#Muzički april

– Piše: Sarabela Drljan –

Serijal “Muzički april” je priveden kraju. Trudili smo se da u okviru ovog serijala svakodnevno predstavljamo zanimljive tekstove o brojnim muzičkim žanrovima i uličnim sviračima. Uradili smo i anketu jer nas je zanimalo kakvu muziku slušaju mladi u našoj zemlji. Muzika je takođe imala svoj uticaj i na filozofiju i književnost. A da je turizam jedan od najvažnijih segmenata privrede Crne Gore, pokazuje i činjenica da posjetioci iz inostranstva dolaze u našu zemlju kako bi posjetili muzičke manifestacije. 

Nismo mogli zaobići ni uticaj pandemije virusa COVID-19 koji je ostavio posljedice na muziku i muzičare. Imali smo vrlo zanimljive intervjue gdje je naša publika mogla upoznati brojne poznate ličnosti.

Serijal zaključujemo sa zanimljivim intervjuom koji smo imali sa muzičarem i kantautorom Šukrijom Žutim Serhatlićem.

Podgorica je iznjedrila brojne znamenite ličnosti, među njima i proslavljenog Šukriju Žutog Serhatlića barda sevdalinki. Složila bih se piscem Abdulah Sidraom koji je u svom romanu “Otkup sirove kože” rekao za njega da je Šukrija „najbolji  živi pjevač sevdalinke u Podgorici“. Serhatlić je rođen 1956. godine, u tadašnjem Titogradu, u braku inžinjera mašinstva Sabahudina i majke Bademe.

Prva tri razreda pohađao je u OŠ “Boro Ćetković”, a od četvrtog do osmog išao je u OŠ ”Branko Božović” u Titogradu. Uporedo je išao u nižu muzičku školu “Vasa Pavić”. Poslije osnovog obrazovanja završio je srednju muzičku školu “Njegoš”. Još od djetinjstva, 1964. godine, postaje član ansambla Doma omladine “Budo Tomović”. Već kao dijete odlazi na turneje širom tadašnje Jugoslavije. Nakon završenog školovanja radio je u folklornom ansamblu “Kanjoš” iz Budve, a od 1975. godine u Domu omladine ,,Budo Tomovic”, današnji KIC, gdje je bio šef narodnog orkestra. Posebno se izdvaja učešće sa svojim orkestrom Podgorica u filmskom projektu „Djevojačka svadba“, reditelja Slavka Kovačevića. Pored filmskog angažmana, zapažena je i njegova uloga u pozorišnim predstavama koje njeguju alternativni izraz: „Biciklistički ustanak u Crnoj Gori“, „Beket Dream“ i „Žabe“, reditelja Slobodana Milatovića, predstavljenim na festivalima FIAT. Značajan je i njegov doprinos u saradnji sa Švedskom organizacijom Riksconceter „World Music“ i diskografskom kućom koja je u saradnji sa Ministarstvom kulture Crne Gore izdala album posvećen crnogorskoj muzici. Serhatlić je mnogo puta predstavljao Crnu Goru na raznovrsnim manifestacijama i festivalima na kojima je dobijao značajna priznanja: I nagrada na festivalu u Edrenu (Turska), zlatna medalja sa folklornog festivala Efes (Turska) i srebrna medalja sa folklornog festivala Dižon (Francuska). Dobitnik je nagrada ,,19. decembar” grada Podgorice, časopisa Komuna za očuvanje muzičke baštine Crne Gore, nagradu ,,Avdo Međedović” kao i mnoge druge.

“Panta rei” fraza koja znači da se sve mijenja odnosno, da sve teče. Svijet nastavlja svoj užurbani rast, mijenja se iz dana u dan ne zastajkujući čak ni kada ga svladaju velike pošasti, ipak, ima jedan mali kutak na ovom svijetu u kojem vrijeme otkucavaju zupčanik Sahat kule. Da li je Podgorica zadržala duh prošlih vremena i koliko se promijenila?

– “Panta rei” sve teče sve se mijenja pa tako i Podgorica. Stojim ispred Sahat kule i sjećam se davne 1965 god. Kao da me njeno kucanje ili kako kažu Podgoričani cukanje vrati u to vrijeme. Vidim staru pijacu gde je sada zgrada “Pejton” zatim stara medicinska škola iza zgrade Metalke. Čujem pjesmu iz opančarske radnje kod slastičare Dajovića, čujem glas Boža Ćetkovića sa Cvijetnog brijega (pogrebno), sjetih se frizerskih radnji u tom kvartu – Bima Dervanovića, Baha Mandića, Branka Mirkovića, Sloba Pavićevića, Mila Mugoše. Čujem šale Ljubice Kestner i Gojka Martinovića, graju đece iz škole gdje je danas Prirodnjački muzej; a autobus ode sa nekadašnje autobuske stanice kod Sahat kule. Vidim mjesto gdje sam živio, stara Industrijska škola moje komšije Batroviće, Isiće, Ražnatoviće, Lekiće, Staniće, Serhatliće, Frljučkiće, Derviševiće. Mirišu avlije na đul i behar; pjeva Ksenija i Bato Radulović. Stara varoš da te bog ubije. Sat stade da kuca, vratih se u 2021godinu, uđoh u restoran “Pod Volat” vidim nasmejana lica mojih sugrađana pjevuše Ašik mahalu, pjesmu podgoričana, Boža obućara, Kao što je ljubav majke, Oj vesela veselice, Sejdefu. Uvijek sam govorio da su Podgoričanke i Podgorčani najbolji hor na svijetu. Čuvaju oni svoju Podgoricu i njene vrijednosti i prenose sa generacije na generaciju. Danas je Podgorica grad univerziteta, kulture, sporta, grad ljubavi, tolerancije multietičnog sklada, grad mladosti, grad “Budućnosti”. Tu je Sahat kula koja nas podsjeća na minuta vremena a mi smo tu da se pjesmom sjetimo ljudi i događaja iz naše Podgorice i da sačuvamo muzičko i kulturno naslijeđe ovih prostora i prenesemo na mlađe generacije.

Ako neka muzika ima dušu to bi onda bila starogradska muzika / sevdalinka. Da li čovjek koji prvi put čuje za ovu vrstu muzike može razumjeti i osjetiti na kraju krajeva šta je to sevdah?

– Sevdalinka, pjesma za dušu, pjesma koja se pjeva iz duše, koja dopire do svakog damara. “Dijete drago reci ti nama šta je to Sevdalinka? To je učiteljice kad moj babo pjeva i place” Sve je dijete objasnilo. Kada se pjeva sevdalinka i slavuj zaćuti. Kada izvodim sevdalinku svu emociju ljepote pjesme pokušavam da prenesem na slušaoca. “Imal jada ko kad akšam pada, kad saz bije u podne Jacije”… Ljepotu teksta i melodije sevdalinka nosi u sebi, ona je pjesma za odabrane, zato smo kulturno bogati jer se izvodi i očuvana je na našim prostorima. Raduje me što je sevdalinka zakonom zaštićena i ne dozvoljava se njeno skrnavljenje. Danas sevdalinku obrađuju najveći muzički stvaraoci i prisutna je u svim muzičkim žanrovima od Klasike do Džeza, izučava se u školama. Čast mi je što sam jedan od izvođača i autora sevdalinke i što sam ušao u “Antologiju sevdalinke”. Sevdalinka to je nešto najlepše što posjedujemo u kulturnoj baštini sa ovih prostora.

“Ašik mahala”, pjesma koju je napisao, sada već rahmetli Ismet Imo Abdović, je postala prepoznatljiva širom regiona i donekle možemo s pravom reći da je ona i Vaša “lična karta”? Stihovi ove pjesme nam govore o tužnoj i neostvarenoj ljubavi, pa da li je teže opjevati tugu ili sreću u jednoj pjesmi?

– Imo Abdović, moj dugogodišnji prijatelj i saradnik napisao je pjesmu “Ašik mahala” koja je kao što ste rekli, moja lična karta. Nažalost, Imo je otišao mlad a mogao je još mnogo dati muzičkom stvaralaštvu; ostavio je da za njega žive njegove pjesme kao biseri narodne muzike a mi i generacije koje dolaze nikada ga ne smijemo zaboraviti. U meni i sreća i tuga bude osjećaj i kada pjevam “Stara varoš pjesmom proslavljena..” ili “Ašik mahala pusta ostala”.

Volim pjevati svome gradu, sačuvati neke događaje od zaborava ,opjevati drage sugrađane. Lijepo je čuti naše pjesme širom regiona i šire. Mi smo tu da nastavimo put koji su nam utrli Hamdija Šahimpašić, Ksenija Cicvarić, Božidar Ivanišević, Izet Gerina i mnogi velikani muzičkog stvaralaštva. Lijepo je kada nekoga, što mi kažemo, pogodite pjesmom pa bila ona vesela ili tužna. Najljepši osjećaj je kada vašu pjesmu pjevaju generacije od 7 do 77 godina. Ponosan sam kada Vehid Gunić uz “Antologiji sevdalinke” piše za mene da sam “Pjevač koji govori” i “što ga više slušam nikad mi ga dosta”. Ili kada Abdulah Sidran u romanu “Otkup sirove kože” piše: “Taj Šukrija Žuti Serhatlić i naš Sejo Pitić su najbolji izvođači sevdalinke među živima nema boljih”. Sve je to pjesma i mi smo kao njeni ambasadori tu da je njegujemo i prenosimo.

Stanovnici naše zemlje su oduvijek voljeli da se provesele uz muziku, da obilježe neke važne događaje u svom životu, ipak, stiče se utisak da se starogradska muzika povukla u stranu pred novim talasom komercijalne muzike. Da li nove generacije slušaju sevdalinke i gdje sebe vidite u svemu tome?

– Starogradska muzika je ostala i opstala do današnjeg dana. Pjesme koje su nastale prije nekoliko vjekova i danas se izvode i slušaju. Novi talas neće potisnuti starogradsku muziku jer prave vrijednosti nikada ne umiru. Opstaće starogradska muzika dok god ima festivala kao što su “Tamburaški festival” u Pljevljima i Bijelom Polju, festival “Stare note novi zvuci” i dok je folklornih ansambala đe se njeguju prave muzičke vrijednosti i naravn, dok se izvorna i starogradska muzika uči u školama, a možda treba uvesti u srednjim muzičkim školama odsjek narodne muzike.

Još od 1964. godine, kada ste postali član ansambla Doma omladine “Budo Tomović” odlazite na turneje širom tadašnje Jugoslavije, kasnije obilazite brojne svjetske zemlje, Nakon završenog školovanja radili ste u folklornom ansamblu “Kanjoš” iz Budve, a od 1975. godine u Domu omladine “Budo Tomovic”, gdje ste bili šef narodnog orkestra. Da li sanjate o tome da imate državni folklorni ansambal i narodni orkestar? Da li država dovoljno polaže pažnju na ovaj segment kulture i umjetnosti prije svega?

– Uvijek sam se zalagao da Crna Gora formira nacionalni folklorni ansambal i narodni orkestar a imali smo ga na Cetinju nacionalni folklorni ansambal Oro. Razgovora i predloga na tu temu bilo je mnogo za ovih 50 godina a i dan danas ta tema je aktuelna ali na žalost, ni do danas to se nije ostvarilo. Nadam se da su se otvaranjem Muzičkog centra u Podgorici stekli uslovi za formiranje narodnog orkestra i nacionalnog folklornog ansambla.i da će do toga ubrzo doći.

Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja, između ostalog i jubilarne nagrade povodom pola vijeka postojanja Kulturno – informativnog centra “Budo Tomović” kao i nagradu “19. decembar” grada Podgorice. Da li se smatrate privilegovanim što ste predstavnik Crne Gore na svjetskim manifestacijama gdje nastupate sa svojim kolegama umjetnicima. Jedan od takvih nastupa je bio na Kipru 2018. godine sa kolegama iz proslavljenog “Duo Classico” u sastavu mr Dina Desančić, violina, i profesor Safet Drljan, harmonika, Sara Vujošević, Slobodan Marunović, dok je voditelj bio maestralni Mićo Miranović. Šta pamtite sa tih putovanja i da li njegujete prijateljstva sa svojim kolegama?

– Davno sam počeo. Još kao dijete bio sam član “Doma omladine Budo Tomovi” gdje i danas radim kao rukovodilac narodnog orkestra. Učio sam od najboljih koji su bili inerpretatori narodne muzike pri domu omladine: Ksenije Cicvarić, Božidara Ivaniševića, Jusufa Jakupovića, Dimitrija Bata Radulovića, Branke Šćepanović, Ljuba Đurovića, Zorana Kalezića i drugih. Od tada do danas Dom omladine je iznjedrio mnogo značajnih iterpretatora. Upijao sam svaku sugestiju i savjet i mnogo toga prenosim danas na mlađe generacije. 1984 godine osnivam orkestar Podgorica. Ostavili smo veliki trag na muzički život Podgorice i Crne Gore o čemu svjedoče mnogi snimci iz tog perioda. Obišli smo cijelu Evropu, nastupali smo u Americi. Kada bi me pitali zašto je orkestar Podgorica tako dobar rekao bih zato što u njemu sviraju Crnogorci i Srbi i Hrvati i Albanci i Bošnjaci i Muslimani i Romi i svi ljudi dobre volje. Svako je dao ono najljepše a kao sastav dijelili smo i dobro i zlo i uvijek predstavili Podgoricu i Crnu Goru na najljepši način. Na stotine koncerata sati i sati snimljenog materijala, putovanja i ono što je najdraže, prijateljstva koja ostaju do današnjih dana. Rad sa mladima u folklornom ansamblu ne da mi da ostarim. Lijepo je doživjeti da ste nastupali sa tri generacije iz porodice. Ocem ili majkom, sinom ili kćerkom i unukom. Nekada je u folklornom ansamblu većinom bila radnička omladina danas su članovi uglavnom akademski obrazovani. Mnogo je bračnih parova, kumstava, pobratimstava iz folklornog ansambla oni su pravi ambasadori Crnogorske kulture. To je moje bogatstvo to je ljubav prema muzici koja me drži i ne da mi da ostarim. Mnoga priznanja sa festivala: zlatna medalja Efes i Edirne Turska, srebrna medalja Dijon Francuska. Čast mi je kada nastupam sa eminentnim umjetnicima iz Crne Gore a to su svakako i mr. Dina Desančić, profesor Safet Drljan, glumac Slobo Marunović, operska diva Sara Vujošević. Sa tih nastupa nosim najljepše uspomene. Ovih dana sam dobio priznanje od časopisa Komuna za doprinos razvoju muzičke baštine Crne Gore mnogo sam radostan jer vidim da moj rad nije bio uzaludan. Decembarska nagrada Podgorice i nagrada Kic – a Budo Tomović je velika čast jer dolazi od mojih sugrađana, hvala im što su pratili moj rad svih ovih godina a za mene, obaveza da im muzikom vratim na najljepši način kao i do sada.

Za kraj želim da Vas pitam, da li Crna Gora ima interpretatore sevdalinki među mlađim naraštajima i šta je Vaš savjet za njih?

– Raduje me kada vidim da ima sve više mladih interpretatora koji izvode izvorne kompozicije to je pravi put da se sačuva naše kulturno naslijeđe. Pravi put za učenje je učlanjenje u folklorne ansamble jer je u njima prava edukacija. Učlanjenjem u ansamble čekaju vas nezaboravna druženja, festivali, putovanja, upoznavanje drugih kultura i običaja. Sve sam to doživio za ovih 50 godina rada. 

Slobodno vrijeme provodim sa familijom i dragim prijateljima a uživam u Ljepoti Dobre vode u Baru gdje nalazim inspiraciju za dalji rad.