– Autor: Darko Šćepanović –

Nema sumnje da je Kotor za Crnu Goru oduvijek bio, svojevrsno, svetilište kulture i umjetnosti. Zato i ne čudi što se višedimenzionalnoj ljepoti ovog grada ne prestajemo diviti ni dan-danas, iznova i iznova. Upravo iz ovog čarobnog primorskog grada dolazi i sagovornica portala Pozornica.me, sjajna Sara Piletić, mlada umjetnica čija se truba nadaleko čuje. Uz izvanredan talenat i svestranost, koji je krase, Sara vrlo predano uči i radi na sebi. Školovala se u zemlji i inostranstvu, a dobitnica je brojnih nagrada i priznanja. Iz velike ljubavi prema svom instrumentu – trubi, ali i iz želje da nove generacije trubača imaju kvalitetno nastavno štivo, Sara se osmjelila i napisala knjigu/ udžbenik „Truba – Moj instrument“. Osim što svojim radom daje značajan doprinos afirmaciji cjelokupne domaće muzičke scene, Piletić je u svojoj trubi utkala svu ljepotu Boke Kotorske te, vrlo otmeno i kosmopolitski, ugradila sebe u red stvaralaca svjetskog renomea, a čijim ćemo se talentom i virtuoznošću i mi diviti zajedno sa publikama sa svih svjetskih meridijana.

Saro, ti si već duže vrijeme, u svojstvu sviračice trube, članica Crnogorskog simfonijskog orkestra. Reci otkad počinje tvoje interesovanje za svijet klasične muzike i zašto si baš trubu izabrala za svoj instrument?

– Moja prva ljubav bio je klavir. Međutim, kao đak osnovne muzičke škole i čest učesnik na koncertima, imala sam priliku da čujem sve instrumente koje je škola u tom trenutku posjedovala. Truba je imala očaravajući ton, predstavljala za mene izazov i sa 12 godina sam svojevoljno upisala drugi instrument, što je rijetkost u školi. Tada nisam bila svjesna da će mi se zvuk trube „podvući“ pod kožu, postati moja ljubav i moj životni poziv.

Poznato je da si u rodnom Kotoru završila srednju muzičku školu, a zatim si se školovala u Beogradu i Barseloni. Takođe, trenutno si doktorand na Humanističkim studijama, Univerziteta Donja Gorica. Koliko je, po tvom mišljenju, obrazovanje važno za ličnost koja karijeru želi da gradi u polju klasične muzike?

– Obrazovanje, ne samo u polju klasične muzike, već u svim oblastima čovjekovog djelovanja je ključno. Međutim, dodala bih da je obrazovanje proces koji traje čitavog života. Dok ste mladi, bavite se svojim instrumentom na zanatlijski način, morate ga ovladati kako bi uspijeli prenijeti vaše misli i ideje. Kada to postignete i postanete zreo muzičar, iz instrumenta izlazi bogatstvo misli samo ukoliko ste na sebi radili kao jedinstvenoj ličnosti, a tu je obrazovanje, autosugestija i samosvjesnost ključno.

Osim Crnogorskog simfonijskog orkestra, ti si članica i Gradske muzike Kotor, a takođe, bila si angažovana i kao članica drugih regionalnih simfonijskih orkestara. Uz to, još si i PR festivala „KotorArt“. Prema tome, sa kakvim se sve izazovima suočavaš u poslu kojim se baviš?

– Gradska muzika Kotor za mene predstavlja oazu pravih emocija ka muzici i druženju. Smatram da svaki profesionalac treba da je i član nekom amaterskog društva jer tako doprinosi svojoj zajednici a istovremeno takvo društvo ga vraća srži njegovog zanimanja, ljubavi ka muzici i muziciranju. Festival KotorArt je probudio u meni i drugu stranu ličnosti gdje sam spoznala važnost medija u plasiranju kulturnog sadržaja i promociji umjetnosti. Ova svestranost, koliko bila interesantna i koliko me ispunjava, upravo predstavlja najveći izazov za mene budući da u svakom od poslova želim dati svoj maksimum. Uskladiti sve, prava je umjetnost.

Tokom 2021. godine ostvarila si se i kao autorka i objavila si knjigu/udžbenik „Truba – Moj instrument“. Reci šta su bili motivi za nastanak ovog djela?

– U Crnoj Gori, a i u regionu udžbenik za trubu nije postojao. Još od kad sam bila učenik osnovne, a onda i srednje škole, imala sam želju da kada steknem dovoljno znanja i iskustva, napišem udžbenik kako bi nastava bila organizovanija i kvalitetnija. Prikupljala sam materijal i iskustvo predavajući u školi, a uslovi za samu realizaciju projekta su se ostvarili tokom pandemije, kada sam imala vremena posvetiti se pisanju. Želja mi je bila da svako dijete koje poželi da svira trubu, ima knjigu koja će ga kroz to predivno putovanje voditi. Biti dio nečijeg obrazovanja i odrastanja je nešto posebno i ne smijemo ga nikada uzimati zdravo za gotovo.

U eri opšte digitalizacije, čini se da knjiga gubi primat u odnosu na savremene medije. Naročito se stiče utisak da mladi ljudi ne posvećuju knjizi dovoljno pažnje. Kakav je tvoj stav po pitanju današnje čitalačke kulture mladih?

– Uvijek je bilo onih koji čitaju i onih koji taj čaroban svijet nisu otkrili. Ta brojka jeste danas možda manja, ali i dalje ima mladih koji čitaju sjajnu literaturu, koji su inovativni i maštoviti. Vjerujem da će takvi postati lideri društva kada odrastu. Baveći se pedagogijom još više shvatate kako djeca najbolje uče iz primjera, a ne tako što ćete im nešto govoriti. Prema tome, rekla bih da je došla generacija mladih čiji roditelji nemaju čitalačku kulturu. Ne možemo govoriti djeci da čitaju dok je nama telefon u ruci.

Od svih oblika umjetničkog izražavanja, čini se da je, naročito, muzika preplavljena kojekakvim niskokvalitetnim stvaralaštvom koje, dobrano, narušava kulturni prostor u našoj zemlji. Prema tome, koliko je, po tvom mišljenju, Crna Gora plodno tle za razvoj klasične muzike? A kako komentarišeš stanje kulture na svim društvenim nivoima u Crnoj Gori?

– Ovdje bih ispričala jednu priču. Direktor američke fabrike obuće poslao je dva najbolja radnika u jednu zemlju Afrike da ispitaju tržište i daju procjenu da li je profitabilno da njihov brend uvoze i tamo. Njih dvojica su se zaprepastili kada su vidjeli da stanovnici više gradova uopšte ne nose obuću. Poslali su pisma direktoru. Jedan radnik je napisao „Direktore, šanse su nikakve, oni ne nose obuću“ dok je drugi napisao „Direktore, sjajna prilika!! Oni ne nose obuću, bićemo prvi na tržištu.“ Jasno je da posmatram Crnu Goru i razvoj klasične muzike ovdje kao drugi radnik iz priče. Imamo prelijepu zemlju iz koje umjetnici mogu uvijek crpiti inspiraciju za stvaranje.

Što se tiče stanja u kulturi smatram da Crna Gora posjeduje izuzetne individue, velike vizionare i umjetnike ali da moramo naučiti da smo timski igrači i da stavljamo opšte interese ispred ličnih. Bez zajedničkog stremljenja ka istom cilju, teško da ćemo negdje stići.

Čuveni njemački kompozitor Ludvig van Betoven je zapisao: „Odličan umjetnik je najvrijednije blago nacije“. Imajući u vidu da si ti dobitnica brojnih nagrada iz zemlje i inostranstva, šta misliš koliko država Crna Gora cijeni svoje „blago“?

– Vodim se mišlju da sve kreće od nas samih. A za prave vrijednosti i kvalitete uvijek se kad-tad čuje i podrška je tada neizbježna.

Može li umjetnost zaista promijeniti ovaj i ovakav svijet?

– Može. I hoće. Mjenjala ga je i u prošlosti, mjenjaće ga opet.

Za kraj – šta poručuješ čitaocima/teljkama portala Pozornica.me?

– Onaj ko u današnje vrijeme prati portal Pozornica.me zna sam šta mu je činiti.