– Piše: Valentina Ivanović –

Dobitnica nagrade za mladog glumca „Ardalion“ i nagrade Politike „Avdo Mujičinović“ na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu „Bez prevoda“ za ulogu u predstavi Zetskog doma „Dokle pogled seže“, je naša poznata crnogorska glumica i članica ansambla u Gradskom pozorištu Jelena Simić. Tokom intervjua je istakla da su filmovi, za nju, posebna glumačka bogatstva koja ostaju zauvijek kao svjedoci vremena. A, nadam se da će i vama!

Predstava „Dokle pogled seže“ je drugačija po mnogo čemu – prvenstveno zbog načina na koji je nastao tekst, sam proces rada a zatim i nagrada. Kako je bilo raditi sa Arpadom Šilingom, jednim od najboljih evropskih reditelja, a i biti dio ekipe koja je radila predstavu?

Da, to mi je najdraža nagrada koju sam dobila, jer je u pitanju veliki i važan festival, kao što je i predstava „Dokle pogled seže“ važna i velika za sve nas koji smo učestvovali u njenom stvaranju, a takvu reakciju dobijamo i od publike, gdje god da je igramo (Cetinje, Podgorica, Užice, Viterbo, Budimpešta, Ljubljana, Zagreb, Pariz…).

Rad sa Arpadom i njegovim autorskim timom (Kata Garmati, Bence Biro, Nina Perović) bio je nesvakidašnje, sjajno iskustvo, od kastinga do premijere. Zahvalna sam što sam imala priliku da radim sa njima i da učim od njih. Nadam se skorom igranju nakon ovolike pauze, koja je naročito teško pala pozorišnim radnicima i umjetnicima.

Da li Vam je bilo zadovoljstvo igrati u prvom crnogorskom pozorištu sa predstavom ,,Dokle pogled seže“?

Veliko, djelimično sam na to odgovorila odgovarajući na prvo pitanje, ali osim ove predstave radila sam još nekoliko projekata u Zetskom domu i svaki put se tamo osjećam kao kod kuće. Volim tim tog pozorišta, atmosferu koju ono ima, volim što smo svi mi koji smo studirali na Cetinju u Zetskom domu kao kod kuće, jer je to prva scena na kojoj smo zaigrali – u studentskim ispitima.

Krajem prošle godine, održana je premijerna predstava ,,Modro blago“ u režiji Staše Koprivice u Gradskom pozorištu čija ste članica ansambla. Da li ste uživali tokom izvođenja? Premijera „Modrog blaga“ bila je krajem 2017. godine pa je neophodno preformulisati pitanje.

Ova predstava je jedinstvena jer je u pitanju adaptacija romana našeg pisca Dušana Kostića (adaptirao Stevan Koprivica). Govori o nekim drugim vremenima, o drugačijem odrastanju, tinejdžerima koji žive život pun avanture, bez telefona, lap topova, tableta, interneta i drugih tehnoloških čuda koja su, uz poštovanje svih benefita koje su nam donijeli, zarobili mlade umove i srca i ograničili maštu na neki način (dijelom zbog pogrešne, pretjerane i nepraktične upotrebe). I nama i mladoj publici je svako igranje ove predstave bilo svojevrsna avantura i ovo je definitivno jedna od najdražih predstava u kojima igram, najvećim dijelom zbog kolega, jer svi jednako uživamo u igri, kao što smo uživali u stvaranju ove predstave, na čelu sa našom divnom rediteljkom Stašom Koprivicom.

Film „Iskra“ u kojem tumačite glavnu ulogu, prikazan je na Fest-u, a premijeru je imao na Filmskom festivalu u Herceg Novom. Iako je film niskobudžetni, mladi tim je pokazao raskošan talenat i vještinu, kažite nam kako je tekao rad na ovom filmu?

Bilo je vrlo izazovno i veoma, veoma zabavno. Prvo je to trebao da bude kratki diplomski rad mladog reditelja Gojka Berkuljana, a iz toga je, na zadovoljstvo svih nas nastao dugometražni film koji je ostvario veoma lijep uspjeh. Izazovno je bilo jer se dio scena dosnimio nakon 2 godine i proces sklapanja filma se samim tim jako odužio. Nažalost mladi filmski autori kod nas su u to vrijeme nailazili na mnogo poteškoća, sa kojima bi se teško nosile i iskusne ekipe, a ne neko ko tek izlazi sa fakulteta. Zato smo svi toliko ponosni na taj film. Vjerujem da sada, uz sjajnu podršku Filmskog centra Crne Gore, naši mladi autori imaju i imaće sve više prilika da rade na kvalitetan način i ostvare se u svojoj profesiji, jer to zaslužuju. Vjerujem da njihovo vrijeme dolazi i radujem se tome.

Šta za Vas znači da igrate u crnogorskom filmu?

Filmovi nam ostaju zauvijek, kao svjedoci vremena, priče koje su morale biti ispričane na ovaj način i ovim sredstvima i ostaju zauvijek dostupne onima koji požele da ih pogledaju i dožive. Film je za mene čudo, posebno glumačko bogatstvo. Zato rad na filmu treba tretirati sa posebnim poštovanjem i predanošću. Voljela bih da se u našoj zemlji mnogo više snima. Ovo je malo područje, ali nevjerovatno bogato važnim, zanimljivim i nesvakidašnjim pričama, za svaki žanr. Imamo zemlju sa fantastičnim filmskih lokacijama, sve predispozicije da u narednim godinama, uz neophodnu podršku nadležnih institucija, ostvarimo lijepe rezultate u svijetu filma. I uvijek će mi biti čast i zadovoljstvo da radim na filmu.

Koja je razlika između glume na filmu i glume na pozorišnim daskama?

Nije velika, glumačka igra je za mene ista, razlika je u tehničkim stvarima. Film, kao i pozorište imaju svoje specifičnosti koje glumac mora dobro da poznaje da bi mogao nesmetano da radi i ostvari dobre rezultate. Zbog toga je važna glumačka kondicija, koju mi svi često pominjemo. Teško je kad snimite film, naviknete se, savladate sve što treba, osjećate se spremno da se u tome usavršavate, da u svakom narednom projektu budete bolji, ali vam naredno snimanje dodje tek nakon nekoliko godina i onda se osjećate kao vječiti početnik.

Igrate u mnogim predstavama za djecu i omladinu, a zna se da nije lako pridobiti njihovu pažnju. Šta je najvažnije kada se glumi u predstavi za djecu i mlade?

Da ih ne otaljavate samo zato što su za djecu i mlade, jer se u odraslom svijetu naravno više uvažava mišljenje odraslih. Tvrdim i uvijek ću, da je za glumca rad na kvalitetnim pozorišnim komadima za djecu i mlade, sa dobrim autorima, posebna vrsta glumačkog odrastanja. Vrlo je izazovno naći mehanizam da se vratite u um i srce djeteta/tinejdzera, da ponovo otkrijete kako je to prvi put sticati saznanja. To je privilegija za glumce. Djeca nas nakon predstava često čekaju ispred pozorišta, da podijele utiske i stavove sa nama, da nas pitaju, da saznaju još nešto. I ta radoznalost mlade publike je još jedan pokretač i puni nas dobrom energijom koja je vrlo važna za posao kojim se bavimo.

Šta Vas je najviše motivisalo tokom pandemije Covid-19?

To što smo izazvani da nađemo nove načine da ispoljimo kreativnost i što sam imala priliku, zahvaljujući brojnim besplatnim online sadržajima velikih svjetskih pozorišta, bila u prilici da pogledam predstave koje vjerovatno nikada ne bih uspjela da vidim.

Po Vašem mišljenju kako će izgledati pozorišna i filmska scena nakon pandemije Covid-19?

Najiskrenije – nemam pojma. Ali se nadam da će i film i pozorište, podgrijani ovim čudnim, mračnim i izuzetno izazovnim vremenima biti svjetlost koja će ljude voditi ka nekom boljem i zdravijem načinu razmišljanja, postupanja i života uopšte.

Šta biste poručili čitaocima našeg portala Pozornica.me?

Da se okrenu dobrim umjetničkim sadržajima kako bi se spasili od zla i besmislice koja nas okružuje i neizdrživo pritiska. Ljudima je teško, to izbija na sve strane, na previše nezdravih i po cjelokupno društvo štetnih načina. Samo nam umjetnost može spasiti zdrav razum i čisto srce. Pogledajte dobar film, posjetite galerije i muzeje, pročitajte dobru knjigu, odjurite u pozorište da uhvatite neko od sada tako rijetkih igranja… Pretražite brojne besplatne online radionice iz oblasti umjetnosti. Sačuvajte na taj način sebe i napredujte bez obzira ne sve prepreke sa kojima trenutno živimo.