– Piše: Aleksandra Govedarica –

Zoran Rakočević, crnogorski reditelj, jedan je od dobitnika  nagrade za najbolje dramske tekstove, na međunarodnom konkursu “Priče sa balkona, priče sa Balkana”, koji je raspisala Alternativna teatarska aktivna kompanija – ATAK u saradnji sa Evropskom kulturnom fondacijom. Nagradu je osvojio sa dramom “Granica”, koja će biti izvedena kao pozorišno djelo.

Sa Zoranom smo razgovarali o iskustvu sa međunarodnog konkursa, ali i o predstavi “Aleja zaslužnih građana”, čija su ciljna grupa lica sa ostećenim vidom, kao i o angažmanu u Korifej teatru, koji godinama unazad razvija nezavisnu pozorišnu scenu sa fokusom na mlade i djecu. 

Koliko Vam ovo priznanje znači i da li isto smatrate kao podsticaj za Vaš budući rad?

– Možda jeste izlinjala floskula, ali nagrade veoma mnogo znače. Nijesam dramaturg po zanimanju, ali me ta oblast pozorišne djelatnosti izuzetno privlači još od studentskih dana kada smo imali taj predmet. Pozorišni reditelji su često primorani da sami sebi budu i dramaturzi na projektima, pa ovo smatram još jednim podsticajem u tom smjeru. Dramaturgija kao umjetnička disciplina svakako ima svoju autonomiju – do te mjere da ponekad i okarakterišemo određene drame dobrim „za čitanje“, upitani nad mogućnostima njihove inscenacije, kada drama de facto postoji i ima svoju vrijednost i bez postavljanja na sceni – ali svakako da je neodvojiva od umjetnosti reditelja. U tom preplitanju, smatram, i leži naše pravo da se ponekad miješamo u srodne umjetničke pozive.

Šta Vas je najviše inspirisalo dok ste stvarali dramu “Granica”? 

– Jedan stvarni događaj u kojem sam bio i sam učesnik. Naravno da drama u mnogome odskače od realnog događaja, koji je ostao na nivou primarne inspiracije, kako ste i sami to rekli, stavlja ga u neke nove kontekste i usložnjava okolnosti. Umjetnička istina nam je, ipak, često bitnija od one životne.

Na predstavi “Aleja zaslužnih građana” imali ste priliku da radite sa licima sa invaliditetom. Kakve utiske nosite sa tog iskustva?

– Radi se o projektu KC Homer. Utisci su vrlo pozitivni, od onih kada se čovjek osjeti korisnim i potrebnim u društvenom smislu, do onih koji vas ćeraju da novim čulima pretresate klasičnu dramsku literaturu i dodajete joj obrise aktuelizovane satirične stvarnosti. Oni u Homeru rade sjajne stvari, sarađuju sa mnogim umjetnicima i predstavnicima nezavisne scene. U saradnji sa Bibliotekom za slijepe Crne Gore, ostvaraju značana pomjeranja koje prije svega osobama sa oštećenjem vida donose nova znanja, vještine i razne druge benefite. “Aleja zaslužnih građana” nastala je po jednočinkama Muze Pavlove “Idiot”, “Robot” i “Metro”, a glumci su odmah od prve probe razumjeli zašto sam baš to štivo odabrao, koliko ih se tiče i koliko mogu da unesu svoj lični odnos u repliku lika. S namjerom smo pristupili klasičnoj postavci komada, jer je za njih to bilo novo i izazovno, ali i za mene.

Da li je suviše komplikovano raditi na predstavama tokom pandemije?

– Jeste, jer neplanirano morate da cjepkate proces, kako to ne bi bilo prirodno u regularnim uslovima. Eto, i kad sam radio predstavu “Aleja”, tri dana prije premijere i sam sam imao pozitivan test i morali smo da odgodimo aktivnosti. Mislim da je dobro što pozorišta guraju svoje procese naprijed, koliko god to stresno i iscrpljujuće ponekad  bilo za sve sudionike procesa, pa i za publiku na kraju krajeva. Mislim da su propisane mjere u jednom trenutku na sasvim pogrešan način tretirale kulturne događaje – njihovim netretiranjem, tj. potpunim zaboravljanjem da i taj segment života postoji i da je potreban ljudima, društvu, pa i ozbiljnoj državi. A onda su ipak usvojili mjere koje su kulturne događaje tretirale poražavajuće i ponižavajuće u odnosu na politička i vjerska okupljanja. Kako god, pokazalo se da se u crnogorskom društvu ne gaji ta vrsta senzibiliteta prema kulturi, što je zapravo najveća komplikacija u odnosu na sve prethodno izrečeno, te da uslovi pandemije samo uveličavaju, ali ne stvaraju poteškoće.

S obzirom da ste dio Korifej teatra, kroz projekat “Mali tesla”, koliko smatrate da je pozorište kao Institucija značajna za djecu i mlade u procesu kultivisanja?

– Sviđa mi se kako ste to naveli – “kultivisanje”. I sam taj pojam daje odgovor umjesto mene. Nemjerljivo je šta smo u prethodnom periodu propustili kao društvo samim tim što nijesmo išli dalje u tom kultivisanju, pa imate ogroman, dominantan procenat djece u Crnoj Gori koja nikad nijesu pogledala pozorišnu predstavu – a domovi kulture u njihovim gradovima zjape prazni. Tu treba obavezno pomenuti da Gradsko pozorište Podgorica predstavlja jedino pozorište u zemlji koje stvara repertoar za djecu, a na sopstvenu zgradu čekaju već decenijama. Značajan je svakako i Kotorski festival pozorišta za djecu, ali i svi drugi programi, poput onog koje preduzima Kraljevsko pozorište Zetski dom koje na Cetinje dovodi mlađu publiku iz cijele Crne Gore, u sklopu njihovog specijalnog projekta. Ostalo su sve nasumični, da ne kažem slučajni projekti – a jedan od njih je i novi projekat radnog naslova “Mali Tesla” koji u produkciji KIC-a “Zeta” Golubovci, Dramskog studija Prazan prostor Podgorica i Korifej teatra iz Kolašina režira Petar Pejaković. Projekat je sufinansiralo Ministarstvo kulture sa mizernih 3.000 eura, pa eto odgovora  na pitanje – koliko je važno umjetničko kultivisanje djece i mladih. Kao registracija nečijeg Majbaha ili trećina vrijednosti torbice za izlaske ćerke nekog ministra, na primjer.

Vjerujete li da danas mladi shvataju dragocjenost teatra?

– Ne. Mladi ne shvataju ni dragocjenost a) života, kao ni njegove vrlo dvije važne komponente – a.1) sadejstvo sa prirodom i a.2) dobru muziku i literaturu. Takođe ne shvataju ni da ih mladim ne čine njihove godine, već b) mladalački duh, koji opet čine: b.1) dobra muzika i literatura i b.2) sadejstvo sa prirodom. Mladi u Crnoj Gori su prosječne babe i đedovi koji se živi ne čuju, zapošljavaju se preko veze ili jednostavno samo čekaju da legne penzija. Osim pojedinaca, ne interesuje ih suštinski u kakvom društvu žive, to sam htio da kažem, i onda samim tim čine jednu mlohavu društvenu masu koja nema potrebu da kreira sadržaje

Kakvi su Vaši planovi za budući rad?

 – Teško je reći. Razgovarao sam sa mnogim pozorišnim kućama, ali sad moramo svi da čekamo. U međuvremenu sam se na kratko vratio svom starom pozivu – bio sam član dvomjesečne posmatračke misije lokalnih izbora u Ukrajini. U decembru ću početi proces na poznatoj Euripidovoj tragediji “Ifigenija na Aulidi” I vidjećemo dokle će nas to dovesti.