– Autor: Dr Nina Radulović, advokat –

Prošle godine, taman negdje u ovo doba – zimi, odem da pogledam jednu predstavu na moju omiljenu temu: „žensko pitanje i emancipacija“. Bila je to predstava „Izložene“ autorke Sandre Vujović u produkciji nezavisne scene „Bunt”. Mimo svih mojih tadašnjih očekivanja: ODUVALA me!

I tako prođe još jedna godina ponovnog zapadanja u letargiju nakon kontinuirane doze crngorske „kulture“ koja je, ko prati i kome treba, bolja od bilo kakvog benzedina.

Srećom, iskoči mi reklama na Facebook-u: premijera „Mozgu, ĆAO“, 24. januar ’24, KIC „Budo Tomović“ Podgorica……. Realizuje ISTA ekipa!

Pomislim: Kakav je ovo naslov? ….Šta buncaju ti ljudi? ….Možda se onoj Sandri prošlog puta „posrećilo“.

No, radoznalost je bila jača od skepse, pa potrčim na premijeru.

***

Na ulasku u teatarsku salu POKLANJAJU se diplome. Dijeli ih autorka lično, iako su na njima istaknute HIT cijene koje vire iz kartonskih kutija za banane oblijepljenih primamljivim reklamama : “Domaće neprskane diplome”, “Diploma iz Tutina – HIT cijena”, “Kupi diplomu – libo te tuki”.

Posljedično, očekujem parodiju povodom nezasluženih diploma kupljenih za pare. Umjetničku obradu popularne medijske priče o skandaloznoj vezi između visokog školstva i zapošljavanja „po dubini“ u državnoj administraciji.

***

Nije bilo tako.

Na prepoznatljivo minimalistički dekorisanoj sceni dočekale su me neočekivane ljudske priče:

• ONA je prezaposlena mlada profesionalka rastrzana između sopstvenih potreba za konforom i samopoštovanjem, konzumerističkih trendova, eksplatatorskog šefa, poltronskih kolega i organiskih paprika;
• ON je velika pjesnička nada i nezaposleni mladi intelektualac opterećen roditeljskom odgovornošću, jer se od poezije u društvu „sitom kulture“ ne živi;
• Drugi ON je udovac, ugledni advokat i građanin s jednako talentovanim sinom koji se bavi naučnim radom u inostranstvu. Muče ga razdvojenost i iznevjerena očekivanja od potomka.

Nadrealno: u svakom od ovih likova prepoznajem sebe u nekom dijelu ili u nekoj životnoj fazi!

***

Tri životne priče u tri čina razdvojena kratkim pauzama mraka, sa četvrtim glumačkim glasom alter ega koji nam približava kontekst okruženja i podsvijesti kao cvrčak koji vrišti u uvo Pinokiju, nisu samo niske u kolažu koji hronološki ispunjava teatarsko vrijeme.

Iako će vas natjerati da se na momente smijete, a na momente plačete, naslućenim obrtom scenske puzle se u epilogu slože u smisaonu cjelinu sa jedinstvenom porukom i pitanjem.

Na žalost, ta poruka je apsolutno ogoljavanje stvarnosti društva koje ne cijeni i ne pruža šansu talentu, već ga guši i nipodištava do granice da njegova egzistencija postaje nepodnošljiva. U isto vrijeme neprikosnoveno dominira mentalitet licemjerja i mediokriteta. Zato je glavno pitanje da li otići ili ostati u zemlji.

***

Ako biste me pitali da ono što sam odgledala smjestim u neki dramski žanr, ne bih znala šta da vam kažem. Nije ni komedija, ni tragedija, ni tragikomedija, ni suva proza, ni poezija, ni mjuzikl, ni moderni balet, ni performans, ni pozorište „sjenki“. Ništa od toga nije, ali sve to ZAJEDNO JESTE!

To je komad koji ne možete samo da pročitate kao neki od dramskih klasika, već morate da ga vidite, čujete i osjetite da biste ga doživjeli. AVANGARDNO ostvarenje koje pomjera granice umjetnosti izvan standardnih šablona i kroz slobodu scenskog izražavanja joj vraća smisao.

Osim toga, hrabro kritički, čak do vulgarnosti ogoljava društvenu stvarnost tamo gdje su politika i mainstream intelektualizam zatajili, jer im tako odgovara. Zato ne vjerujem da iko poslije ove predstave može izaći iz pozorišne sale ravnodušan i da se ne zapita želi li da provede ostatak života živeći ga kao glavni junaci komada ili podržavajući takav kontekst poput svih onih sporednih likova koje su uspjela da dočaraju samo četiri glumca na sceni. Ne, nije se Sandri Vujović prošle godine „posrećilo“ s jednom predstavom i nije se meni tada učinilo da sam otkrila nešto izvanredno. Njeni dramski radovi će postati i ostati umjetnički pečat našeg vremena.