– Autor: Darko Šćepanović –

Veliki umjetnici nikada ne pripadaju samo jednoj državnoj teritoriji. Stoga, ni sagovornik portala Pozornica.me, vajar Zlatko Glamočak, nije umjetnik čiji je stvaralački opus vezan samo za Crnu Goru, već se prostire na svim svjetskim meridijanima, dokle seže i misao o kulturi. Poznavaoci njegovog lika i djela ističu da se radi o čovjeku koji, narušavajući kanone savremene umjetnosti, kako svojim stavovima, tako i svojim pogledom na savremenu umjetnost, uspostavlja sopstveni kanon, tj. kanon povratka starim vrijednostima. Svojim radom, Glamočak na autentičan i neobičan način, oneobičava svakodnevicu, te publiku provocira na neku novu misao. Gospodin koji je vlastitim znanjem i talentom zadivio intelektualne i kulturne krugove širom Evrope i svijeta, pravi je orijentir mladim generacijama likovnih stvaralaca u Crnoj Gori da je uspjeh dohvatljiv kada čvrsto vjerujete u svoju ideju i talenat. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Izlagao je na preko 20 samostalnih izložbi (počev od izložbe u Beogradu 1989. godine), kao i na više od 100 kolektivnih izložbi na prostoru bivše Jugoslavije, Francuske, Italije, Njemačke, Amerike, Koreje i Japana.

Gospodine Glamočak, važite za jednog od najznačajnijih savremenih stvaralaca u Crnoj Gori, a i šire. Prema tome, otkud počinje Vaše interesovanje za vajarstvo?

– Ja sam samo zapažen figurativac koji ne boluje od sindroma veličine, a odgovor na Vaše pitanje se, možda, nalazi u relativizmu pjesme „Znam“ koju recituje Žan Gaban. U monologu, čojvek u silaznom periodu svog života svodi račune životnih lekcija i kaže: „I sada kada sat života otkucava moju šezdesetu još nemam odgovor na to pitanje…“. Ali, ono što sigurno znam jeste to da sam morao naučiti bar 17 različitih vještina da bih se bavio figuracijom. Figurativna skulptura je kompleksna, zahtijevna i teška i nije dovoljan samo talenat. Zato je Vladimir Veličković, između ostalih razloga, volio da za mene kaže da sam „jedan od posljednjih Don Kihota u figurativnoj skulpturi“.

Gdje pronalazite inspiraciju za Vaše likovno stvaralaštvo?

– Moja skulptura je, kako Francuzi kažu, društveno angažovana i kao takva nalazi svoj inspirativni habitus u istini  da je „čovjek čovjeku vuk“. Ali, ja ne prikazujem čovjekov pad kako se to na prvu loptu čini, već naprotiv, čovjekovu osuđenost da opstane, „osuđenost na Apokatastazu“, kako bi to rekao Pjer Restani (promotor tkz. Novoga realizma), da opstane u kriku kao „najuzvišenijem stanju u umjetnosti“ kako je to filozof Žil Delez zapisao pišući o kriku slikara Beikna.

Po čemu se Vaše skulpture izdvajaju od radova drugih vajara koje cijenite? Kako definišete svoj stil stvaranja?

– U umjetnosti je bol tijela vječna i univerzalna tema i svako od nas prospe svoje zrno soli na živu ranu umjetnosti… Koliko god bili različiti u izrazu, radovi mogu biti komplementarni, po principu da se rijetki raduju rijetkima. Zato me je Dado pozvao da sa zajedničkom izložbom, u kapeli Zizora čije je zidove odslikavao deset godina, proslavimo njegovo izlaganje na Venecijanskom bijenalu 2009. godine. On me je prepoznao kao rijetkoga, kao „svog“. Dado je, kao umijetnik ogromnog iskustva, shvatao komplementarnost naših izraza. Nepotrebno je reći koliko se, posebno danas sa distancom od 13 godina, osjećam počašćen da je veliki Dado baš meni, u predvečerje svoga života, ukazao takvu čast da me uvede u univerzum njegovih zidova kapele i bivše bolnice za leprozne odslikanih avetima. Posle tog Dadovog čina izlišno je pričati o komplimentima kojima me je zasuo, suština je da je to mogao učiniti i izreći samo neko ko je lišen egocentričnosti, neko ko ima visok prag ljudske dimenzije, a to je radovati se sličnome i pozvati ga u svoj umjetnički „dom“.

Kako je Dado reagovao na Vašu skulpturu?

– Ispričaću Vam jednu anegdotu. Izlagali smo zajedno na jednoj kolektvnoj izložbi u unutrašnjosti Francuske na kojoj je izlagan i čuveni Žan Dibife. Kada sam poslije izložbe htio da preuzmem od Dada moju skulpturu, koju je on bio, inače, preuzeo sa svojim radovima, rekao mi je : „Ma, biće bolje da ostane kod mene! Bićeš tu pored Marine (Abramović), Tingelija, Sezara, Bojsa…“ Bilo mi je jasno da više nije želio da se odvoji od moje skulpture i da sa njom želi da upotpuni svoju privatnu kolekciju. Skulpturu je kod njega vidjela Katrin Mije, direktorka Art Press, i poželjela da me upozna. Riječ je o radu čiji se jedan odlivak, inače, nalazi i u Narodnom muzeju na Cetinju.

Vašu skulpturu opisao je i drugi veliki figurativac – francuski akademik Veličković, kao skulpturu iznenađenja koja nas hvata u svoju zamku…

– Negdje od 1992. godine moja skulptura je počela imati odjeka u Francuskoj, tada su na intelektualnoj sceni bili angažovani intelektualci, istoričari umjetnosti i kritičari često iz redova Komunističke partije Francuske kojoj su, inače, pripadali i Pikaso, Breton Malro, Aragon, Andre Žid, Pol Eliar, itd. „Pripremali“ su me tada kao mladoga lava preko izložbi, tekstova, publikacija da budem u krugu onih koji će naslijediti već ostarele angažovane vedete poput Ipustegija, Borisa Taslickog koji je izlagao i u Teit galeriji, te Fuzerona… Veličković će, recimo, davne 1995. u dokumentarnom filmu koji je meni posvećen reći: „To je skulptura koja me je šokirala već od prvog susreta, djelovala mi je neočekivano….Zlatko Glamočak za mene predstavlja vrstu autora koje rijetko srijećemo danas, koji se usuđuje jednim ogromnim talentom i nesvakidašnjom hrabrošću da tretira ljudsko tijelo na njemu svojstven način.“ Oni koji poznaju Veličkovića znaju ga kao škrtog na pohvalama. Šta reći više od ovoga?

Izlagali ste sa najvećim imenima svjetske umjetničke scene kao što su Žan Mišel Baskijat, Kit Hering, Ričard Sera, Sezar, Helmut Njutn, Niki de Saint Fal, itd… Međutim, koje su Vam izložbe, lično, ostale u najljepšem sjećanju? Zbog čega?

– U mom izlaganju, kao što ste rekli, bilo je značajnih izlagačkih događaja, ali bih izdvojio nešto drugo, nešto što mi kao umjetniku predstavlja pravo zadovoljstvo verifikacije moga rada jer baca par exelance svijetlo na avanturu mog doprinosa i jednom vremenu rehabilitacije figuracije. Naime, radi se o nekoliko konferencija na najstarijoj akademiji na svijetu, Francuskoj akademiji lijepih umjetnosti (Academie des beaux arts), a čiji rejting i prestiž osiguravaju i njeni čuveni članovi Roman Polanski, Andzej Vajda, Pier Kardan, Antoni Tapies, Zao Vao Ki (izuzetno skup slikar), te Japanac Jan Pei Ming (inače arhitekta piramide Luvr) i, naravno, nekada Vladimir Veličković. Pod takvom kupolom akademije, neko ko je došao iz Crne Gore, iz Bara, nekadašnji đak barske gimnazije da bude predstavljen i to više puta sa najeminentnijim umjetnicima XX vijeka sa Van Gogom, Picasom, Edvardom Munkom, Egonom Sileom, Francis Beiknom, Anri Misoom, Alfredom Kubinom, Fuzlijem, čija je izložba upravo u Parizu! Talenat i život su nepredvidljivi, ali vas jednom ukršteni dovedu pod čuvenu kupolu Akademije!

To su sve istorijska imena u umjetnosti…

– Sad kad razmislim, recimo o toj konferenciji pod nazivom „Transgresija tijela“, pa to je kao da književnika iz Crne Gore predstave i porede sa svjetskim imenima poput Dostojevskog, Šekspira, Dantea, Čehova, Servantesa ili nekog naučnika da stave rame uz rame sa Teslom, Ajnštajnom, Njutnom, Galilejom ili istoričara sa Hobsbaumom i Brodelom ili, pak, muzičara sa Betovenom, Mocartom, Šostakovičem, Geršvinom, itd. Ipak se to dogodilo samo Marini, Dadu i meni.

Kandidovani ste se za Akademiju i prošli prvi krug na odjelenju. Ko je pisao recenzije za CANU?

– Ja još uvijek vjerujem u meritokratiju, čitljivu posebno iz priloženih biografija. Možda je to naivno od mene kao „mladića iz prošlog vijeka“, ali je tako. Uostalom, kad sam došao u Francusku nijesam imao ništa drugo da ponudim osim talenta i samo sam se meritokratijom probio do mjesta gdje sam danas. O mom radu pisalo je i 5 francuskih akademika, no dvoje recenziju za CANU. Vladimir Veličković, član Francuske ali i brojnih drugih akademija, i akademik Klod Abej, skulptor i nekadašnji predsjednik Francuske akademije, pisali su moje recenzije. Nije mala stvar biti podržan na tom nivou, ali kako rekoh maloprije: talenat i život, kao i konkursi, su nepredvidljivi!

Vaše ime nije vezano samo za umjetnički rad. U javnosti ste poznati i po brojnim akcijama gdje ste na različite načine doprinjeli da se čuje za Crnu Goru.

– Djelovao sam po poznatom geslu da je svaki umjetnik ambasador svoje zemlje. Imao sam tako prilike da obezbijedim studentima Cetinjske akademije boravak u Američkoj školi u Pont Avenu gdje je živio Gogen. To je bila lijepa internacionalna avanutra za te mlade ljude i trajala je godinama. Bio sam komesar  prestižnih izložbi poput „Tijelo u svim stanjima“ gdje sam izlagao i crnogorske umjetnike uz najčuvenija imena savremene internacionalne scene.Tu izložbu je „Art Press“, jedna od najprestižnijih revija u svijetu, okarakterisao kao jednu od tri najvažnije figurativne izložbe u zadnjoj deceniji XX vijeka zajedno sa kultnim „Identite–Alterite“ na Bijenalu u Veneciji i „Londonske senzacije“ u Teit galeriji! Francuski dnevni list Humanite posvetio dvije stranice o toj izložbi, kao najprodavaniji dnevni list Parisien, bilo je emisija na radiju (France culture, Radio curtoisie) sa osvrtima na izlaganja djela crnogorskih umjetnika. Da bih Vam približio važnost ovako velike medijske zainteresovanosti za tu izložbu, navodim da za cijelo svoje postojanje Jugoslovenski kulturni centar u Parizu iza koga je stajala država sa izvorom finansija i brojnim službenicima nije uspio imati NIJEDAN tekst u Art Press. Organizovao sam da Crna Gora bude pozvana kao zemlja gost na „Internacionalnom bijenalu grafike“ u Sarcelu i Salernu. Izlagali su i studenti sa Cetinjske akademije i tada je jedan crnogorski sudent dobio nagradu za koju sam lobirao. Bio sam komesar i izložbe „Savremeni crnogorski crtež“. Uroša Toškovića sam uspio da ubacim u monografiju „Istorija ekspresionizma“. U Crnu Goru sam doveo velikog akcionistu Pinoncelija, koji je slomio Dišanov pisoar. O brojnim pozivima crnogorskih umjetnika da izlažu po salonima i galerijama da ne govorim. U mom stanu „neformalnom kulturnom centru“, kako to reče Jezdimir Radenović, održavao sam večeri poezije crnogorskih pjesnika, izložbu Dadovih keramika, itd.

Čuveni španski umjetnik Pablo Pikaso je govorio: „Svi mi znamo da umjetnost nije istina. Umjetnost je laž pomoću koje shvatamo istinu, ili barem istina koja nam je data da shvatamo“. Prema tome, šta umjetnost u svom najdubljem značenju predstavlja za Vas?

– Pikaso je bio kontraverzna osoba. U svom čuvenom intervijuu datom talijanskom akademiku Đovani Papiniju, u knjizi izdatoj 1937. pod nazivom „Il Libro nero“, Pikaso doslovno kaže „To što ja radim su g***a i to narod jede i što više jede, više ih traži i ja im ih dajem više“. To je „iskrena ispovijest“ komercijalne Pikasove angažovanosti. On je shvatao ko stoji iza umjetnosti i davao je ono što se od njega traži. Zanimljivo je zabilježiti da Francuska nije otkupila nijedan njegov rad i da je Muzej Pikaso nastao tako što porodica, posle smrti Pikasa, nije mogla platiti porez na nasljedstvo pa je to kompenzirano slikama. Šta je umjetnost za mene? Umjetnost je antisudbina, jedna od odlučujućih odbrana čovjeka od sudbine za koju Selimović fatalistički kaže da je „svaki čovjek uvijek na gubitku“.

Krajem jula 2022. godine, bili ste član stručnog žirija na izložbi „Savremena crnogorska skulptura“ u organizaciji Umjetničke kolonije u Danilovgradu. Shodno tome, šta mislite o savremenom crnogorskom vajarstvu? Da li među mlađom generacijom vajara u Crnoj Gori prepoznajete kvalitet, te gdje smo mi u odnosu na svjetsku vajarsku scenu?

– Vajarska scena se kreće svojim putem, ponekad nepredvidivo, sa ekscesima, ponekad vrlo hrabro i u inat onima koji žele da je skrajnu u ime ideologije modernizma (poput onih koji doktoriraju na Radničkim univerzitetima!). Veliki njemački pjesnik ljevičarske orijentacije, Hans Magnus Encesberger, smatrao je da su upravo ti i takvi, isključivi i ideološki obrasci, uvedeni u umjetost koje, nažalost, ostaje zadnje utočište totalitarizma. Ali, ponekad neko zrno se probije i, kao čudo, ove godine nagradu Salona je ponijela figurativa skulptura vajara Čakalovića iz Bara. Inače, na internacionalnoj sceni na velikim prodajama – nasuprot instalacijama, performansima i hiljadama mučnih čudesa to što zovemo savremena umjetnost – postoji skulptura koja dostiže milionske cijene.

Život i rad u Francuskoj Vam je, osim nagrada i priznanja, omogućio da steknete i brojna prijateljstva sa mnogim umjetnicima širom svijeta. Većina tih umjetnika važili su za prave boeme. S tim u vezi, kakav je Vaš doživljaj boemije kao, sui generis, životnog pravca? Da li danas ima boema?

– Velika imena umjetnosti  koje sam upoznao bile su kompleksne i ozbiljne osobe. Nasurot njima današnja ikona umjetnosti, Džef Kuns, je surogat baziran na kategoriji finansijskih transakcija. Takve ikone se štancuju kao na fabričkoj traci i ako zaokupljaju naše interesovanje to je, nažalost, zbog stalnih sudskih procesa gdje su optuženi za plagijate. Mene više privlači druga intelektualna elita, elita otpora, njoj sam blizak i dovodio sam te ljude i u Crnu Goru. Bio sam na milimetar od toga da dovedem Žan Klera, nekadašnjeg direktora Pikasovog muzeja i francuskog akademika, u Crnu Goru. Želim da se napravi spona između francuskog i crnogorskog umjetničko-intelektuanog miljea, da dovedem čuvene izdavače koje su izdavali Zolu, Mopasana pa sve do Uelbeka… U suštini, mi porodično živimo na tom fonu, moj sin je organizovao konferencije sa nobelovcima i direktorkom UNESCO-a, moja supruga kao expert po pitanju geopolitike energije je rado viđen gost na francuskoj televiziji, a o čijim je knjigama, sa predgovorima francuskog akademika i profesora emeritus sa Sorbone, pisao i prestižni Le Monde Diplomatique… U tom krugu, ima mnogo rada i nema mjesta boemiji. Boemija iz romantičnih predstava Toškovićevog tipa, kad se moglo piti i slikati, odavno je iza nas. Uostalom, Vladimir Veličković nije bio boem, čak ni Dado – iza njih je veliki, ozbiljan rad iz koje je i proizašla njihova intelektualna i artistička moć.

Veljko Vlahović je, svojevremeno, rekao da „nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo”. Vas je, sticaj životnih okolnosti, odveo daleko od Crne Gore. Kako ste i na koji način Vi, kao svjetski poznat umjetnik, nosili u sebi Crnu Goru kroz svijet?

– Veljko Vlahović je to lijepo izrekao za Crnu Goru, u svoj svojoj suprotnosti. Međutim, ono što mi sa ovog podneblja nosimo može imati i drugačiji, pozitivniji smisao a to je da naše prokletstvo dara izaziva sudar svjetova koji je dramatičan, prije svega, za Francuze. Tačnije rečeno, francuski prilaz umjetnosti je oličen hedonizmom. Matis je to dobro shvatio izrekavši: „Umjetnst je stolica za ljuljanje“. Mi iz Crne Gore donosimo ovdje nešto drugo: snagu, izraz, izlaz iz jednoličnosti.

Može li umjetnost promijeniti ovaj i ovakav svijet? 

– Savremena umjetnost je utilitarna geopolitička strategija, jedan neokolonijalni koncept koji zemlje zapadne demokratije nameću ostalom dijelu svijeta. Taj strateški koncept je osmislila CIA 1947. godine i realizovala ga preko Kongresa za slobodu kulture. Izuzetno svjedočanstvo, pored Maksa Kozlova i Eve Kortof koji su o tome o tome pisali prije 60. godina proslog vijeka, je antologijska knjiga „CIA u svetu umetnosti i književnosti“. No, ta knjiga je prevedena i štampana kod nas kasno, tek 2013. godine. Od njenog originalnog izdanja (1999.) pokušavao sam da, radeći na Cetinjskoj akademiji, prenesem te informacije studentima i kolegama, ali sam bio okarakterisan od nekih tada asistenata, danas profesora, kao „profesor koji truje studente“! Možete misliti – trujete studente znanjem! Truje studente drugačijim pogledom na svijet! Šta kazati na to osim da su neznanje i ideologija samo Pohvala ludosti, što bi rekao Erazmo Roterdamski. Raduje me kada vidim da ti isti sada pokušavaju o uticaju CIA na kulturu pisati ozbiljno, a bilo im je to „previše kompleksno i zamarajuće štivo“. Uostalom,  dobro je znati, zbog opšte kulture, da je Kongres za slobodu kulture podržao mnoge umjetnike sa prostora bivše Jugoslavije i da je štampao i Đilasove knjige iz desidentskog perioda.

Čovjek ste bogat i životnim i profesionalnim iskustvom. Kada se osvrnete iza sebe, šta je to na šta ste najponosniji nakon svih ovih godina?

– Haha, ne namjeravam još na onaj svijet da bih se opraštao istinama… Na ličnom planu, iako ne znam da li je to ponos, a to je da nijesam izdao mog pokojnog oca, čovjeka koji ništa nije zahtijevao od mene i koji me je od malih nogu tesao i upućivao na umjetnost i otvorio, naročito, prema muzici. Nije uzalud odrastao u čuvenom dvorcu Dunđerskog i kao talentovan čovjek sarađivao u mladostii sa onima koji su kasnije pravili hitove za Boney M, sa velikim trubačima kao sto su Stanko Selak i Dušan Gojković. I danas rado slušam muzičke komade koje mi je svirao i koje je volio.

Za kraj – šta poručujete čitaocima/teljkama portala Pozornica.me?

– Nezahvalno pitanje, jer me stavlja u poziciju nekoga ko dijeli savjete. Želim im sreće da nekako izbjegnu zamke ovih neizvjesnih i uzbudljivih vremena koja su se obrušila na nas. Studentima Akademije zelim da ostanu tvrdoglavo vjerni sebi. Na kraju, da se nasmijemo, naveo sam toliko podataka da mi se ovo čini posthumnim intervjuom.