– Piše: Aleksandra Govedarica –

Jedna od sagovornica o temi Nove godine, kao projekta koji sprovodimo intervjuišući crnogorske umjetnike, je bila i dramaturškinja i spisateljica Stela Mišković. Ona se osvrnula na prethodnu, ali i kazala šta očekuje od sledeće godine.

1. Ova godina je bila veliki izazov za profesije umjetnika. Da li se možete osvrnuti na istu sa aspekta poslovnog plana?

– Ovu godinu u principu, nama umjetnicima obilježila je borba za traženje novih načina da ispoljimo svoje umjetničke aspiracije. Nove forme, uglavnom online, pretrpale su naše ekrane i naše mozgove i po mom mišljenju, nehotice doprinijele daljem ograničavanju svakako ograničenog, životno ograničenog, “novonormalnog” sistema funkcionisanja. Cilj je bio da naša umjetnost opstane, da bismo opstali mi sami, a s druge strane nismo zaboravljali ni na publiku koja je naprasno ostala uskraćena za mnoge kulturne sadržaje ili makar načine manifestacija tih sadržaja.

Što se tiče segmenta umjetnosti kojom se ja bavim, čini mi se da stvari nekako najteže idu. Ne govorim sad o finansijskom aspektu, (koji takođe nije zanemarljiv u ovim okolnostima) već o opstanku teatra kao takvog. Mahom su prisutna online ili TV prikazivanja predstava i s jedne strane to je veoma dragocjeno, jer publika ima priliku da odgleda predstave koje možda nikad ne bi (iz raznih razloga) – i to predstave ne samo iz Crne Gore, već iz cijelog regiona, pa čak, mogu slobodno reći i iz cijelog svijeta. S druge strane, s obzirom na to da znamo da je suština onog što čini pozorište upravo sinergija između živog glumca na sceni i publike – „online“ je zaista nedovoljno. Praizvedbe čak dva projekta na kojima sam radila odložene su zbog pandemije upravo dan pred premijeru. Prvi rađen u CNPu, po knjizi Žoze Saramaga, a u dramatizaciji Kate Đarmati i režiji Lidije Dedović „Smrt i njeni hirovi“ , a drugi u Zetskom Domu „Ko se boji Virdžinije Vulf“ Edvarda Olbija u režiji Paola Mađelija i dramatizaciji Željke Udovičić Pleštine. Strašan je taj osjećaj. Taj Rez niotkuda, odjednom. Zetski dom je napravio jedan odličan online projekat kojim sam koordinirala „Zetski dom sa Vama“ i to u vrijeme onog prvog velikog lockdowna. Svaki dan je bio ispunjen različitim sadržajem, a gosti i odziv gostiju, umjetnika kako naših, tako i onih iz regiona (glumaca, reditelja, pisaca, dramaturga, muzičara…) bio je ogroman.

I kako vrijeme prolazi mi se, gotovo nadljudski, trudimo da ipak nekako održimo teatar, čak se govori o tome da se i premijere novih predstava odvijaju na ekranima, a meni se čini da tako samo priznajemo da nas je pandemija pobijedila, što nije i ne može biti slučaj. Pozorište će preživjeti. Pozorište će opet živjeti. Na onaj način i onako kako treba, u svojoj matičnoj formi, sa svojom magijom i svom tom lepezom emocija koje se razmijene između glumca i gledaoca.

2. Šta Vas je najviše motivisalo tokom pandemije?

– Pravo da vam kažem motivisala me činjenica da ništa nje vječno. Moj život bez i sa pandemijom se u principu ne razlikuje mnogo, osim u poslovnom smislu, ali čak ni u tom dijelu previše, jer mi dramaturzi uvijek imamo neku obavezu koja kaska za nama, uvijek imamo nekih zaostalih poslića koje iz ovih ili onih razloga nismo stigli da uradimo, pa makar to bilo da pročitamo par „zadanih“ knjiga ili dramskih tekstova. Ja sam svakako kućni tip, tako da mi ni jedan lockdown nije teško pao. Mislim da je ključ to što ne doživljavam fatalistički novonastale okolnosti. Sve ima svoju konačnost.

3. Da li ste pronašli malo vremena za sebe i svoje hobije, koji su dugo čekali po strani?

– Ono što mi je najdragocjenije, kad je višak vremena u pitanju, su beskonačni razgovori sa bliskim pijateljima za koje posljednjih godina nisam imala vremena. Osim toga mogu mnogo više da se posvetim kuvanju koje obožavam, što veoma povoljno utiče na moju porodicu i prijatelje, ali izuzetno nepovoljno na moju figuru. E, da, počela sam opet filmove da gledam, jer sam već duže vrijeme konstantno i manijakalno „u“serijama.

4. Kakva su Vaša očekivanja od sledeće godine?

– Ogromna . Šalu na stranu, zaista mislim da će polako stvari da se vrate u normalu. Svjesna sam da se to ne može odviti preko noći i zbog sveopšte ekonomske situacje i zbog raznih posljedica koje će pandemija ostaviti, ali korak po korak vratićemo se „staroj normalnosti“. Očekujem rad na makar tri nove predstave čije izvođenje se neće odložiti dan pred premijeru.

5. Šta biste poručili čitaocima našeg portala u Novoj godini?

– Nemojte se plašiti. Sve što se dešava je moguće izbjeći ili makar ublažiti, samo je pitanje lične odgovornosti. U svakom slučaju i ovo će proći, uskoro ćemo opet gledati ljudima usne umjesto maski na licima i ulicama, trčaćemo jedni drugima u zagrljaj, ići ćemo na predstave i koncerte, držaćemo se za ruke i zvati po 200 ljudi na rođendane i svadbe. Ovo je činjenica, jednostavno je drugi scenario nemoguć.

Do tada čuvajte sebe i druge, da ne ponavljam one tri stvari, jer ih znate. Srećna nam svima, Nova Godina. Po prvi put ovo ne „govorim“ kao foskulu. Srećna nam isprave!