– Piše: Aleksandra Govedarica –

Pjesnikinja Sonja Milatović govori o teškim uslovima rada u kojima se našla, ali i kako se izborila da njena poezija ipak dospije do čitalaca. Takođe osvrnula se i na očekivanja od Nove 2021. godine.

1. Ova godina je bila veliki izazov za profesije umjetnika. Da li se možete osvrnuti na istu sa aspekta poslovnog plana?

– Da ste me prošle godine u ovo doba pitali da li mogu da zamislim gotovo cijelu jednu godinu bez direktnog kontakta sa čitaocima odnosno publikom, vjerovatno bih kao iz topa odgovorila: “Ne, ni u najluđim snovima.”, a onda su prazne sale, usljed borbe sa nevidljivim neprijateljem našeg zdravlja, postale i moja svakodnevica. Bila je ovo jedna po svemu neobična godina koja je protekla u procesu privikavanja na jedan novi način života i nije bilo jednostavno, naročito ne u Nikšiću, gdje smo pored svih drugih često organizovanih programa u vidu poetskih večeri, časova, pa i festivala, uspješno realizovali i Progam podrške razvoju kulture u Nikšiću, u okviru kojeg smo imali i više susreta na mjesečnom nivou sa publikom u nekoj od institucija, koje slove za domove kulture u gradu koji je bio dom velikih pjesničkih imena. Shodno tome, bili smo prinuđeni da pronađemo alternativu, pa smo počeli da širimo poeziju preko društvenih mreža, što u obliku klasičnih objava dostupnih za čitanje, što u obliku interpretacija napisanog prikazanih kroz video klipove koje nerijetko objavljujemo. Književni klub “Poenta poetika” iz Nikšića, čiji sam član, uspio je i sad da bude dio online programa, čiji cilj je bio da, kad već ne možemo publiku dovesti u sale, poeziju dovedemo u njihove domove. Ipak, ovu nepredvidivu godinu obilježila je priprema moje prve zbirke poezije “Mojoj najbližoj daljini” za štampu, pa se nadam da će uskoro ista i zvanično ugledati svjetlost dana, te da će poslati snažne poruke, koje sam pakovala u poneki svežanj riječi, da nas podsjete na istinu da u traganju za smislom nikad nije besmisleno voljeti.

2. Šta Vas je najviše motivisalo tokom pandemije?

– Trudila sam se da se fokusiram na lijepe i korisne stvari i, s ove tačke gledišta sad, čini se da me je na površini najviše održavala misao o tome da sve ovo jednom, ipak, mora proći, a da do tada moramo živjeti život sa maskom i na distanci zarad kolektivnog i ličnog dobra.

3. Da li ste pronašli malo vremena za sebe i svoje hobije, koji su dugo čekali po strani?

– Generalno rijetko kada je sve ono što volim i što me ispunjava trpjelo usljed nedostatka vremena, jer nekako sve moje obaveze i navike fukncionišu po principu da je sve stvar dobre organizacije. Ipak, ovaj period, koji nas je i pomalo nesnađene snašao, naučio me je da usporim i da više cijenim vrijeme koje provodim sa ljudima koje volim, naročito onda kad smo za vrijeme potpunog karantina komunicirali samo i isključivo “preko žice.”

4. Kakva su Vaša očekivanja od sledeće godine?

– Ova godina me je naučila da ne planiram i ne očekujem previše. Ipak, priznajem, da se nadam kolektivnom dobrom zdravlju koje bi nam kupilo karte za ponovne susrete s publikom. Nastaviću da život ispisujem kroz stihove i, nakon što prva zbirka bude objavljena, u tišini raditi na svom drugom poetskom tkanju.

5. Šta biste poručili čitaocima našeg portala u Novoj godini?

– Čitaocima bih poručila da se ponašaju odgovorno, da se pridržavaju pravila maskarukedistanca, jer je to najbolji način da zaštite sebe od drugih, ali i druge od sebe. Rekla bih i da moraju biti strpljivi i da nauče da čekaju, jer nepisano je pravilo da bi lijepe stvari trebalo znati i čekati. Na kraju, poželjela bih im da praznike provedu u zdravlju, miru, radosti i ljubavi sa onima koje najviše vole, a u tome i jeste smisao prazničnih dana – da se okrenemo porodici, jer često usljed brzog tempa života bivamo uskraćeni za taj jedan dan koji provodimo za istim stolom.