– Autor: Aleksandra Govedarica –

Nataša Kraljević je rođena u Podgorici gdje je završila osnovne i srednje obrazovanje, ali i Pravni fakultet, Univerziteta Crne Gore. Svoju prvu master diplomu je stekla 2004.godine na Pravnom fakultetu St.Thomas Univerziteta u Majamiju, na programu “Međukulturna ljudska prava’’. Ipak, njeno obrazovanje se nastavlja kada kao stipendista britanske vlade Chevening Award za 2019-2020.godinu magistrira na programu “Umjetnost, festivali i kulturni menadžment’’ na Queen Margaret Univerzitetu u Edinburgu i stiče i drugu master diplomu.

Sa Natašom smo razgovarali o sektoru kulture u Crnoj Gori, ali i evropskim projektima u kojima je učestvovala u okviru Kraljevskog pozorišta “Zetski dom’’.

Magistrirali ste menadžment u kulturi na Queen Margaret Univerzitetu u Edinburgu. Koliko je menadžment važan za kulturne projekte u Crnoj Gori i za sektor kulture uopšte?

– Nasuprot tradicionalnom shvatanju menadžmenta koji je uvijek usmjeren prema profitu, menadžment u kulturi ima za cilj boljitak i prosperitet određenog kulturnog prostora. Iako po svojoj suštini, menadžment uvijek podrazumijeva ekonomsku komponentu, u ovom konkretnom slučaju služi kao potpora, kao dodatni element ukupnom kreativnom stvaralaštvu ili sektoru kulture uopšte. Sama definicija podrške je postavljena široko jer podrazumijeva upotrebu više različitih instrumenata koji se koriste da bi konkretan umjetnički projekat, pa možda i čitav sektorski poduhvat bio uspješan.

Kada je Crna Gora u pitanju, samim intenziviranjem kulturne saradnje naše zemlje sa drugim evropskim zemaljama, kroz širok spektar dostupnih međunarodnih konstrukcija, najčešće kroz projekte Evropske unije, potreba za ojačavanjem “menadžerske uloge” postaje sve veća. Odavno nam je jasno da Crna Gora kao mala zemlja mora intenzivno da sarađuje sa drugim zemljama, tu posebno mislim na polje kulture. Opet, da bi sektor kulture bio dovoljno stabilan da omogući svojim institucijama da kvalitetno sprovode projekte, potrebno je prvenstveno da bude dovoljno osposobljen. Iako smatram da Crna Gora ima mnogo toga da ponudi u umjetničkom smislu, čak smatram da mnogim razvijenijim sistemima u tom polju može da parira, ipak iz godišnjih bilansa zaključujemo da rezultati nisu posebno uspješni. Postavlja se pitanje, zašto je to tako?Vjerujem da je za maksimalan rezultat potrebno osim dobre ideje i talenta, takođe vještina i stručnost da bi realizacija bila uspješna, a za to su zaduženi menadžeri u kulturi.

Šta mislite zašto kulturni projekti nisu dovoljno vrednovani u Crnoj Gori? Da li mislite da bi se veća pažnja usmjerila ka njima, ukoliko bi se shvatio uticaj koji imaju na turizam?

– Uzimajući u obzir da se kulturni sektor u Crnoj Gori u najvećem dijelu oslanja na državni budžet ili budžet lokalnih samouprava, stvorila se “višedecenijska navika” da se u kulturi mogu sprovoditi samo oni projekti za koje država ili grad odvoje sredstva. Ta sredstva nikad nisu dovoljno velika da bi se napravile dovoljno veliki projekti, te tako kulturni sektor egzistira već duže vrijeme u nekom prostoru osrednjosti, sprovodeći samo nužne i za dobijena sredstva izvodljive aktivnosti. Mislim da je jasno da bi neki umjetnički projekat bio uspješan, bilo da je u pitanju pozorišna predstava ili festival, mora biti finansijski zaokružen, da bi bio uopšte kvalitetan i konkurentan. Poznato je da se veliki festivali u Evropi, uzeću primjer Edinburškog međunarodnog festivala, ne organizuju samo da bi se pozorišne predstave izvele i zabavila publika, već da bi se napravila svojevrsna turistička ponuda, koja uključuje sve ostale sektore i djelatnosti od hotelskih usluga, restorana, muzeja, trgovina, kafana… Na primjer, posljednji Edinburški festival održan 2019.godine je donio gradu profit od 30 miliona funti. To govori u prilog činjenici da projekti u kulturi, da bi bili kvalitetni obično su vrlo skupi, ali su svakako isplativi. Ovo navodim kao primjer da objasnim da kulturni sektor ne bi trebao da se posmatra izolovano, kao državni rashod ili nepotreban trošak, već kao izuzetno korisno polje koje državi može mnogo da doprinese i to ne samo u smislu njene promocije već i finansijski.

Međutim, da li je naša država uvijek u mogućnosti da finansira projekte u kulturi na nivou koji je potreban? Dokazano je da nije i tu se otvara drugo pitanje, a to je, koliko su rukovodioci i menadžeri u institucijama u Crnoj Gori sposobni da svojom djelatnošću doprinesu dodatnom finansiranju? Iako će možda zvučati neobično ipak je činjenica da Crna Gora kao i sve zemlje Balkana polako idu u pravcu nekog oblika privatizacije, te da će se vrlo brzo od istih tražiti da se same aktiviraju u dobavljanju dodatnih sredstava. Konkretno, u savremenoj teoriji pozorišnog razvoja, pozorišta koja se apsolutno finansiraju iz budžeta se smatraju post – dramskim teatrima i predstavljaju sve veću rijetkost. Na primjer, u Velikoj Britaniji, država finansira većinu institucija sa samo 30% ukupnog budžeta, dok su ostala sredstva obaveza samih institucija. Da li će i u kojoj mjeri uspjeti da ih obezbijede, zavisi od vještina, znanja i truda samih rukovodilaca. Na taj način se vrlo brzo, nakon godinu – dvije dana može primijetiti da li neka institucija radi uspješno ili ne, pa se vrlo lako može ocijeniti koliko je neko sposoban da njome rukovodi. Kod nas je to postavljeno potpuno drugačije, pa se pomalo stiče utisak da svi rade u okvirima budžetskih sredstava i niko se ne smatra odgovornim za osrednjost u rezultatima, a ponajmanje prozvanim za eventualni neuspjeh. Time se stvara situacija da se rukovodioci u institucijama smjenjuju zavisno od diktata političkih uslova, a rezultati ostaju isti. U takvoj atmosferi skoro da ne vidim razloge za njihovo smjenjivanje, s obzirom da se malo ili ništa ne mijenja u njihovim rezultatima.

Bili ste angažovani u sprovođenju dva evropska projekta u Javnoj ustanovi Kraljevsko pozorište “Zetski dom” na Cetinju. Kakvi su Vaši utisci?

– Kraljevsko pozorište “Zetski dom” je zaista napravio iskorak u menadžerskom smislu, a samim tim i u umjetničkom, jer je bio prva crnogorska javna ustanova u kulturi koja je u periodu od 2015 do 2021 godine sprovela dva evropska projekta i u oba se pojavila kao lider. Zanimljivo je da se Zetski dom u prvom projektu Kreativne Evrope pojavio kao najmanji partner sa malim budžetom, ali je nakon par godina preuzeo lidersku poziciju u konsortsijumu od osam evropskih teatara i time povećao budžet skoro šest puta. Čak su se u periodu od godinu i po dana dva projekta preklopila, pa su se sprovodila paralelno. To je zaista bio pionirski poduhvat koji je Zetskom domu obezbijedio mnogo nagrada, gostovanja po evropskim centrima, objavljivanje teksta predstave “Kučka” u Rutlidžovoj (Routledge) Antologiji, saradnju sa renomiranim umjetnicima od Arpada Šilinga, Tomija Janežića, Paola Mađelija, Diega De Bree, Jerneja Lorencija, Andraša Urbana, Siniše Evtimova, preko naših divnih glumaca i reditelja, zatim saradnju sa španskom grupom Fura Dels Baus, poziv za učešće na Edinburškom festivalu u 2020.godini, koji je nažalost zbog pandemije otkazan i mnogo toga lijepog i važnog. Zaista, u jednom trenutku je Zetski dom predstavljao pravu umjetničku fabriku u kojoj su se bez prestanka stvarale nove predstave, a umjetnici smjenjivali. Učešče u fondovima je obezbijedilo kući paralelno finansiranje i omogućilo u stvari da se čitav zamajac u stvaralaštvu desi. Sa druge strane, rad na projektima je tražio veliku žrtvu i neprekidni višegodišnji napor prvenstveno umjetničke direktorice Lidije Dedović i mene, a povukao je i mnogo problema, koji su mahom nastali zbog nespremnosti lokalne administracije na uslove koje postavljaju projekti ovog tipa. Razlika između realnih mogućnosti kuće i potreba koje nameću projekti je bila prevelika, a opet obavezna za premostiti. A i premošćavanje je, kako to obično biva, otvorilo prostor za probleme. Iz tog razloga je veoma važno da se institucije dovoljno ostruče, da bi mogle da iznesu sve postavljene zadatke. Taj višegodišnji rad na pomenutim projektima mi je u najplastičnijoj formi pokazao koliko je problema nagomilala, a samim tim i izazvala dugogodišnja pogrešna kadrovska politika u Crnoj Gori.

Da li trenutno radite na nekom projektu?

– Imam zadovoljstvo da objavim da je u Crnoj Gori osnovan Centar ITI (internacionalni teatarski institut). Kao dio svjetske mreže osnovane pod pokroviteljstvom UNESCO-a, još davne ’48, ITI ima za cilj da promoviše umjetničke projekte nastale u zemljama u kojima djeluje kroz svoje centre. S tim u vezi i Crna Gora je postala punopravan član ove svjetske mreže koja će nadam se umnogome osnažiti postojeće umjetničke projekte, promovisati ih, a nadam se i stvoriti mogućnosti za neke nove. Trenutno ITI Centar učestvuje u dva projekta, jedan je regionalnog tipa i okuplja ITI Centre sa područja bivše Jugoslavije. Projekat se zove “Ground Zero” a njegov početak je planiran za septembar 2021.godine. Zamišljen je kao serijal webinara koji će se voditi iz Podgorice, Ljubljane, Beograda, Zagreba i Skoplja a okupljaće umjetnike i promovisati postojeće umjetničke programe nastale u nabrojanim gradovima. Takođe ITI Centar se priprema za jednu ambicioznu međunarodnu saradnju sa 42 zemlje u okviru programa “Kulturna diplomatija” koju predvodi kolumbijski centar. Crnogorski ITI će se u okviru ovog programa baviti detaljnije kulturnom diplomatijom malih zemalja, istražujući najprimjenljivije modele koje malim zemljama mogu biti od koristi. Vjerujem da će biti adekvatan partner ostalim zemljama i uspjeti da promoviše crnogorsku kulturu na valjan način.