– Autor: Darko Šćepanović –

Petra Radulović je mlada sopranistkinja iz Kotora koja sa izuzetnim uspjehom gradi svoju karijeru na polju opere. Još u tinejdžerskim godinama je, iz živopisne Boke, podesila svoj pravac ka svjetskim metropolama, obogativši sebe novim idejama, iskustvima i umjetničkim sazrijevanjem. Velikom posvećenošću prema svom pozivu, ali i marljivim radom na sebi, Petra je obezbijedila svoje mjesto na brojnim pozornicama koje svjedoče (a mnoge će tek svjedočiti) o njenoj graciji i izvanrednom stvaralačkom talentu. Osim operskih arija, prelijepa Kotoranka odlično izvodi i druge muzičke žanrove, a uz to je i poliglota.

Kako ističe, za sve što je, kao ličnost, ona danas, duguje svojoj porodici, čije povjerenje je bilo snažan vjetar u jedra da snove iz djetinjstva pretvori u najljepšu stvarnost. Svojim predivnim likom, stasom i glasom, Petra je istinski ponos svog rodnog Kotora i cijele Crne Gore. Trenutno živi i radi u Hanoveru.

Petra, vrlo si mlada, a već imaš stalni profesionalni angažman u Državnoj operi u Hanoveru (Staatsoper Hannover). Najprije, otkud potiče tvoje interesovanje za studije operske muzike?

» U užoj porodici profesionalno se niko ne bavi muzikom, ali se u našoj kući odrastalo uz muziku, ples i ljubav. Svi imaju sluha i dobar muzički ukus, ali vjerujem da sam talenat naslijedila od svoje bake Marije. Ona potiče iz poznate dobrotske porodice, u čijoj (bokeškoj) tradiciji, obavezno je bilo muzičko obrazovanje, odnosno pjevanje i sviranje na nekoliko instrumenata.

Na moj svijet muzike izuzetno velikog uticaja imao je naš kotorski kompozitor Zoran Proročić kao i Nada Popović, tada profesorka pripremnog razreda muzičke škole. Oni su još 2005. godine moj talenat prepoznali i inspirisali me da dalje radim na sebi. Klasična muzika dolazi u moj život uporedo sa klavirom kod prof. Ane Mihaljević, u mojoj šestoj godini, ali ljubav prema njoj na red dolazi tek kasnije, zajedno sa zrelošću i razumijevanjem iste. Zapravo, ja sam od malena željela da se bavim glumom, ali me je odlazak u Ameriku i pohađanje Bostonske akademije umjetnosti usmjerio na muzički teatar. U Americi sam shvatila da moje dvije najveće strasti, gluma i muzika, mogu biti ujedinjene u jednu – u operu. Sada sam glumica koja pjeva.

Školovanje si nastavila na Univerzitetu za muziku i scenske umjetnosti u Beču, na smjeru za opersko pjevanje. Riječ je o najrenomiranijoj svjetskoj obrazovnoj instituciji iz oblasti muzike, pozorišta i filma, koja postoji od 1817. godine. Kako su tekli tvoji studentski dani u austrijskoj Prijestonici? Kako su profesori reagovali na tvoj talenat?

» U Beču sam uživala, dragi Darko. Zapravo, nisam živjela studentskim životom, već sam svakodnevno radila na sebi. Beč inspiriše i mnogo daje. Svakog dana sam osjećala odgovornost, jer imam priliku da rastem kao umjetnik u svjetskom muzičkom centru, te sam tu priliku vrijedno koristila. Najviše vremena sam provodila u svom studentskom stanu uz klavir i moju najbolju prijateljicu Luciju Spevec, inače, sada već uspješnu sopranistkinju. Kuvale smo i pjevale ,dok nas komšije ne bi opomenule ili počele ometati u znak protesta da nadjačaju „buku“. Na Univerzitetu, bila sam u klasi profesorke Regine Koebler, a zatim kod profesora Rainera Trosta. Oboje su ostavili svoje pečate u mom muzičkom obrazovanju.

Uzimajući u obzir da si veliko vrijeme i odricanje posvetila svom školovanju i radu na sebi kako bi danas imala status mlade operske dive, da li se od posla kojim se baviš može ostvariti pristojan materijalni i životni standard?

» Bogat čovjek je onaj koji se bavi poslom koji voli. Onaj koji se svakog dana svome poslu raduje. Na ovo pitanje mi je teško drugačije odgovoriti.

Nesumnjivo je da je tehnika pjevanja najzahtjevnija kod operskih pjevača. S tim u vezi, šta pjevanje, u svom najdubljem značenju, predstavlja za tebe? A šta te izdvaja u odnosu na druge operske pjevače sa kojima dolaziš u kontakt?

» Mislim da je bilo koja vrsta rada na sebi zahtjevna. Biti operski pjevač znači biti spreman da budeš student do kraja života. Mi na sebi i svojoj tehnici radimo svakog dana, baš kao i profesionalni sportisti. Pjevanje za mene predstavlja slobodu, put i ljepotu. Ne bih ja željela da govorim o tome šta mene izdvaja od ostalih kolega, o tome treba da govori publika.

U svojoj matičnoj operskoj kući si odigrala preko 60 predstava. Da li vidiš sebe u svijetu glume?

» Opera je pozorišna umjetnost. Ja živim svoj san. Glumica sam koja pjeva. Voljela bih da se u budućnosti oprobam i u filmu.

Nastupala si u prestižnim koncertnim dvoranama, kao što su Šenbrun dvorac (Schönbrunn Palace Theatre) i Bečka Altes Rathaus. Takođe, dobitnica si nekoliko nagrada na takmičenjima. Kako ti definišeš uspješnog umjetnika/cu? Imaš li uzora među nekim od poznatih ličnosti iz svoje branše?

» Teško je definisati uspjeh, veoma često je subjektivno. Za mene je uspješan umjetnik onaj koji svojim stvaranjem nešto budi u onome ko njegovu umjetnost na neki način konzumira. Neko ko u današnje vrijeme neemocionalnosti i distanciranja od samog sebe, čovjeku dopušta da osjeća i misli šta god želi. Imam mnogo uzora, svakim danom se sve više inspirišem radom svojih kolega.

Koliko je crnogorska publika zainteresovana za operu i šta je, po tvom mišljenju, potrebno da opera zaživi na sceni našeg nacionalnog teatra?

» Radićemo na obrazovanju mlade publike. Vjerujem da našoj publici nedostaje operska scena. Ponosna sam na kolege koji se bore za bolja prava umjetnika u Crnoj Gori. Osim publike, što mislim da bismo je imali više, jer su Crnogorci znatiželjan i društven narod koji voli novitete, značajno bi uticalo i na finansije. Ulaganje u kulturu je neophodno. Opera nije samoodrživa. Prije svega nam je potreban teatar prilagođen operskoj sceni, sa orkestarskom rupom, zatim orkestar, operski ansambl, hor, operski korepetitori, dirigenti, scenografi, dramaturzi, kostimografi, majstori svijetla, tehničari, šaptači, koreografi, i mnogi drugi. Spremna sam da podjelim svoje iskustvo i pomognem Crnoj Gori na putu za osnivanje opere. Mislim da bi sve kadrove mogli da pronađemo u Crnoj Gori. Mi smo zemlja puna talentovanih muzičara i umjetnika i vjerujem da bi svi najradije živjeli u našoj predivnoj zemlji.

Opera podrazumijeva izvođenje libreta na raznim jezicima. Koje svjetske jezike si uspjela da savladaš?

» Tečno govorim njemački, italijanski i engleski jezik, a zbog opere čitam i razumijem ruski i francuski jezik. Takođe, pjevam i na češkom jeziku, što mi je zbog maternjeg jezika blisko.

Navela si da je na tvoj doživljaj muzike veliki uticaj imao i kotorski kompozitor Zoran Proročič, član kultne kotorske grupe „Muzička radionica“. Kako pamtiš tu saradnju? Da li ti je još neko davao vjetar u leđa?

» Kao što sam već pomenula, Zoran Proročić me je sa profesorkom Nadom Popović „pronašao“ još 2005. godine. Ono čega se sjećam, to je mnogo sati provedenih u studiju u Starom gradu u Kotoru. Vrijedan rad Zorana Proročiča i naše stvaranje. Čak sam se i takmičila na „Zlatnoj pahulji“ sa Zoranovom pjesmom „Dođi u moju malu Boku“. Voljela bih imati taj snimak. Zoran i Nada su mi definitivno dali pravi vjetar u leđa, da kasnije bez straha jedrim morem muzike.

Čuveni njemački kompozitor Ludvig van Betoven je zapisao: „Odličan umjetnik je najvrijednije blago nacije“. Očigledno je da si ti jedna od uspješnijih crnogorskih umjetnica. Šta misliš koliko država Crna Gora cijeni svoje „blago“?

» Biće prilika da Crna Gora bude ponosna. Na meni je sada da radim na sebi, da učim i da sa ponosom predstavljam Crnu Goru.

Od svoje 16. godine živiš u inostranstvu, i boravila si u velikim gradovima: Bostonu, Mineapolisu, Beogradu, Beču, a sada u Hanoveru. Kako su kulture drugih zemalja uticale na tebe i na tvoj doživljaj svijeta? Je li bilo teško uklopiti se u „germanski“ mentalitet i stil života?

» Svaki dan života, kao i svako iskustvo gradili su me kao umjetnicu. Umjetnici umjetnošću putuju kroz vrijeme, bivaju mnogi, osjećaju štošta, te mi je moje životno iskustvo života u inostranstvu, putovanja i upoznavanja ljudi i kultura pomoglo u mom stvaranju. Meni se nije teško nigdje uklopiti. Volim ljude i volim život. Germanska organizovanost i disciplina mi prijaju. Sivilo u svemu i ne baš.

Život u Kotoru je slikovit, živ, pun duše, gdje se svi međusobno poznaju. Ljudi se dovikuju, „ćakulaju“, pozivaju na kafu ili pašta šutu. Da li ti je u dalekom svijetu nedostajala ta neposrednost?

» Da. Svakog dana. Obožavam da dođem u Kotor i sat vremena šetam 100 m, jer ćakulam sa svakim koga sretnem. Nedostaju mi jednostavnost, spontanost, bezbriga, toplina, duša, more, sunce i porodica.

Kako provodiš vrijeme kada se, nakon koncertnih dvorana, vratiš kući, u svoju Boku? Osim pjevanja u operi, postoje li i neki drugi hobiji i zadovoljstva u kojima jednako uživaš?

» Najviše volim da provodim vrijeme sa svojom porodicom. Mnogo se lijepo družimo, treniramo, kuvamo i smijemo. U doba korone sam provela par mjeseci u Crnoj Gori i mislim da će mi taj period života zauvijek ostati u sjećanju kao nešto najljepše što sam živjela. Bila sam na moru, u pustom gradu u prirodi, na biciklu, sa svojom porodicom u predivnom vrtu i šetnjama sa prijateljima. Vrijeme je bilo divno, a mir neopisiv. Imam mnogo hobija. Volim pokret: ples improvizaciju, tango, skijanje, trening, putovanje, ali volim i kuću: kuvanje, pjevanje u kućnoj atmosferi i čistoću. Uživam u pažnji i ljubavi.

Odrasla si u živopisnom Kotoru, uz brojnu i uglednu porodicu. Tvoj bliski rođak bio je i poznati advokat Ilija Radulović, iz Beograda. Tvoj đed, Milivoj Miško Radulović, bio je dugogodišnji vaterpolista „Primorca“ i istaknuti sportski radnik. Generacije ga pamte kao strastvenog i borbenog igrača, a važio je za omiljenog stanovnika Boke. Kako je porodica uticala na tvoj životni pravac? Da li je i đed Miško dao doprinos u svemu ovom što si ti danas?

» Cijela porodica je uticala na mene, svako na svoj način. Žao mi je što đed Miško nije dočekao da me doživi na svjetskoj operskoj sceni, jer znam koliko bi bio ponosan. Porodica je stub stabilnosti i snage i sretna sam što baš takvu imam. Moji roditelji su posebni, jer su od mog prvog svjesnog dana moji najbolji prijatelji i podrška. Hrabro su me pustili da biram svoj put, bivajući podrška na svakoj raskrsnici. Gdje god da se nalazim, znam da imam dom i ljubav. Sada baka Marija prati nas, unuke, na svakom našem koraku i bodri nas, od Andrije u fudbalu, Mikija genija, Vanje mezimca do online opere.

Za kraj – šta poručuješ čitaocima/teljkama portala Pozornica.me?

» Radite na sebi i budite hrabri da budete ono što jeste. Ljubav, ljubav i samo ljubav.