj parka bio impresivan. U jednom fragmentu romana „Raspeće strasti“ dio radnje se odigrava u tom parku.

Koliko Vam je bliska pozorišna umjetnost? Kako Vi doživljavate teatar?

– Puno sam sarađivao sa Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu. Uradio sam niz plakata za dramu operu i balet. Gledao sam kako nastaju neke predstave, kako redatelj radi s glumcima. To je takođe za mene bio teatar prije teatra viđenog na premijeri. Tu se otkriva, u tom procesu rada ono što je teatar iznutra. Kako se formira uloga i kako režiser gradi predstavu po predlošku kojeg je izabrao. Kako teatar nije samo način izgovaranja riječi i pobuđivanja emocija nego je umjetnost glume koja zahtijeva i adekvatnu scenu, dakle likovnu komponentu, posebno sam volio predstave Tomaža Pandura s kojim sam bio prijatelj. Pandur je volio moje slike i govorio je da se njima često inspiriše. Nažalost ovaj vrsni slovenački režiser je rano umro. Posebno su mi ostale u sjećanju njegove dvije predstave „Kaligula“ i „Mikelanđelo“. Od crnogorskih režisera sarađivao sam sa Danilom Marunovićem na predstavi „Crvena“ za koju sam uradio scenografiju. To je bilo izazovno, jer se radi o američkom apstraktnom slikaru Marku Rotku pa je sami karakter predstave nužno tražio, ako tako mogu reći, slikarsku komponentu drame.

Znam da ste vrlo pasionirani čitalac. Koju ulogu imaju knjige u Vašem životu i šta mislite o današnjoj čitalačkoj kulturi mladih?

– Generalno danas se malo čita. Tome su doprinijeli elektronski mediji, fejsbuk i druge društvene mreže. Brzo se dobijaju informacije, jezik se osiromašuje, jer se korisnici ovakvih medija zadovoljavaju da dobiju osnovne podatke o nekom djelu. Znat će vam na primjer ispričati siže „Srca tame“ ali ne znaju da će biti uskraćeni za ljepotu teksta Džosefa Konrada. Po nekim podacima u vrijeme pandemije korona virusa povećao se broj korisnika biblioteka i takođe knjižare su bilježile rast prodaje knjiga. To je jako dobro, ali bilo bi bolje da se taj trend nastavi i poslije pandemije. Mladi ljudi nijesu svjesni koliko gube na obogaćenju svije osobnosti kada ne poklanjaju vrijeme čitanju knjiga. Naravno ima mladih ljudi kojima je knjiga sastavni dio života. I to je za svaku pohvalu. S druge strane postoji delikatniji problem a taj je da treba znati čitati knjigu. Zato je obrazovni sistem i institucija škole veoma važan faktor u odgoju mlade čitalačke publike.

Čovjek ste bogat i životnim i profesionalnim iskustvom. Kada se osvrnete iza sebe, šta je to na šta ste najponosniji nakon svih ovih godina?

– Kada vidite ili doživite da vam meritorna osoba iz struke ili anonimni obožavatelj svako na svoj način, artikuliše problem neke teme koja je obrađena na slici ili u literaturi kad znate da ono što ste uradili ima odjeka u biću drugog, da ono što je primarno bilo vaše postaje i dio drugog, te da na taj način umjetnost nastavlja živjeti i time potvrđuje svoj smisao, onda osjećam jednu vrstu zadovoljstva ili ponosa.

Može li umjetnost zaista promijeniti svijet?

– Umjetnost ne može promijeniti svijet ali ga mijenja u sebi samoj baveći se njime. Umjetnost živi od svijeta, na njemu se zasniva. Svijet je permanentno izvorište njene kreativne vitalnosti.

Za kraj – šta poručujete čitaocima/teljkama portala Pozornica.me?

– U principu ne volim davati savjete. Ako trebam nešto reći u tom smislu onda bih parafrazirao jedan Bodlerov savjet: Slijedite svoj senzibilitet i svoju unutarnju vokaciju uprkos svemu.