– Autor: Darko Šćepanović –

„Utrni kratka svijećo, život je samo sjen što luta, bijedni glumac što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat i ne čuje se više. On je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa“, zapisao je genijalni Vilijam Šekspir. Imajući u vidu da je pozorišna umjetnost, zapravo, umjetnost koja je najbliskija samom životu, onda je mjesto i uloga glumca na „daskama koje život“ znače, gotovo, magična. S velikim zadovoljstvom razgovarali smo sa mladim crnogorskim glumcem Jovanom Dabovićem. Jovan je glumac koji iz, takoreći, šekspirovske psihologije, prilazi kreiranju lika kojeg tumači na sceni, a na kojeg, nerijetko, svi mi pomalo ličimo. Zbog toga, kako naš sagovornik ističe, pozorište ima prosvetiteljsku ulogu za jedno društvo. Svakako, pozorištu je potrebna podrška publike, te Jovan ne krije oduševljenje kada, nakon odlično odigrane predstave, bude nagrađen snažnim aplauzom od gledalaca. Najzad, mladi umjetnik zaključuje da će svijet i čovjek u njemu opstati tek kada shvatimo da je život bez prave umjetnosti beznačajan.

Gospodine Daboviću, Vi ste, trenutno, jedan od najpoznatijih mladih glumaca u Crnoj Gori. Prema tome, otkud počinje Vaše interesovanje za glumu?

» Najprije, gospodine Šćepanoviću, sebe uopšte ne smatram tako poznatim glumcem. Istina, mnogo radim, najviše u pozorište, pa sam zbog toga, možda, najpoznatiji crnogorskoj javnosti. Moje interesovanje za glumu datira iz 2013. ili 2014. godine kada sam pohađao UMS školu za talente, gdje sam, kao specijalizaciju, upravo izabrao glumu. To iskustvo mi se dopalo i javila se želja za upisom Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju. Međutim, kako na pomenutom fakultetu na studijama glume, do prije 6,7 godina, nije organizovan upis kandidata svake godine, morao sam sačekati pa sam tri godine proveo na studijama filosofije u Nikšiću. Kad je došlo vrijeme za upis FDU, iz prvog puta sam položio prijemni ispit i upisao se. Napominjem, da iz prvog puta nijesam položio prijemni ispit, ne vjerujem da bih se danas bavio ovim poslom.

Da li nam možete reći šta to glumu čini drugačijom u odnosu na druge umjetničke profesije? A kakav je glumac kao dio publike? Šta je publici i glumcu zajedničko, a šta ih razlikuje?

» Mislim da glumu od ostalih grana umjetnosti razlikuje kompletan doživljaj tj. ugođaj za razliku od slikarstva, vajarstva ili muzike čiji doživljaj traje kraće u čovjeku. Gluma tj. dramska umjetnost je najkompletnija umjetnička forma jer gledaocu pruža najviše ugođaja ujedno. S druge strane, glumac kao dio publike je vrlo „opasan“. Kada u rijetkim trenucima slobodnog vremena, supruga i ja, uspijemo da odgledamo neki kvalitetan akcioni film, uhvatim sebe kako se radujem što je glavni lik istukao negativca, i onda shvatim da sam ja i dalje na strani dobra. A to mi, zaista, ispuni srce. Opet, kada odem u pozorište, u svojstvu gledaoca, ja imam predznanje kako nešto zanatski treba da se uradi i vjerovatno, među prvima, mogu da opazim i ośetim kada na sceni nešto ne štima, upravo zato što neđe nije ispoštovana zanatska forma u tekstu, režiji, glumačkom postupku ili odnosu. Naravno, u toku predstave to nešto postane vidno i laičkoj publici. Najzad, rekao bih da je, u pozorištu, publici i glumcu zajedničko očekivanje od predstave, odnosno to što se publika nada da će viđeti dobru predstavu, a glumac se nada da je napravio dobru predstavu. Aplauz vam, na kraju, pokaže da li je došlo do nekog mimiolaženja sa publikom u očekivanju od predstave. Ośeti se razlika dobrog i lošeg aplauza, vjerujte.

Da li u privatnom životu na Vas, kao glumca, utiču uloge koje igrate? Može li se glumac, van „radnog mjesta“, ośećati i ponašati onakav kakav, zapravo, jeste?

» Ne, uloge koje igram uopšte ne utiču na moj privatni život. Ali, eto, kad već pitate – śećam se uloge vojnika sa posttraumatskim sindromom u predstavi „o.REST IN PEACE“. U početku sam imao tek dvije scene da odigram ali mi je, u međuvremenu, reditelj proširio tu ulogu pa sam na kraju imao šest ili sedam scena, pošto se moj karakter provlačio kroz cijelu predstavu. Uloga je zahtijevala brojne gegove, migove, suvišne treptaje očiju i sl. Śećam se da sam, nakon tih proba, znao da uhvatim sebe kako malo više trepćem i onda sam, prosto, razdvojio posao od privatnog života. Naravno, poslije predstava vam ostane ta energija i adrenalin koje vam uloga nametne ali to bude kratkog daha. U filmskoj industriji nije rijetkost da se glumac/ica intimizira sa ulogom koju igra i to zna da bude vrlo opasno. U suštini, potrebno je da van „radnog mjesta“ budete ono što, zapravo, i jeste jer vaše zdravlje je uvijek na prvom mjestu.

Aleksandar Ivanovič Hercen, ruski filosof i književnik, je zapisao: „Pozorište je vrhovni autoritet za rješavanje životnih pitanja.“ Šta Vi mislite koja je uloga pozorišta nekad i sad?

» Pozorište oduvijek ima jednu istu ulogu ali mislim da su se, u međuvremenu, stvari malo promijenile, u smislu da pozorište, ponekad, podilazi trenutnoj političkoj situaciji. Kad to kažem mislim na biranje šta će se i kako reći, u smislu plasiranja neke misli ili replike ka publici. To je, po mom mišljenju, veoma opasno i žalosno. Igranje u predstavi „Kontraevolucija“, režisera Obrada Nenezića, dodatno je potvrdilo ovu moju tvrdnju. Inače, pozorište postoji da rješava životna pitanja i dileme, jer u svakom komadu, dramskom tekstu postoji niz stvari koje su tako postavljene da gledaocu objasne neku pojavu sa kojom se i on suočava u sopstvenom životu.

Vi ste stalni član ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, i u dosadašnjoj karijeri igrali ste u predstavama „Bure Baruta“, „Gospodin Foka“, „Omladina bez Boga“, „Ekselencije“, itd. Kako i na koji način igranje u predstavama utiče na Vas?

» To sve zavisi od samog procesa po kojem se stvara predstava. Takođe, jako mi je važno da je ekipa sa kojom radim dobra i da između nas postoji kohezija. Potrebno je da skladno funkcionišemo i prije i poslije proba. U suprotnom, ukoliko se između nas pojave stvari kojima nije mjesto u ansamblu, a kamoli u pozorištu, ni ono što igramo neće ostaviti preveliku radost kako meni, tako ni publici.

Koliko je teško i izazovno naučiti tekst za određeni pozorišni komad ili, pak, film? Da li Vi za to imate neku provjerenu taktiku, koja bi bila od koristi nekom budućem glumcu/ici  koji/a čita ovaj intervju?

» Samo dobra koncentracija! Kada ste na sceni veoma je bitno da vežete svoju repliku za odnos sa parnerom ili ka nečemu, kao i za svoj emotivni utisak. Recimo, jednom sam mijenjao kolegu glumca Sima Trebješanina u predstavi „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ i tom prilikom sam, za tri dana, morao da spremim njegov cijeli tekst od 50. strana, pritom na hrvatskom dijalektu. Iako se čini da je teško da naučite tekst od 50. strana, već poslije trećeg dana probe vama ta replika koju ste dobili dolazi sasvim prirodno. Imate i pomoć od suflera ili nekog od kolega, riječi, kako rekoh, vežeš za odnose ili postupke pa taj cijeli proces liči na pripremu smjese za hljeb. Sve u svemu, dobra koncentracija je ključ za uspjeh.

Ostvarili ste niz značajnih uloga u serijama „Dinastija“, „Budva na pjenu od mora“, „Besa“ itd, kao i u filmovima poput „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“, „Iskra“ i brojnim kratkometražnim filmovima. Prema tome, šta nam možete reći o svom iskustvu na filmu i televiziji?

» Moji nastupi u filmu i serijama pretežno su vezani za epizodne uloge ali to iskustvo, koje nije preveliko, bilo mi je značajno da ostvarim uvid u funkcionisanje same produkcije ovih ostvarenja. Bilo mi je vrlo interesantno da saznam kako neko sastavi svoj tim, pošto iza kamere bude i do sto ljudi koji savršeno rade svoj posao, kao u nekoj fabrici. Prosto, tu svi daju svoj maksimum kako bi projekat na kojem rade uspio. Takav način rada i vama stavlja do znanja da na tim probama morate doći sa naučenim tekstom ili sa nekim predloškom, da valjano završite snimanje i do kraja budete profesionalci.

U eri opšte digitalizacije, čini se da knjiga gubi primat u odnosu na savremene medije. Naročito se stiče utisak da mladi ljudi ne posvećuju knjizi dovoljno pažnje. Kakav je Vaš stav po pitanju današnje čitalačke kulture mladih?

» Nekada sam više čitao ali pošto ni ja nemam dovoljno slobodnog vremena za čitanje knjiga, prvo moram sam sebi da uputim kritiku po tom pitanju (smijeh). Knjige uredno kupujem i slažem u već prenatrpanim policama. Žao mi je što, kao društvo, više ne čitamo. Mladim ljudima su danas instant informacije dostupne preko pametnih telefona pa na sajtovima poput Wikipedie, koja je, pritom, potpuno nepouzdana, traže neke svoje odgovore i potrebna rješenja, ne shvatajući da bez knjige ostaju osakaćeni i osiromašeni za nastavak života. Tu ne mislim da im je knjiga potrebna tek da dobiju neku ocjenu u školi ili fakultetu. Naprotiv! Knjiga im znači za iskustvo u životu, unaprijeđenje komunikacije, pa, ako hoćete, i za prilazak curama. Knjiga je bitna za svaki čovjekov segment u životu, jer da bi naučio kako da u svom životu pravilno posložiš stvari, neophodno ti je neko znanje i iskustvo koje literatura pruža, a za koje ćeš, opet, ostati uskraćen ukoliko su ti skrolovanje po smartfonu, ispijanje kafa i zujanje po ulici svakodnevnica.

Imajući u vidu Vašu profesionalnu orijentaciju ka kulturnom miljeu, možete li dati svoj komentar o stanju kulture na svim drušvenim nivoima u današnjoj Crnoj Gori?

» Nažalost, stanje kulture u Crnoj Gori je takvo da oni ljudi koji imaju ideje i znanje kako da realizuju neke vrlo važne projekte usmjerene ka obogaćivanju crnogorske kulturne scene ne dobijaju šansu i ostaju uskraćeni za pomoć od iste te države!? Reći ću Vam da je moja koleginica i mlada kompozitorka Bobana Dabović Đurić, u pripremi velikog koncerta, za odgovor dobila „NE“ kada se obratila za finansijsku pomoć dotičnim državnim institucijama. Generalno, kultura uvijek i u svemu prvo strada. Svake godine možemo viđeti da su sredstva u budžetu namijenjena kulturi jako oskudna. Osim toga, mora se napraviti jasna klasifikacija pri podjeli tih sredstava jer, naravno, ni svi projekti nijesu podjednako važni. Iako je nama stvaranje umjetnosti satisfakcija, lično ću Vam reći da mi živimo tek od prosječne plate. Ne govorim o tome da je novac jedina vrijednost zbog koje radimo ovaj posao ali, na kraju krajeva, i mi smo živi ljudi koji treba da brinu da li će nam i šta đeca śutra imati za jelo. To je veliki problem svih naših umjetnika, pošto prvo moraju da razmišljaju kako da obezbijede svoju egzistenciju, pa tek onda kako da kreiraju nove sadržaja.

“Panta rei” (Sve teče, sve se mijenja), govorio je starogrčki filosof Heraklit. Stoga, može li umjetnost promijeniti ovaj i ovakav svijet?

» Može jer je, upravo, umjetnost ta koja je mijenjala sve. Zapravo, umjetnost je esencija samog čovjeka. Čovjek je bez umjetnosti, kao i bez ljubavi, tek puko biće. Znate, ukoliko te neka dobra pjesma ne ispuni, neki dobar film ne zapita ili knjiga ne obuzme – šta si onda ti? Čekaš da svane, čekaš da padne mrak i to zoveš životom?! Zato držim da je umjetnost, prosto, začin životu.

Za kraj – šta poručujete čitaocima/teljkama portala Pozornica.me?

» Želio bih da što veći broj publike dolazi u pozorište, da se ljudi oplemenjuju, edukuju i, jednostavno, prate šta se dešava na sceni. Ne zbog nas glumaca, već zbog njih samih. Pozorištu je potrebna takva podrška jer je ono vrlo bitno u ovom vremenu i ovom društvu. Zato, vidimo se na prvoj narednoj predstavi!