– Piše: Jana Miletić –

Na samom kraju našeg “serijala” Nova godina na portalu Pozornica.me, donosimo vam intervju sa glumcem Đorđijem Tatićem.

1. Kako je vrijeme koje je prošlo uticalo na Vas kao umjetnika s obzirom na epidemiološku situaciju koja je aktulena već duži vremenski period?

– To je bio izazov više. Kao da ste na pustom ostrvu, neko će da sjedi i da očajava, kuka, traži krivca, a drugi će odmah da djela. Na kraju krajeva, prostor za igru može biti svuda, pa i u ovim okolnostima. Pročitao sam neke knjige i drame za koje ranije nijesam nalazio vrijeme, učio, usavršavao se. U stvari, nije bilo ni pitanje vremena, već bolje organizacije. Publika mi nedostaje. Što se tiče proba, one su i dalje tu, mnogo više nego prije. I ovo će jednog dana prestati, lijepo je taj dan dočekati zdrav i spreman za publiku. Imam oko sebe istomišljenike pa smo zajednički radili na tome. Publika je gladna pozorišta, treba sad sve učiniti da taj dan, kad se otvore, bude kao da pauze i nije bilo. Zvuči čudno ali ne pamtim da sam nekad više i ljepše radio.  

2. Da li smatrate da su pozorište i umjetnost uopšte zapostavljeni i da im se ne pridaje dovoljno na značaju usljed pandemije?

– Neću ništa novo reći. Pandemija je učinila vidljivijim probleme za koje je uvijek postojalo opravdanje. Institucije koje brinu o kulturi, kao i umjetnici, nijesu se baš najbolje snašli. Problematično je što je prošlo mnogo vremena a i dalje se stiče utisak da se ne snalaze. Pozorište je odraz i obraz društva. Kakav nam bude odnos prema kulturi takva će nam biti i država, jer temelj države ne počiva na materijalnim već na duhovnim vrijednostima (pod ovim podrazumijevam kulturu), naravno, ne zapostavljajući materijalne. Kad se taj odnos promijeni onda će se mijenjati i u drugim sferama. Ovo što danas gledamo rezultat je odnosa prema kulturi koji traje godinama i taj odnos je u srazmjeri sa porastom primitivizma, fašisoidnih ideja i destruktivnog ponašanja. Mala smo i lijepa zemlja, ako nam se ne promijeni odnos prema kulturi, polako ćemo nestati kao narod, a to je tu, iza ugla. Vječnosti par desetina ili stotina godina ne znači baš mnogo, a nama je i sekunda dragocjena. Moramo pametnije koristiti vrijeme koje nam je na raspolaganju.

3. Koliko ste zadovoljni sa Vašim angažmanima s obzirom na to da ste radili više projekata?

– Završili smo čudesan proces, rad na predstavi ,,Mali Tesla“ u režiji Petra Pejakovića, imamo svi želju da je učinimo još boljom, tako da ćemo vrijeme dok se ne otvore pozorišta iskoristiti da još radimo na njoj. Probe za predstavu ,,Kontraevolucija“ u režiji Obrada Nenezića počele su prije 15 dana, a tu je i ,,Ifigenija u Aulidi“  koju režira Zoran Rakočević, nakon toga koleginica Anđelija Rondović i ja nastavljamo rad na predstavi ,,Lažljivica“. Sva četiri procesa drugačija, stilski, žanrovski, glumci i kreativni timovi za poželjeti. Generalno imam sreću da sam na sceni sa divnim i talentovanim ljudima, da učim od njih i iz svakog procesa izadjem bogatiji i kao glumac i kao čovjek. Nadam se da i moje kolege imaju tu sreću sa mnom.

4. Koliko je bilo zahtjevno i specifično igrati u predstavi “Aleja zaslužnih gradjana” koju je postavio Kulturni centar “Homer”?

– To je bilo interesantno iskustvo sa ljudima sa kojima po prvi put sarađujem. Tekst je bio adaptiran, učestvovali smo svi u stvaranju istog. Pozitivni komentari. Lijepo je bilo. Ostala su nam još tri igranja. Nadam se da će predstava nakon toga nastaviti svoj život.

5. Da li ste zadovoljni ekranizacijom predstave “Žena koja je skuvala svog muža” ?

– Nama je u ovom slučaju bila važnija namjera, da pomognemo nekome kome je pomoć potrebna. To je predstava koja je snimljena sa jednom probom u prostoru netipičnom za igranje predstave. Nijesam nezadovoljan, falila je tu još jedna proba.

6. Da li biste poručili nešto čitaocima portala Pozornica.me u Novoj godini?

– Da budu zdravi, a sve ostalo će onda moći mnogo ljepše i bolje, i da vole, da rade ono što vole i uživaju u životu.