– Autor: Krsto Giljen –

Razgovarao sam sa prvom diplomiranom harfistkinjom u Crnoj Gori, i profesoricom harfe Milicom Kankaraš koja je sa svojim talentom i vrsnim poznavanjem kako pedalne, tako i keltske harfe, predstavljala našu zemlju na internacionalnom harfističkom takmičenju “Arpemedia”. U svrhu ovog razgovora, jedna od rijetkih nezavisnih i slobodnih umjetnica na našim prostorima, podijelila je sa nama svoja iskustva o samom takmičenju, govorila o etapama buđenja muzikalnosti, svom talentu i svojim muzičkim herojima.

Jedna si od prvih diplomiranih harfistkinja u Crnoj Gori. Da li mi možeš reći u kom trenutku si spoznala ljubav prema tom kod nas zbilja nezastupljenom instrumentu i kako je to sve izgledalo?

– Željela sam da sviram harfu od najranijeg djetinjstva. Majka mi je često puštala ploče klasične muzike. Upoznala sam se sa zvukom i izgledom ovog instrumenta i preko Mezzo televizije. Obzirom na to da u Crnoj Gori nije postojao odsjek za harfu pohađala sam osnovnu a potom srednju muzičku školu na odsjeku za klavir. Kada sam imala 14 godina, pohađala sam pored nastave klavira fakultativno gitaru jer mi je nedostajao taj direktni kontakt sa žicama koji nije moguć na klaviru. Uvidivši koliko čeznem za harfom moja majka se tada odlučila na vrlo hrabar potez – kontaktirala je prof. mr Milicu Barić, osnivača i predsjednika Udruženja harfista i prijatelja harfe Srbije, i zakazala susret sa njom. Kada smo došle kod profesorice Barić ona mi je pokazala nekoliko vježbi na harfi i tražila je da dođemo sjutri dan da bi onda procijenila da li je perspektivno da se posvetim harfi. Cijele noći sam mentalno vježbala sve šta mi je pokazala. Kada sam profesorici Barić izvela sve što smo radile perethodnog dana izgovorila je rečenicu koja je usmjerila dalji tok mog života. Rekla je mojoj majci: „Ona je rođena za harfu“. Uz to je rekla da mi je vježbanje klavira razvilo muzičke i fizičke sposobnosti i da ću, ako budem posvećeno radila, za nekoliko godina biti spremna da upišem Muzičku akademiju. Tokom sljedeće tri ipo godine paralelno sa srednjom muzičkom školom u Podgorici, putovala sam jednom mjesečno kod profesorice Barić da bismo tokom vikenda intenzivno radile i da bih znala šta da vježbam kada se vratim kući. Roditelji su mi kupili prvo keltsku a potom veliku, pedalnu harfu. Molbe da mi se finansijski pomogne, koje je prof. Barić upućivala Ministarstvima kulture i prosvjete, nisu uslišene i onda je ona rekla da će me spremati besplatno za studije a da moji roditelji plaćaju moja putovanja za Beograd. Upisala sam Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu 2009-e godine i završila sam u roku, 2013-e godine. Kada sam se vratila u Crnu Goru rečeno mi je da sam prva diplomirana harfistkinja i od mene je traženo da radim pripravnički u simfonijskom orkestru. Iako mi je zaista bilo jednostavno da odsviram ono što je tada bilo na repertoaru našeg orkestra i ispunjavala sam sve uslove, tadašnji direktor orkestra, osoba koja jedva može klavir da svira, mi je rekao da je „Crnogorski simfonijski orkestar mali orkestar i da ne može imati harfistu kao redovnog člana“. Ovo je, naravno, bio samo izgovor da ne budem zaposlena jer su se radna mjesta u državnim institucijama davala samo ljudima koji su na neki način služili političkim partijama koje su tada bile na vlasti. Zaista je smiješno kada vam kao jedinom harfisti u zemlji kažu da ne možete biti zaposleni a kada predajete dokumentaciju u nekom državnom organu po 10 ljudi sjedi u kancelariji da „radi“ posao za koji je dovoljno dvoje.

Kakav je položaj slobodnih umjetnika u društvu koje podstiče zamiranje kulture?

– Ne postoji nikakav zakon koji precizno definiše prava akademskih i amaterskih umjetnika. Nemamo ni Zakon o umjetničkom obrazovanju koji posjeduju sve evropske države. Imamo situaciju da muzička škola, jedna od najelitnijih institucija na Zapadu, u Crnoj Gori biva stavljena u istu ravan sa zanatskim školama jer se Zakon o stručnom obrazovanju premjenjuje na srednju muzičku školu! Ovaj pravni nonsens nanosi ogromnu štetu prije svega nezavnisnim akademskim umjetnicima a potom društvu jer se ničim ne može kompenzovati prazninu koja nastaje kada umjetnik ili naučnik napusti ovu zemlju. Talenti vuku društvo naprijed a ne političari i uhljebi.

Često ističeš značaj muzike i isceljujući uticaj koji ona može imati na čovjeka. Koliko je interesovanje za harfu i muzikoterapiju u današnjem vremenu?

– U našem društvu, nažalost, još nije prepoznato šta je muzikoterapija… Što se tiče harfe, interesovanje za ovaj instrument je na zavidnom nivou.

Pored samostalnog stvaranja, zaposlena si kao profesorica harfe u Umjetničkoj školi za muziku i balet „Vasa Pavić“. Kako se kod djece može probuditi ta ljubav prema harfi i da li smatraš da u svakom djetetu čuči stvaralački duh koji čeka da se rasplamsa?

– Svako dijete ima različite talente. Kao profesor se trudim da osluškujem šta su njihovi afiniteti. U mojoj klasi imam učenike koji su izrazili želju da se bave medicinom, neke interesuje da postanu vaspitači ili učitelji, neko se interesuje za sport, neko već sada govori tri strana jezika i interesuje se za prevodilaštvo… U tom smislu je nastava harfe dio njihovog holističkog razvoja jer pored toga što formira estetsko čulo, bavljenje muzikom pomaže razvoj inteligencije. Imam možda jednog đaka koji tek počinje da daje prve znake da je talentovan i posvećen muzici u toj mjeri da bi sjutra mogao upisati srednju muzičku školu. Bavljenje muzikom je ozbiljan poduhvat i iziskuje svakodnevno vježbanje instrumenta i solfeđa. Velika većina nije spremna da toliko vremena i energije ulaže. Kada vidim da učenik ne napreduje što se tiče harfe, predlažem da napusti muzičku školu i da se posveti onome što voli. Većina roditelja ima sluha za svoje dijete i sa takvim ljudima mi je zadovoljstvo što sam sarađivala i dala svoj doprinos u razvoju njihovog djeteta. Nažalost, problem nastupa kada roditelji koji nisu iživjeli neke svoje ambicije počnu vršiti presiju na mene kao profesora, ali i na njihovo dijete. Takvi roditelji se ponašaju po patrijarhalnom modelu i misle da su gospodari sudbine svoje đece i kompletnog obrazovnog sistema. Ovo je veoma veliki problem o kom se, nažalost, ne govori uopšte i jedan je od uzroka zašto u crnogorskom obrazovnom sistemu imamo nenormalno visok broj nosilaca „Luče“ dok smo ispod prosjeka regiona na svakom PISA testiranju. Da bi se ovaj sistemski problem riješio neophodno je da prije svega Ministarstvo prosvjete preuzme konkretne korake protiv protekcije i korupcije u obrazovanju te da zaštiti sve nastavnike od pritisaka, čak i prijetnji, koji u kontinuitetu određeni broj roditelja vrši preko uprave škola. Ovaj problem je posebno izražen u završnom razredu osnovne škole kada roditelji preko raznih rođačkih i kumovskih veza urgiraju da nastavnici daju bolju ocjenu ovom ili onom đaku. Danas je pandemija postala izgovor za upisivanje nezasluženih ocjena i obaranja kriterijuma do te mjere da je škola kao institucija gotovo izgubila smisao postojanja.

Učestvovala si i predstavljala našu zemlju na internacionalnom harfističkom takmičenju „Arpemedia“. Što je to iskustvo donijelo tebi, i da li si imala poteškoća s obzirom na to da se takmičenje održavalo online?

– Bilo mi je teško što sam morala sama da uradim cijeli tehnički dio oko snimanja kompozicija jer se ministarstvo odnosno sekretarijat za kulturu i dalje ne interesuje da pomogne umjetnicima na pravi način. Obzirom da su plate profesora manje od tzv.potrošačke korpe bilo mi je potrebno mnogo vremena dok sam pronašla način kako da izradim video sa kvalitetnim zvukom. Sve sam snimila na školskoj keltskoj harfi i jedino u tom smislu mi je ova pandemija bila od koristi. Naime, morala sam instrument odnijeti kući da bih održavala online nastavu i tada sam snimila kompozicije za drugu etapu. Dobra strana ovog takmičenja jeste što sam dobila visoke ocjene međunarodnog žirija i to mi daje smjernicu koliko sam zapravo napredovala što se tiče keltske harfe. Bavljenje muzikom je jedan proces neprekidnog usavršavanja… Naravno, drago mi je što sam predstavlja moju zemlju i što sam u završnoj etapi bila sa jednom američkom harfistkinjom.

Da li možeš izdvojiti neke od svojih muzičkih heroja koji nužno ne moraju biti harfisti, a da su ti značili na tvom stvaralačkom putu?

– Moja pokojna profesorica harfe, Milica Barić, je za mene jedan od tih heroja jer je ona iz ničega, u zemlji devastiranoj posle Drugog svjetskog rata, uspjela da svojim ogromnim, posvećenim radom iznjedri prve školovane harfiste u Srbiji. Pored pedagoškog angažmana, nastupala je širom svijeta a prethodno je magistrirala harfu kod čuvene Vere Dulove po kojoj jedno od najvećih muzičkih takmičenja svijeta nosi ime. Profesorica Barić je prije svega bila izuzetan čovjek i velika mi je čast što sam bila njen poslednji đak.

Postoji više imena koja su me inspirisala i među njima je Isak Perlman. On je rekao da je jako puno naučio od svojih učenika i tek sada počinjem shvatati njegovu zaista genijelnu misao… Naime, keltska harfa je jedan predmet na fakultetu ali primarni instrument na studijama je velika, pedalna harfa. Kada sam počela da predajem harfu, počeli smo od keltske i usljed okolnosti do daljenjeg se nastava može odvijati jedino na tom instrumentu jer ni škola a ni roditelji nemaju oko 20 hiljada eura za nabavku velike harfe. Ako samo škola kupi instrument a učenik nema uslove za vježbanje kod kuće – ništa se ne može postići. Svjesna tih okolnosti počela sam da istražujem repertoar za keltsku harfu i otkrila sam toliko puno djela, pogotovu modernih kompozicija. Drugim riječima, da se nisam zbog mojih učenika toliko bavila keltskom harfom sigurno ne bih danas učestvovala i ostvarila rezultat na međunarodnom takmičenju koje smo pomenuli ranije u razgovoru.

I za kraj, šta bi poručila mladim ljudima koji bi željeli da zađu u proces stvaranja muzike?

– Dobro procijenite kom pozivu se spremni da se posvetite. Šta god odaberete – čekaće vas brojni izazovi i stoga je najbolje da čovjek ulaže u ono šta najviše voli da radi.

U muzici postoji jedno veoma važno pravilo: dobar muzičar je prije svega dobar slušalac. Ovo pravilo se ne odnosi samo na kamerne ansamble i orkestar. Potrebno je čuti onu emociju i energiju koja „stoji“ iza određenog djela. Da Vinči je to u slikarstvu nazvao „namjerom duše“. Veliki umjetnici su koristili termin „muzička sfera“ a Platon je govorio o svijetu ideja… Meni je Hese omiljeni pisac upravo zbog toga kako je on to predstavio u „Igri staklenih perli“. Sve u svemu, veliki umovi su koristili različite termine i zbog toga je moj drugi savjet da svaki mladi čovjek obavezno radi i na razvoju svog opšteg obrazovanja. Zaključiću citatom Betovena: „Nemoj samo vježbati svoju umjetnost već pronađi put u njene tajne jer jedino umjetnost i znanje mogu čovjeka uzdići do Božanskog.“