#Muzički april

– Piše: Sarabela Drljan –

Marinko Jovanov Pavićević rođen 1957. u Nikšiću, završio je Višu pedagošku akademiju, odsijek slikarstvo. Kantautorskim radom se bavi četrdeset godina. Dugi niz godina bio je muzički urednik na RTV CG, urednik i voditelj u Noćnom programu Radija Crne Gore, učesnik brojnih muzičkih festivala: Opatija 1986, MESAM 1992, Budva 1994 i 1996, Evrovizija, Ljubljana,1998.

Zastupljen je u brojnim listovima i časopisima, kao i antologijama. Na dječjim festivalima osvoio je značajne nagrade i priznanja kao kompozitor i tekstopisac: ,,Zlatna pahulja”- Rožaje – druga nagrada za kompoziciju i nagrada za tekst ,,Dragan Radulović” ,,Naša radost” Podgorica – druga nagrada za kompoziciju ,,Stara vodenica”, ,,Naša radost”-Podgorica – pobjednička  pjesma ,,Djetinjstvo moje baka pazi”; ,,Dok teče Lašva” – Novi Travnik – prva nagrada za pobjedničku pjesmu; ,,Tra la la” – Bitola – nagrada za tekst ,,Plava planeta” i mnoge druge. Objavio je knjige: Nebesko dno (1989), Monahov talisman (1995), Svetac bez oreola (2005), Pečat pravednika (2009), Kruna od kamena (2014), Humoroidi na mozgu (2016), Okušenik (2018), Crnogorski oreol (2018), Gorčine Gorčinove (2019).

Knjigu Okušenik počinjete pjesmom: Eutanazija duše. Primjećujem da Vam je duša bila glavna inspiracija ? Da li nam možete reći po Vama, šta je duša?

Čovjek bez duše, počinje da liči na ambalažu Kosmičkog proizvoda. Duša kao jedina istinska promisao je darovana od visokoorganizovane kosmičke svijesti, kako ja nazivam Tvorčev beskraj, da ga vodi u spoznaju i širenje misli o postojanju. Čovjek u konačnom ali veoma kasno shvati da samo rođenje nije svedeno na tri osnovna nagona, već da rođenje kao poseban dar koji je dobijen od Tvorca, ima potrebu da u mikro kosmosu tj. ljudskom mozgu pokrene i usmjeri misao u pravcu duhovnog razvoja koji je nukleus naše sveobuhvatnosti. Ako individua dozvoli da percepcija posluži kao osnova za gramzivost, tada dolazi do atrofije duhovnog energetskog izvora i duša doživljava prijevremenu smrt. Čovjek postaje duhovni invalid. Srećan sam što sam odškrinuo vrata duše koja je iznjedrila i dala na uvid moje stvaralaštvo.

Pored navedene knjige, u knjizi Crnogorski oreol nezaobilazni su i snovi. Snovi, iako sastavni dio gotovo svačijeg života, i dalje kao da su nedokučiva tajna. Ipak, pjesnici često pišu o snovima, snoviđenjima i kada su budni. Da li se Vama nekada desilo da neka Vaša pjesma postane san, i šta Vi mislite o snovima koji se nalaze u Vašim pjesmama?

Upravo kako ste i kazali san postaje pjesma, a kada se to desi, tada pjesma postaje najljepši san. Tako ja sanjam moje pjesme.

U mojim pjesmama snovi su potvrda da je java istinita i dokučiva. Ja sam ispisujući stranice bijelog papira budan sanjao. Uranjajući u ponore duše, brižljivo sam zapisivao znakove sa Nebeskog dna (naziv moje prve zbirke pjesama – 1989). Budeći se iz sna koji sam sanjao otvorenih očiju, shvatio sam da je moje rođenje najveći poklon visokoorganizovane kosmičke svijesti, koja je izabrala ne slučajno mene kao čovjeka bez imena, jer ime sam dobio od roditelja kao znak prepoznavanja, a život kao prepoznatost od apsolutne istine i promisli, koja tvori sve.

U knjizi Crnogorski oreol, u velikoj mjeri bavite se prošlošću. Prošlost je skoro pa svim umjetnicima, pogotovo pjesnicima, vrlo inspirativna. Kako to Vi komentarišete?

Prošlost je dio mog genetskog krvotoka. U samom činu začeća, čovjek preuzima svu prošlost vanvremenosti i prošlost budućnosti. Život kao sadašnjost, po mom shvatanju je upravo i dat izabranoj zemaljskoj individui, da dekodira smisao postojanja i trajanja reminiscentnih slika i refleksa. Na toj usputnoj stanici, a naša stanica je upravo Plava planeta, čovjekoliki oblik kao Tvorčeva savršena radionica, upravo sa promišlju i obuzdanim nagonima svake vrste, treba da objedini širenjem duhovne aure, svu tajnu prošlosti. Anulirajući ljudsku materijalističku pohlepu, čovjek kroz sopstvenu tišinu uspijeva da okuje monstruoznu potrebu da od najljepšeg parčeta nama datog materijalnog oblika (naša Majka Zemlja) napravi poligon ništavnosti i besmisla. Duša kao beskrajni sklad Tvorčeve promisli jeste taj kohezioni embrion, koji sve do danas uzvišene umove, sjedinjuje u jednu zajedničku opnu zvanu promisao. Srećan sam i zahvalan što ste kao cijenjeni prosvijećeni čovjek uočili moju vezanost za prošlost.

U knjizi pjesama Gorčine Gorčinove osjetno je da je glavni izvor inspiracija pakao i gorčina ljudskog života, zbog čega?

Svaki pogrešan korak u našem vremenu i prostoru jeste paklen i gorak. Sve što se uradi van sopstvene spoznaje postaje ništavno i bolno za svakoga ko je u čoporu opštosti posegnuo za srećom zvanom materijalna megalomanija. U samoći i razgovoru sa visokoorganizovanom kosmičkom sviješću, čovjek pronalazi svjetlost koja jeste jedina radost i potvrda smisla postojanja. Krčiti sopstvenu stazu do sopstvene duše jeste za ovozemaljsko poimanje života i pakleno i gorko, ali je to jedini put do sreće koja je toliko jednostavna i dostupna svakom, pod uslovom da dokuči tajnu vanvremenog i rukuje se sa samim sobom. Tada opštost filigranskom preciznošću procjenjuje vašu gorčinu kao pakao, a vi opštost posmatrate kao maskenbalsku povorku sakrivenu iza ništavnosti maski na njihovim licima, koja su zgrčena od bola i straha od raspadanja materijalnog.

Gorčin je u ovoj knjizi od početka dramatičan lik pun gorčine. Kako je teklo stvaranje ovoga lika?

Stvaranje Gorčinovog lika je teklo upravo onako kako su proticale i kako teku godine mog bavljenja samim sobom. U prethodnom odgovoru g sam rekao da je smisao postojanja upravo u samoćama koje nijesu nimalo lake, ali kao što rijeka ponornica kroz utrobu zemlje prolazi mukotrpno kroz mrak, tražeći na novom izviru svjetlost, koja je očišćenu od kontaminiranog materijala opštosti, dočekuje kao novorođeni život, spreman za novu spoznaju postojanja. Život je savršen kao što je savršena i Tvorčeva promisao. Treba pronaći sebe, ja jesam.

Širom ex Yu prije svega u Crnoj Gori ste poznati po svojim veoma kvalitetnim muzičkim ostvarenjima. Kako je počinjala Vaša muzička karijera?

Hvala Vam na konstataciji. Moj stvaralački put je bio protkan mnogim omamljivim trenutcima, koji su mogli po kriterijumu opštosti da mi priušte mnoge iluzije i rasterećeno konzumiranje materijalnih dobara. Da sam krenuo tim utabanim stazama bio bih u ovim godinama jedna veoma istrošena ambalaža života. Ja sam samo poštovao sopstvenu dušu koja je iz mog materijalnog oklopa izašla na svjetlo dana. Srećan sam što je iz tih ponora rođen planinski izvor upotrebljiv za čovjeka. Muzika kao sklad kosmičke harmonije je bila i ostala smisao mog postojanja.

Za sami kraj ovog našeg razgovora, zanimalo me je šta Vi imate da poručite budućim mladim filozofima među poetama i poetama među filozofima?

Poruka je jednostavna. Poštovati istinu kao jednu. Jer ne postoje dvije istine. Suština pisanja i razmišljanja je surovi obračun sa samim sobom. Ne treba tražiti u drugome krivca. Podnijeti žrtvu moze samo čovjek koji ima hrabrosti pogledati sebe u oči. Laž je trenutno dobro a vječito zlo. Izbjegavati svaki kontakt sa lijeporječivim ljudima i tragati unutar sopstvene duše za prosvjetljenjem. Čovjek je samim rođjenjem dobio najsavršeniji mehanizam a to je život. Sve je iluzija osim onoga sto ostane kao trag u vremenu i taj trag posluži novim naraštajima da brže dođu do svoga PUTA.