– Autor: Darko Šćepanović –

Sagovornica portala Pozornica.me, glumica Bojana Gregorić Vejzović, u javnosti važi za jednu od zvijezda hrvatskog glumišta. Ona je prvakinja kultnog zagrebačkog dramskog kazališta „Gavella”, te iako izdvaja pozorište kao omiljeni prostor za vlastiti umjetnički izraz, Bojanu pamtimo još iz brojnih filmskih i televizijskih ostvarenja. Zbog svog uspješnog rada i raskošnog talenta, mnoge nagrade i priznanja stizali su u ruke ovoj otmenoj dami. Osim toga, Bojana se bavi i humanitarnim radom, te uživa titulu Unicefove ambasadorke dobre volje za Hrvatsku. Uz zahvalnost što je izdvojila vrijeme da razgovara sa nama, naš portal, uvaženoj glumici, upućuje najdublje izraze naklonosti i prijateljstva.

Gospođo Gregorić Vejzović, Vi ste jedna od najcjenjenijih hrvatskih umjetnica. Vaša majka, Božidarka Grublješić Frajt se, takođe, uspješno bavila glumom. Prema tome, otkud potiče Vaše interesovanje za glumu?

– Moja majka, svakako, je jedna od najvećih filmskih glumica ovih prostora, pa je moj boravak na filmskim setovima djelomično utjecao da se zaljubim u umjetnost. Od malih nogu sanjala sam balet, te sam za vrijeme školovanja u „Školi za klasični balet” već s 14. godina počela plesati u Hrvatskom Narodnom Kazalištu Zagreb. Do svoje 19. godine otplesala sam od „Labuđeg jezera” do „Giselle”, „Trnoružice”… te „odsanjala baletni san”. Nakon povrede kuka, otišla sam na Akademiju dramske umjetnosti, moja ljubav je kazalište pa sam nastavila daskama koje život znače. Ima nešto posebno u tom „suživotu” uživo s publikom… iako i snimanja su fantastično zanimljiva, no mogu reći da je kazalište moj najveći izvor kreativnog naboja.

Danas ste već ostvarena glumica. S druge strane, gluma je, nesumnjivo, i te kako specifična profesija koja od svog poslenika zahtijeva da posjeduje set različitih vještina. Stoga, šta je to ključno u ovom poslu što čini razliku između uspješnog glumca i onog koji to nije?

– Danas je tržište glumcima ogromno. Internet je otvorio put mnogima da pristupe audicijama udaljenim i preko stotinu kilometara. Naravno da različite vještine doprinose boljim rezultatima, ali u konačnici znaju presuditi detalji… ali opet ono najvažnije je da glumac može dramski iznijeti ulogu koju je dobio. Kako je Felini govorio: „Važno je da glumac nastani priču, i da postigne vjerodostojnost…”

Imajući u vidu da se, igrajući na sceni, glumac pretvara u karakter kojeg tumači, da li u privatnom životu na Vas, kao glumicu, utiču uloge koje igrate? Može li se glumac, van „radnog mjesta“, osjećati i ponašati onakav kakav, zapravo, jeste?

– Ne dao Bog da uloge koje igramo utječu na privatan život… naime odigrala sam neke baš strasne sudbine na pozornici. Dobar glumac je osoba koja vlada svojim „zanatom“ i svojim životom odvojeno. Jedina istina je da o svojem poslu puno razmišljamo i van kazališta, van TV seta, promatrajući ljude. Osobno vrlo često znam pronaći inspiraciju za držanje ili hod, upravo promatrajući svoje sugrađane.

Aleksandar Ivanovič Hercen, ruski filosof i književnik, je zapisao: „Pozorište je vrhovni autoritet za rješavanje životnih pitanja.“ Šta Vi mislite koja je uloga pozorišta nekad i sad?

– Misao definitivno i danas stoji. I danas se sa pozornice šalju snažne poruke, misli koje korigiraju nedoumice, rješavaju ponekad i naše tuge, a citirati ću Igora Vuka Torbicu koji je rekao: „Moć kazališta, možda, nije velika, ali je ključna! Dopire do onog dijela ljudi koji će, naposljetku, držati gredu da se cijeli krov ne bi srušio na nas.”

Koliko pozorište uspijeva da od mlađe populacije formira publiku?

– Kazališta su i dalje puna… mislim da to govori u prilog tome da mlada populacija nastavlja običaj dolaska u kazalište. Moramo biti svjesni boljih i onih, ne tako dobrih predstava, što će se odraziti prvo na dolasku, odnosno izostanku mlade publike. Biti kritičan prema svemu što radimo dio je, također, umjetničkog rada. Mladi su danas informiraniji nego što smo mi bili u njihovim godinama, i usuđujem se reći da su često baš oni, naš korektiv u stvaranju.

Vi ste redovna članica ansambla Gradskog dramskog kazališta „Gavella“. Poznate su Vaše uloge u predstavama kao što su „Kolovoz u okrugu Osage“, „Kralj Rikard III“, „Obavezan smjer“ itd. Da li među svim tim odigranim predstavama postoji neka uloga koja je na Vas, lično, ostavila poseban utisak ili je doprinijela Vašem umjetničkom sazrijevanju?

– Svaka uloga nosila je nova saznanja, samospoznaju i predstavljala izazov. Početak karijere bila je „Breza“ S. Kolara, i nakon uloga mladih djevojaka, zapravo ulogom Racinove „Fedre“, otvorila sam vrata prema ulogama zrelih heroina, što mi je donijelo ogromno zadovoljstvo igrati. Imala sam, uistinu, veliku sreću odigrati neke od najljepših uloga domaće i strane literature.

Kada biste mogli vratiti vrijeme, šta biste kazali mladoj Bojani pred polazak na upis Akademije dramskih umjetnosti?

– Da se opusti i uživa, hahahaha… bila sam dosta u stresu hoću li naći „svoje mjesto pod suncem“.

Da bismo nešto dobili, nešto drugo moramo dati. Prema tome, šta Vam je sve poziv glumice donio u životu, a čega ste se sve morali odreći da biste danas bili to što jeste?

– Kada čovjek odabere zanimanje koje obožava, i stekne privilegiju baviti se tim zanimanjem, onda uživa u svakom momentu. Uistinu, nemam osjećaj da sam se odricala. Za mene je na samom početku vježbanje baleta bio užitak uz sav znoj, žuljeve i propuštene maturalce. Nikada nisam požalila! Kao i u glumačkom poslu, sva smrzavanja na snimanjima… kada pogledam seriju i vidim što smo napravili, samo je prisutan ponos i veselje… a opće je poznato da i za vrijeme snimanja ili kazališnih proba, glumci, redatelji, cijeli ansambl, sjajno se zabavlja istražujući tekst/scenario na kojem rade.

“Panta rei” (Sve teče, sve se mijenja), govorio je starogrčki filosof Heraklit. Stoga, može li umjetnost promijeniti ovaj i ovakav svijet?

– Umjetnost ukazuje, propitkuje, pa bih rekla uz sve što je tehnologija postigla, kazalište je preživjelo, opstalo, te traga i dalje za idealnim svijetom.

U eri opšte digitalizacije, čini se da knjiga gubi primat u odnosu na savremene medije. S obzirom na to da je, između ostalog, čitanje dramskog teksta u opisu Vašeg posla, kako komentarišete odsustvo čitalačke kulture kod sve većeg broja mladih?

– Danak vremena u kojem živimo, ali bitno je ustrajati. Knjiga je utočište za svaku samoću, knjiga je veselje, znanje i inspiracija. Možda samo treba predložiti onu pravu. Školstvo kod nas ima dobar pristup, par obaveznih lektira, par po vlastitom odabiru. To djeci ostavlja njihovu autonomiju odabira, i pravo na stvaranje osobnog ukusa. Mislim da je to ključ, pogotovo ako smo ih od malih nogu naučili čitanju priče za laku noć… kod mojih klinaca je to ostala navika, pa sada kao teenageri  nastavljaju s tim običajem sami. 

Imajući u vidu Vašu profesionalnu orijentaciju ka kulturnom miljeu, možete li dati svoj komentar o stanju kulture na svim društvenim nivoima u zemljama ex YU?

– Svi smo u financijskom deficitu, no kreativnosti ne nedostaje. Ima sjajnih predstava, serija i filmova… tržište se opet otvorilo i suradnje postoje, što samo može biti doprinos raznolikosti koja je toliko neophodna za umjetničko stvaralaštvo.

Za kraj – šta poručujete čitaocima/teljkama portala Pozornica.me?

– Nadam se češćim gostovanjima mojih predstava, pa samim time nadam se i nekim divnim kazališnim druženjima.