– Autor: Vukašin Podjanin –

U Kraljevskom pozorištu „Zetski dom“ je od 7. maja otvorena izložba autorke Slavojke Marojević pod nazivom „Crnogorska pozorišna povijest“.

Izložba je nastala u kooprodukciji Nikšićkog pozorišta, a govori o razvoju pozorišne umjetnosti, u našoj zemlji od najranijih oblika do danas.

Autorka Slavojka Marojević je posebno istakla kako se osnovni i primarni cilj ove izložbe ostvario i postigao, budući da su kroz naraciju i fotografije približilo bogatstvo pozorišnog stvaranja u Crnoj Gori kroz vjekove i na taj način edukovala i njegovala publika.

Izložbu je otvorio dramaturg Kraljevskog pozorišta, Rajko Radulović koji je istakao da je autorka Marojević na 13 panoa praćenih fotografijom ali i pisanom riječju, znalački, objasnila i prikazala sve one ključne momente u hronotopu naše pozorišne umjetnosti, i obradila, istražila i slikovito predstavila pojedinačno za svaki grad razvoj pozorišta.

Izložba se može pogledati do 7. juna u foajeu Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“, radnim danima od 10-13h i od 18-20h.

O izložbi i pozorišnoj umjetnosti u Crnoj Gori razgovarali smo sa autorkom izložbe Slavojke Marojević.

Koji cilj Vas je vodio prilikom stvaranja izložbe, i da li ste očekivali veći uspjeh?

– Projekat „Crnogorska pozorišna povijest“ u faktografskoj formi (narativno – ilustrativnog karaktera) pripreman je i realizovan u godini (januar i februar 2019.) kada su Nikšićko pozorište i Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ obilježili značajan jubilej – 135 godina pozorišne tradicije, koja je ujedno jubilej kontinuiranog dramskog stvaralaštva u Crnoj Gori, izuzimajući njegove bolne padove i prekide usljed ratnih razaranja i administrativnih gašenja pozorišta u našoj državi. Projekat je podržan od Ministarstva kulture i mapiran je u okviru programa kao naslov od značaja za ostvarivanje javnog interesa u kulturi.

Ovom izložbom imali smo prevashodno cilj da ukažemo na viševjekovno pozorišno stvaralaštvo u Crnoj Gori koje je, kao i u svim drugim civilizovanim sredinama imalo značaj za razvoj ne samo kulture kao segmenta, već i cjelokupnog društva u zajednici. Imajući upravo u vidu mjesto i ulogu dramske umjetnosti u društvu, ovom izložbom htjeli smo još jednom da skrenemo pažnju, ne samo javnosti već i cjelokupnog društvenog sistema na pozorište i kulturu uopšte kao fundamente ljudskog bitisanja. Cilj i značaj ovog projekta, sa druge strane, ogleda se u namjeri da njegovom postavkom koju čine trinaest panoa, pozorišno stvaralaštvo što više približimo publici, tj. da se ovim narativom publika na jednostavniji način upozna sa bogatstvom pozorišnog stvaralaštva, a sve sa ciljem njegovanja i edukovanja ljubitelja dramske umjetnosti. Istorija pozorišnog stvaralaštva, istina u Crnoj Gori praćena je zahvaljujući samo entuzijazmu jednog broja teatrologa, teatrografa i drugih dramskih stvaralaca, kroz objavljivanje izuzetnih naučnih radova na akademskom nivou i monografskoj formi koja se takođe, zasniva na istraživačkoj metodi. No, ti naslovi nijesu, nažalost često bili prisutni u javnosti, tj. nijesu na najbolji način predstavljeni publici u smislu njenog aktivnijeg učešća. Ovo tvrdim iz saznanja da se naslovi promovišu i na tome se završi priča, a publike po nekom nepisanom pravilu na tim promocijama jako malo ima ili je to isključivo onaj njen dio koji se isljkučivo bavi dramskom umjetnošću i njoj srodnim vidovima izražavanja. Ako tome dodamo i činjenicu da u Crnoj Gori još uvijek nemamo pozorišni institut ili pozorišni muzej (prema mojim saznanjima sve druge zemlje u regionu te institucije posjeduju), onda je sasvim opravdan cilj namjere i realizacije projekta narativno – fotografske izložbe „Crnogorska pozorišna povijest“. Ovo tim prije što je bogata pozorišna prošlost osnova na kojoj se gradacijski može kretati buduće pozorišno djelanje, zarad boljeg i svestranijeg dramskog stvaralaštva i njenih benefita kako za pojedinca, tako i za cjelokupno društvo. Razloga za takvo poimanje ima na pretek, ali sve se svodi ipak na jedno: Kultura sjećanja je civilizacijski kod. Ako se ne sjećamo i ne njegujemo prošlost, onda ne možemo kreirati valjano sadašnjost, ni planirati adekvatno budućnost. Moram priznati da nam kultura sjećanja nije baš jača strana, što svakako ima posljedice i to dalekosežne. Valja ih preduprijediti, zarad sadašnjosti i budućnosti.

Da li mislite da se pozorišna umjetnost u Crnoj Gori usavršila i unaprijedila u cilju stvaranja, većeg broja umjetničkih djela u ovim novijim vremenima?

– Istorija, ali i normative pozorišta nas uče da je ono sastavni dio života ili kako to „pozorištanci” vole da kažu „ogledalo života”. Ja bih rekla: Jedan krak dramske umjetnosti je na sceni, a drugi je u životu. Istina u pozorištu se ne laze, već se otkrivaju istine. U životu to najčešće i nije tako. Zbog toga je pozorište valjda, između ostalog, mjesto susreta čovjeka sa čovjekom, čovjeka sa istinom… sa samim sobom… susret sa emocijam i sa svim onim što nas čini čovjekom. U pozorištu nema mjesta ni jednoj ideologiji. Ideologija je iskrivljena svijest stvarnosti, a pozorište je ogledalo stvarnosti i svijesti. Zbog toga je ono često bilo na meti onih koji diktiraju društvene tokove. Često zabranjivano, ali nikada zaustavljeno. Zašto? Pozorište je žilavo, izdržljivo, sposobno da se transformiše i da opstane na ovaj ili onaj način. To je pokazalo bezbroj puta kroz istoriju i zbog toga se istorija jedne sredine ne može posmatrati odvojeno od istorije pozorišta. Iz tog stanovišta proizašla je i maksima: „Ako hoćeš da upoznaš jedan grad, onda prvo upoznaj njegovo Pozorište”.

Na Vaše konkretno pitanje, moj odgovor je: Da! Generalno gledano pozorište kod nas imalo je, kao i svuda u svijetu i na svim pozornicama, svojih uspona i padova. Ali pozorište je kao Feniks… diže se iz pepela i ponovo nas uvlači u magiju, u život u pravom smislu te riječi. Velika djela su nastala u posljednjih pola vijeka, a možda i duže. Druga polovina XX vijeka iznjedrila je nove, kvalitetne pomake u dramskom stvaralaštvu i kao takva označena je kao najznačajnija u razvoju dramske umjetnosti do sada. Stvaralaštvo posljednjih decenija, takođe bilježi veliki broj impozantnih naslova, kojima bi pozavidjele i mnogo razvijene sredine od ove naše – crnogorske. Bilo je naravno i lošijih u umjetničkom smislu, izraza na sceni, bilo da je riječ o pojedinačnim rukopisima (dramaturškim, rediteljskim, glumačkim, scenografskim, kostimografskim ili bilo kojim drugim izrazom) koji nijesu zadovoljili umjetničke normative. No, da nije takvih produkcija, kako bismo znali šta je dobro, a šta nije. Moramo imati repere, prave vrijednosti, kako bi smo detektovali ono što se producira ispod umjetničkog nivoa. Toga je, ponoviću, bilo dosta, da ne izdvajam pojedinačne naslove, već ću samo napomenuti institucije koje su zaista težile da kreiraju kvalitet u svojoj produkciji, naravno ne uvijek i apriori u cjelosti. To su prije svih: CNP, Kraljevsko pozorište „Zetski dom“, Gradsko pozorište Podgorica, Nikšićko pozorište i festivali koji funkcionišu kao institucije, poput: Grad teatar Budva, Barski ljetopis, FIAT, Purgatorije, FPD Kotor, kao i neki kulturni centri (KC „Nikola Đurković” Kotor, KIC „Budo Tomović” Podgorica, KC Tivat) koji su producirali nekolika izvanredna profesionalna naslova. Ne treba svakako zaboraviti ni brojnu privatnu produkciju, koju su realizovali crnogorski dramski stvaraoci udružujući se u razna nevladina udruženja i slične organizacije. Da li se moglo bolje i više? Ja uvijek kažem da jeste. No, koliko „para, toliko muzike”. A, nažalost, na kulturu se malo ili nedovoljno ulagalo u zadnje vrijeme. Posljedice već trpimo. A, da li ćemo te greške makar pokušati da eliminišemo, ostaje da vidimo.

Koliko uticaja po vašem mišljenju ima pozorišna istorija i uopšte kulturne aktivnosti na naše građane, posebno mlade generacije?

– Na ovo pitanje, čini mi se da sam Vam već dala djelimično odgovor. Pokušaću sa druge strane da to osvijetlim, kako se ne bih ponavljala.

Bez poznavanja i njegovanja prošlosti, nema nam budućnosti. A budućnost počiva na mladima, njima ostavljamo ovaj svijet i kulturno nasljeđe. Zbog toga moramo uložiti maksimalan napor da mlade kanališemo ka pravim vrijednostima, poštujući sve ono dobro što novo vrijeme nosi sa sobom, a odbacujući ono što tu mladost udaljava od civilizacijskog koda i što ih pretvara u sajber mašine ili robote. Cijenim da je to negativna strana savremenog digitalnog doba. Ono koliko je dobro, toliko toga ima i lošeg. O tome već čini mi se da svi, svakim danom, sve više pričamo, a malo radimo da izbjegnemo zamke digitalizacije. U tom pravcu, mlade je neophodno, na vrijeme, blagotvorno edukovati i usmjeriti ka pravim vrijednostima. U tom cilju, djeci i omladini trebalo bi što više približiti umjetnosti i kulturi u širem značenju te riječi. Oni će tek tada znati da odaberu pravu vrijednost i neće biti žrtva digitalnog doba. Dakle, sistemski trebalo bi odreagovati, tj. strateškim planovima. Sigurna sam da rezultati neće izostati. Pozorište kao krovna institucija kulture je prava adresa, a na društvu je da tu adresu prepoznaju i usmjere energiju mladosti ka pravim vrijednostima. Vrijednostima koje čovjeka čine homo sapensom, a ne robotom – mašinom bez emocije.

Slavojka Marojević, dipl. žurnalistikinja, urednica Izdavačke djelatnosti Nikšićkog pozorišta i časopisa Pozorište; autorka izložbe „Crnogorska pozorišna povijest“.