– Autor: Darko Šćepanović –

Intervju sa Tamarom Rađenović
– sopran –

Stara mudrost glasi: „Izaberi posao koji voliš, i nećeš morati da radiš nijedan dan u životu“. To potvrđuje i sagovornica portala Pozornica.me – Tamara Rađenović, crnogorska i svjetska sopranistkinja, za koju je muzika već odavno postala, ne tek profesionalni, već istinski životni poziv. Pažljivim izborom svog repertoara, Tamara na pozornicama širom planete demonstrira svoju vrhunsku umjetnost, a sve sa ciljem, kako navodi, stvaranja nekog boljeg i ljepšeg svijeta. U vremenima kad je čovjek na ispitu pred svim najvrijednijim civilizacijskim tekovinama, ova mlada dama, ipak, vjeruje da će generacije koje dolaze donijeti neku novu energiju za sveopšti mir na zemlji. No, uz magičan glas i urođenu otmenost crnogorske umjetnice, brojne publike širom svijeta će tek ostajati bez daha. Svakako, jedno je sigurno: Crna Gora je daleko bogatija zemlja kada njeni ljudi, poput Tamare, svojim radom čine da cijeli svijet bude jedna porodica. Najzad, u godinama koje dolaze, našoj sagovornici želimo da na zvjezdanom nebu uspjeha, njena arija zauzme najsjajnije mjesto.

„Ispred teatra »Baljšoj«, ja sam te čekao satima…“, čuveni su Bajagini stihovi o jednoj Tamari koju je čekao ispred ovog veličanstvenog zdanja. S druge strane, Tamara ti si umjetnica koja svojim glasom i talentom oduševljava publiku u teatrima i koncertnim dvoranama širom Evrope i svijeta. Prema tome, reci nam otkud potiče tvoje interesovanje za klasičnu muziku i operu?

– Jako simpatičan uvod za naš intervju. Odrasla sam uz Bajagu, iako pripada nekim starijim generacijama, neke kultne pjesme su uvijek bile prisutne u djetinjstvu kao što je i „Tamara“ bila, naravno. Muzika je od moje 6. godine bila dio mog života. Tada sam počela da sviram klavir i znala sam da će muzika u nekom obliku biti moj životni poziv. Volim performanse, volim scenske haljine, volim da putujem i zajedno sa muzikom to je sveukupno zaista savršen spoj koji me ispunjava. Sa 15 godina sam počela da pohađam časove solo pjevanja u mojoj srednjoj muzičkoj školi „Vasa Pavić“ u Podgorici nakon čega sam sa 17 godina otišla da završim poslednju godinu srednje škole na Konzervatorijumu u Ljubljani. I onda se priča nastavlja u Londonu, gdje sam primljena na Kraljevski muzički koledž na odsjeku za opersko pjevanje.

Većina tvojih uloga vezana je za klasični repertoar, tj. za djela napisana od 1600. godine do početka XX vijeka. Zbog čega?

– Prvenstveno zato što je to i period u kojem su napisane istorijski najznačajnije kompozicije, opere. Svakako i u XX vijeku vidimo nove, moderne opere koje se komponuju. Vrlo sam probirljiva kada je repertoar u pitanju, volim atraktivne kompozicije sa zanimljivom temom koja će se svidjeti publici.

Poznato je da si diplomirala na Kraljevskom muzičkom koledžu u Londonu, na odsjeku za solo pjevanje. Osim toga, ti si jedina sa ex YU prostora koja je završila odsjek solo pjevanja, na ovom prestižnom svjetskom muzičkom konzervatorijumu. Koliko je, po tvom mišljenju, obrazovanje važno za ličnost koja karijeru želi da gradi u polju klasične muzike?

– Formalno obrazovanje je svakako na prvom mjestu čime god da se bavimo. Međutim, ja bih rekla da je akademija (ili bilo koji drugi fakultet) samo startna pozicija, platforma da zaista počnete da se bavite nečim profesionalno. Tek nakon završenih studija sam se suočila sa školom koja se zove život i šta sve nosi sa sobom. U momentu kada sam primljena na koledž gdje je na velikom bilbordu pisalo: Future stars are here, nisam ni shvatila da je to samo početak. Fakultet, akademija više ne garantuju ništa. Podrazumijeva se da se mora proći ta ljestvica u životu, ali karijera umjetnika, a naročito slobodnog je stvar strategije, organizacije, rada sa odabranim timom, ogromnog posvećenog rada i, na kraju, i sreće. Ipak, Royal College of music mi je otvorio brže mnoga vrata, pa i priliku da me čuju neka velika imena iz moje profesije.

Imala si čast da sarađuješ sa operskom divom Monserat Kabalje i, zapravo, bila si njena posljednja studentkinja. Kako pamtiš tu saradnju?

– Bila je izuzetna čast i nešto što ću da pamtim do kraja života. To je bila neka moja sudbina i vjerujte da to zapravo nije bilo lako koliko god djeluje zanimljivo. Nekako sada kada sam pjevački i umjetnički zrelija sigurno bi bila zadovoljnija. Kad preslušavam snimke sada mi je jasno na šta mi je sve ukazivala…  Zaista moram da kažem, a da ne budem shvaćena pogrešno, da je voljela boju mog glasa, emociju i muzikalnost i često sam znala da je rasplačem… Zaista mnogo volim cijelu porodicu Caballe jer su posebni. Svi iz njenog bliskog kruga ljudi (suprug, ćerka, brat, sestrične) su podredili živote da budu uz Montserrat tokom njene karijere. Ne vidimo tako nešto često… Pogotovo danas kada obično umjetnici vode usamljene živote putujući  na razne destinacije. Mislim da joj je ta podrška bila jako bitna. Montserrat je bila diva koja je zaista pripada poslednjoj generaciji diva kojih mislim da više neće biti u budućnosti jer se vremena mijenjaju i sam taj stil diva iz 20. vijeka je bio nekako nedodirljiv i neponovljiv. Ja čuvam sjećanje na nju tako što pjevam na koncertima njene fondacije koji se organizuju po svijetu.

Kada je riječ o tvojim operskim ulogama, u sklopu Mediteranskog Opera Studio Festivala na Siciliji (2017), debitovala si u operi „La Bohéme“, đe tumačiš lik Mimi. Reci nam koliko je rad na pomenutoj operi uticao na tebe?

– „Boemi“ su jedna od mojih omiljenih opera, a i jedna od Pučinijevih remek djela. Mislim da je lik Mimi, posebno tada kada sam imala 22 godine, nekako bio jako blizak meni. Znamo da opera ima tužan kraj ali cijela priča je jako mladalačka i to joj daje neki poseban šarm da se u mladim godinama izvede jako naivno i iskreno. Taj period je bio svakako zanimljiv jer sam ulogu spremala sa sjajnom Nelly Miricioiu koja mi je bila i mentor dvije godine. Takođe sam radila sa Jonathan Santagadom, Feliceom Venanzonijem, Jackom Li Vignijom, Leonardom Catalanottom… Sada sam napravila pauzu od Mimi, ali mislim da ću joj se u nekom momentu opet vratiti.

Šta je zajedničko, a šta razlikuje Mimi i Tamaru?

– Zanimljivo pitanje. Mimi je jako snishodljiva, stidljiva, puna optimističnih snova, a opet svjesna činjenice da je bolesna. Mislim da smo po pitanju snova iste, i ja uvijek maštam i vjerujem u snove. Veliki sam optimista.

Koliko je crnogorska publika zainteresovana za operu i šta je, po tvom mišljenju, potrebno da opera zaživi na sceni našeg nacionalnog teatra?

– Mi smo zaista mala država koja vjerujem da ima odabranu publiku i za operski repertoar ali moramo biti prosto svjesni činjenice da smo mali da bi imali stalne operske produkcije. Osim toga, nemamo baš tradiciju kada je u pitanju klasična muzika. Zato se u umjetnost ulaže sa „vrha“ koji mora da podrži kulturu. Pod ovim ne mislim samo na operu nego na generalno sve vrste umjetnosti. Mislim da su do sada svi projekti u Crnoj Gori koji su bili vezani za klasičnu muziku bili jako lijepo posjećeni i da je postojalo interesovanje. Prijatno iznenađenje i nešto što se pozitivno dešava su redovni koncerti sa simfonijskim orkestrom u Muzičkom centru Crne Gore. Zaista se trude i baš sam srećna zbog toga i nadam se da ćemo ostvariti saradnju.

Već dva puta si nastupala u čuvenom Karnegi holu, u Njujorku. Prema tome, kako ti definišeš uspješnog umjetnika/cu?

– Tako je, a i treći nastup se lagano sprema i biće u sljedeće dvije sezone. Mislim da je uspješan umjetnik onaj koji traje, baš kao što je trajala i moja mentorka Montserrat. Teško je trajati kao umjetnik, to je najveći izazov. Kako ostati na određenom nivou i biti imun na sve stvari koje nam se dešavaju u karijeri (usponi, trijumfi, padovi) ili privatnom životu?! Umjetnička karijera je jako izazovna. Zato bih možda dodala da je uspješan umjetnik/ca onaj koji je personalno srećan i uživa u tom neprestanom procesu, treningu koji se zove rad na sebi kao umjetniku. Ja se možda ponavljam ali moja životna filozofija se podudara sa porukom čuvene poeme „If“ od Radjarda Kiplinga. Bitno je imati svoj unutrašnji mir, voljeti ljude oko sebe, istinski se radovati svemu što je kvalitetno i dobro na našoj planeti i svojom umjetnošću usrećiti druge.

Čuveni njemački kompozitor Ludvig van Betoven je zapisao: „Odličan umjetnik je najvrijednije blago nacije“. S obzirom na to da si ti jedna od najuspješnijih crnogorskih umjetnica, reci nam koliko država Crna Gora cijeni svoje „blago“?

– Sjajan citat. Sjajno sumira ono o čemu sam pričala u 7. pitanju. Upravo to – umjetnici treba da budu najvrijednije blago nacije, kao i naučnici, sportisti i svi oni koji doprinose našoj zemlji. Za mene su blago i oni koji, recimo, sade drveće, spašavaju napuštene ljubimce… Svi su oni blago naše zemlje jer čine Crnu Goru boljom. Misija umjetnika je da oplemeni, a mislim da nam je to više nego ikada potrebno sada. Mnogi veliki filozofi su isto govorili o važnosti umjetnosti u društvu, ima i ona čuvena: „Ako hoćeš da znaš kakva je neka zemlja, odslušaj muziku te zemlje“ itd…

Može li umjetnost, zaista, promijeniti ovaj i ovakav svijet?

– Mislim da naša najveća nada su djeca. Iskreno. Planeta je zaista pošla nekim smjerom koji ne obećava. Zbog toga sam se isključila i ne pratim apsolutno ništa što je vezano s politikom, ratovima, virusom… jer me čini jako tužnom činjenica da ne mogu puno nešto da promijenim. Zato mislim da su naša najveća nada buduće generacije u koje treba najviše ulagati, pa i u njihovu povezanost sa umjetnošću, takođe. Postoji mnogo načina da im se približi. Eto, baš sjutra idem da slušam Royal Philharmonic orkestar kako izvodi sve teme iz poznatih filmova… dva koncerta od po 5 000 ljudi su organizovali u istom danu i oba su rasprodata. Da me niko pogrešno ne shvati, postoje sjajni, svijetli primjeri koji su moji vršnjaci ili stariji koji su mi uzor i inspiracija svojim radom i trudom ali… Moja misija je da, zajedno sa mojim kolegama, skrenemo pažnju na klasičnu muziku i umjetnost, damo doprinos planeti svojim radom, svojom muzikom, stilom življenja i nekako mislim i moram da vjerujem da će planeta postati bolje mjesto za život.

Za kraj – šta poručuješ čitaocima/teljkama portala Pozornica.me?

– Poručila bih i čitaocima i sebi da se uvijek podsjetimo da je život kratak, nepredvidiv i da zaista treba cijeniti sve lijepe momente. Poručila bih da rade na sebi, da uživaju u svom napretku u svemu što rade, a pošto je vaš portal simbolično nazvan poručila bih simbolično: Pokloni se i počni!