– Autor: Darko Šćepanović –

Sagovornik portala Pozornica.me, reditelj Branko Baletić, apsolutno je ličnost koja je, kroz svoje stvaralaštvo, uticala na brojne generacije ljubitelja filmske umjetnosti širom bivše SFRJ. Sa nevjerovatnom radnom energijom, popularni Bale stvara i u osmoj deceniji života, neumorno radeći na obogaćivanju crnogorske umjetničke i kulturne scene. Vrlog avanturističkog i buntovničkog duha, Baletić je intelektualac koji, konstantno, postavlja pitanja i kritički gleda na stvarnost koja ga okružuje. Svojim studentima, kako sam ističe, predaje „Život“ te navodi da svako od nas treba da, u vlastitom životu, igra glavnu ulogu pošto ćemo, u suprotnom, postati tek statisti u nečijem tuđem životu. Nekada je najveća hrabrost usuditi se misliti drugačije od većine, te zato naš proslavljeni reditelj ostaje trajan putokaz budućoj kulturnoj i intelektualnoj eliti kako se radom i istrajnošću gradi bolje i prosperitetnije društvo.

Gospodine Baletiću, Vi ste veoma poznat jugoslovenski i crnogorski reditelj. Generacije filmofila će pamtiti Vaša kultna rediteljska ostvarenja poput filmova: „Balkan Express“, „Uvijek spremne žene”, „Sok od šljiva“ i sl. Recite nam šta je uticalo na to da filmska umjetnost bude oblast Vašeg interesovanja?

– Prije svega, gospodine Šćepanoviću, za sebe ne mogu da kažem kako sam od prvih godina života znao da ću se, uopšte, baviti filmskom umjetnošću. Naprotiv. U meni je ta ideja sazrijevala tek po završetku gimnazije. Međutim, kao svaki Crnogorac u Beogradu, i ja sam prvo upisao Pravni fakultet. Ta jedna godina na Pravnom fakultetu, gdje sam čak i položio neke ispite, poslužila mi je za pripremu za upis na čuvenu Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu (današnji Fakultet dramskih umetnosti). Akademija je i bila čuvena zbog sjajnih profesora koji su nam tamo predavali, to su bili ljudi koji su činili vrh kulturne, naučne i kreativne snage u Beogradu tog vremena, te na pitanje ko nam je šta predavao, odgovaram da su nam svi zajedno predavali etiku! Osim toga, oduvijek sam se bavio automobilima, koji su bili moj paralelni svijet, i, dodajem da sam se, jedno vrijeme, i kajao što nijesam položio prijemni ispit na Saobraćajnom fakultetu. Međutim, pošto se, do današnjeg dana, nijesam odrekao svoje ljubavi prema automobilima, okolina se čudila kako sam to svoje interesovanje spojio sa glumom, ali odgovor je vrlo prost – ekran je istog oblika kao šoferšajbna. Takođe, imajući u vidu da sam učestvovao na četiri ili pet automobilskih ekspedicija (obišavši gotovo čitavu Afriku i dio Azije), moram naglasiti da je svijet koji sam vidio iz automobila, još uvijek, zanimljiviji od onog svijeta koji sam ja realizovao, kao reditelj.

Čuveni austrijski glumac Oskar Verner, svojevremeno je govorio: „Oženjen sam pozorištem ali moja ljubavnica je film.“ Šta, po Vašem mišljenu, izdvaja „sedmu umjetnost“ u odnosu na ostale grane umjetničkog izražavanja?

– Ako znamo da umjetnost, poput likovnosti ili muzike, traje već hiljadama godina, i kao takva je, kroz vjekove, uticala na ljude, njihovu kulturu i, generalno, spoznaju života, onda treba reći da je film, za samo 130 godina otkad postoji, učinio čudo, te uspio da sintetiše vrijednosti svih ostalih oblika umjetničkog izražavanja. Film se izdvaja i po tome što je njegov razvoj išao strijelovitom brzinom pa je i njegov uticaj na čovječanstvo bio neuporedivo veći nego ostalih grana umjetnosti. Film, prije svega, karakteriše pokret i to je ono što je kod ljudi izazvalo neku vrstu zaljubljenosti u ovu umjetnost. Osim toga, u filmu postoje i tzv. afilmske činjenice, a to je, u prvom redu, ljudsko lice, pa su, upravo, mogućnost izražajnosti ljudskog lica i sam pokret vezali publiku za film. Treba reći i da je film, za 130 godina postojanja, prolazio kroz različite faze, a njegov uticaj na razvoj civilizacije je fantastičan. Upravo su neki od pravaca filmske umjetnosti bitno odredili pojedina društva tokom njihovog razvoja. Tu ću pomenuti čuvenu rusku školu nijemog filma. Zatim, nakon II svjetskog rata nastaje italijanski neorealizam, koji je zabilježio istoriju i karakter italijanskog društva poslije ovog rata, kasnije se pojavljuje francuski novi talas (la nouvelle vague) koji je promijenio pristup filmu, njemački film koji se, 60-ih godina prošlog vijeka, suprotstavio amerikanizaciji Njemačke. Naravno, čast je pomenuti i jugoslovenski film i jedan njegov segment, koji se zvao „crni film“.

Kada je riječ o razvoju filmske umjetnosti u Crnoj Gori važno je znati da film „Voskresenja ne biva bez smrti“ iz 1921. godine, rađen po scenariju crnogorskog sineasta Vladimira Popovića, predstavlja prvi film u istoriji crnogorske kinematografije. Imajući u vidu da ste svojevremeno obavljali dužnost direktora Crnogorske kinoteke, kakva je danas situacija sa domaćom kinematografijom? Đe vidite njene prednosti, a đe mane?

– Moram napomenuti da Vladimir Popović nije bio tek sineast, već i ministar pravosuđa u Vladi Crne Gore, u egzilu. Ovaj film predstavlja Popovićev očajnički pokušaj da se skrene pažnja svjetske javnosti na sudbinu Crne Gore nakon Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Malo ljudi zna za dva bitna podatka: statisti koji se pojavljuju u spomenutom filmu jesu naši ljudi iz vojnog logora, iz Gaete (Italija) i, drugi podatak, ulogu u filmu je igrala i kćerka Vladimira Popovića, koja je, u tom trenutku, imala četiri ili pet godina. Vjerovali ili ne, ta žena je i danas živa, ima preko sto godina i živi u Beogradu. Jednom prilikom je izjavila: „Što sam starija, to sam sve više Crnogorka!“. Dakle, rađanje kinematografije u Crnoj Gori je počelo jednom velikom mukom, kasnije je bilo i dobrih faza, ali ono što je uništilo našu kinematografiju jeste nedostatak kontinuiteta. Nakon II svjetskog rata u Crnoj Gori se pojavio niz sjajnih autora poput Velja Stojanovića ili Ratka Đurovića, scenariste. Zatim, čitava jedna škola izuzetnih reditelja dokumenatarnih filmova, radeći za filmsku kuću „Dunav film“ iz Beograda, proslavili su i tu kuću i jugoslovensku kinematografiju, a preko dvadeset autora tih filmova bili su iz Crne Gore, kao što su: Vlatko Gilić, Živko Nikolić, Milo Đukanović, Braca Slijepčević, Branislav Bastać i mnogi drugi. U Zagreb je otišao Dušan Vukotić i tamo je osvojio Oskara za svoj crtani film „Surogat“, te tako prekinuo 30 godina vladavine Volta Diznija. Ovo namjerno govorim pošto su talentovani ljudi iz Crne Gore, zbog nedostatka uslova za rad i uništene filmske infrastrukture, odlazili u Beograd, Zagreb ili Sarajevo i tamo činili remek djela, a kod nas se, nažalost, i dan-danas osjećaju posljedice katastrofalnog odnosa prema kulturi. Međutim, mi smo uspjeli da, prije desetak godina, dobrano popravimo stanje stvari i to, pravashodno, kroz usvajanje Zakona o kinematografiji, osnivanjem Filmskog centra Crne Gore, otvorene su škole i fakulteti i kao rezultat imali smo tri, četiri sjajne generacije filmskih stvaraoca. S druge strane, kao najveću manu domaće kinematografije, upravo, izdvajam nepostojanje kontinuiteta u radu što će, bojim se, otjerati naše mlade stvaraoce u druge filmske centre. Takođe, ne želim da govorim o katastrofi koja je u Crnoj Gori nastala od prije godinu i po dana, i to izborom nekompetentnih ljudi da vode resor kulture, te samim tim i kinematografiju.

Velika je istina da „na mladima svijet ostaje“. Krajem 2021. godine dva mlada crnogorska reditelja, Nikola Vučinić i Branislav Milatović, osvojili su glavne nagrade za svoje kratkometražne filmove i to na dva različita međunarodna festivala. Prema tome, da li crnogorsku kinematografiju čeka lijepa budućnost?

– Najprije, osim pomenutih filmskih stvaraoca, ja bih mogao dodati još dosta imena čiji su se filmovi, takođe, pojavljivali na međunarodnim filmskim festivalima. Pomenuću Nemanju Bečanovića, Andra Martinovića, Nikolu Vukčevića, Mariju Perović, Željka Sošića, Zonja Markovića, Ivana Bakrača, Dušana Kasalicu itd. Svakako, ima ih još. Dakle, čitav niz mladih ljudi je uspješno startovao i većina njih je, već, radila igrane filmove i televizijske serije. Nažalost, sama činjenica da se o ovim ljudima malo zna i govori, pokazuje odnos ovog društva prema kinematografiji, a ceh će se platiti, jer ako ta ekipa mladih stvaraoca ne bude imala kontinuirani rad i razvoj, pobjeći će ili će propasti, kao što se ovdje to i ranije dešavalo. Prema tome, crnogorsku kinematografiju će čekati lijepa budućnost onoga trenutka kad, u vlastitoj kući, popravimo stanje stvari na bolje. Nažalost, mi nemamo potrebnu infrastrukturu, nedostaje nam, čak, i studio, te, kao takvi, nijesmo u mogućnosti da pariramo svjetskoj kinematografiji.

Stekli ste status istaknutnog kulturnog radnika te gotovo cijeli svoj radni vijek posvetili ste kulturi i njenom unaprijeđenju. Takođe, poznato je i da ste dobitnik najvećeg državnog priznanja – Trinaestojulske nagrade. Stoga, možete li dati svoj komentar o stanju kulture na svim društvenim nivoima u današnjoj Crnoj Gori?

– Komentari o stanju kulture u današnjoj Crnoj Gori se, uglavnom, svode na kukanje. Međutim, ja neću kukati pošto je situacija sasvim jasna. Odnos crnogorskog društva prema kulturi je očajan, ali ne samo zbog posljednjeg izbora vladajuće elite u zemlji. Kultura se, odavno, tretira kao prirepak svake vlasti u Crnoj Gori. Znate, kada se, kod nas, formiraju vlade, prave se dogovori tek oko najvažnijih resora poput Ministarstva pravde ili Ministarstva finansija, a kultura se povjeri nekoj, kobajagi, oštećenoj partiji da ona izabere tamo, nekog člana za funkciju ministra nadležnog za kulturu. Ne mogu reći da, u posljednjih 30 godina, nije bilo ljudi čije su biografije bile adekvatne kako bi obnašali funkciju ministra za kulturu, međutim, cjelokupan sistem nije funkcionisao! To je, u prvom redu, jer je Ministarstvo kulture djelovalo na relaciji: od sebe do Vlade i od Vlade do sebe, a ne od sebe prema bazi tj. prema nama koji se, npr. bavimo kinematografijom, pa tek od nas, povratno, prema ministru kulture. Problem naopakog shvatanja kulture nas je, zapravo, doveo do jedne nestabilnosti i nedostatka kontinuiranog i planskog djelovanja na planu kulture, a samim tim, i kinematografije.

U eri opšte digitalizacije, čini se da knjiga gubi primat u odnosu na savremene medije. Naročito se stiče utisak da mladi ljudi ne posvećuju knjizi dovoljno pažnje. Kakav je Vaš stav po pitanju današnje čitalačke kulture mladih?

– Ja, najprije, moram reći da se, u mladosti, nijesam „pretrgao“ od čitanja. Uvijek sam bio bliži nekoj vrsti video saznanja, tj. bioskopu i televiziji. Svakako, postoje stvari koje mladi ljudi, prosto, moraju da pročitaju. Zašto? Zbog unaprijeđivanja vještine pisanja! Nažalost, predajući studentima, primjećujem da su mladi ljudi vrlo nepismeni, a tome je, prevashodno, uzrok nedostatak čitalačke kulture i nedostatak upoznavanja svijeta kroz proces čitanja značajnih djela. Ovom lošem fenomenu su, vjerovatno, doprinijeli preobimni školski programi čitanja, pa su mladi ljudi, prosto, izabrali liniju manjeg otpora. U tom pravcu nam je potrebna velika promjena same strategije obrazovanja. Mnogo bi bilo bolje da se napravi selekcija potrebnih djela sa kojima bi mladi ljudi trebalo da se upoznaju. Ne želim da zvučim pretenciozno, ali kao predavač koji studentima predaje „život“, stičem utisak da studenti dolaze sa nedovoljnim fondom opšteg znanja na fakultet, pa mislim da bi trebalo i ranije da počnu da studiraju. Tu se radi o sljedećem: praksa je da na fakultet dođu ljudi, od 18 godina, koje je već upropastila porodica, ulica ili crkva pa su, ti ljudi, u ozbiljnoj nemogućnosti da se, uopšte, obrazuju svim onim što je neophodno u okviru sazrijevanja i to, naročito, u ovim tzv. kritičnim godinama života. Sa malim fondom znanja oni, prosto, ne stignu da, za četiri godine studija, kompenzuju loše sticanje znanja tokom prethodnog školovanja. A svijet, konstantno, ide naprijed i neće ih čekati.

Vi ste jedan od osnivača „Beogradskog kulturnog kruga“ – asocijacije intelektualaca građanske orijentacije, koji su se usprotivili ratu i nacionalističkoj histeriji 90-ih godina prošlog vijeka. Kako i na koji način današnji intelektualci treba da iskažu svoj bunt protiv svih prijetnji miru?

– Prvo, krenimo od same definicije intelektualca. Kod nas postoji zabuna da je intelektualac čovjek koji, takoreći, ima puno škole. Ne! Intelektualac je čovjek koji ima sopstvenu predstavu o svijetu u kojem živi. S druge strane, sebe sam oduvijek smatrao građanskim aktivistom i bio sam spreman da svim tim građanskim pokretima ili organizacijama dam svoj doprinos. To je slučaj i sa „Beogradskim kulturnim krugom“. Moram reći da mi je bila čast, u tim kriznim vremenima, sarađivati sa ličnostima kao što su Radomir Konstantinović, prof. Miladin Životić, Mirko Kovač, Filip David, Borka Pavićević, Žarko Korać i mnogi drugi, hrabri ljudi koji su se, u opasnim vremenima, usudili da drugačije misle. Ovdje ljudi smatraju da je demokratija posao koji se može obaviti za 10 dana pa da onda idu na more. Naprotiv! To je svakodnevna bitka koja se nikada ne završava. Upravo je Rade Konstantinović govorio: „Naše iskustvo je palanačko“. Ja sam se uvijek trudio da učestvujem u svakoj promociji građanskog duha društva, bez obzira na neuspjehe koje su doživljavale organizacije kojima sam pripadao. Znam da je teško igrati glavnu ulogu u svom životu, ali dužnost svakog čovjeka jeste da igra, makar, značajnu ulogu u istom. Nažalost, većina ljudi ne promišlja svijet u kojem živi, i spremni su da budu statisti u tuđim životima i tuđim idejama. A to je pogubno!

Na festivalu u Parizu 2013. godine osvojili ste Grand Prix za režiju dokumentarnog filma o Petru II Petroviću Njegošu, pod nazivom „Njegoš – jedna biografija: Noć skuplja dva vijeka“. Takođe, brojni filmovi i TV serije čiji ste Vi tvorac svjedoče da je Crna Gora bila Vaša inspiracija za nastanak istih. Prema tome, šta predstavlja Crna Gora za Branka Baletića?

– U djetinjstvu su me zvali Bajo i, jednom prilikom, iako to tada nijesam u potpunosti razumio, otac mi je rekao: „Zapamti Bajo, postoji samo Crna Gora i ništa više“! Te očeve riječi sam bolje shvatio nakon studentskih demonstracija ’68 godine, na kojima sam učestvovao, kada me je, opet, otac na njih podsjetio. Poslušao sam ga i zato sam došao u Crnu Goru. Inače, ja sam se, dolaskom u Crnu Goru, u izvjesnom smislu, odrekao svoje profesionalne karijere reditelja igranih filmova, iako sam 2010. godine snimio film „Lokalni vampir“. Međutim, primijetio sam da nedostaje mnogo dokumenata i da mnogi važni trenuci iz naše istorije, a ne samo iz kulture, nijesu uopšte obrađeni, što je uticalo da uradim četiri, pet serija od kojih je najvažnija serija „Veliki rat“. Film koji ste spomenuli sam, zapravo, napravio na osnovu desetak drugih filmova koji su obrađivali Njegošev život i to je Francuze veoma dojmilo. I dalje se bavim tim istraživanjem pa sam uradio film o Žabljaku Crnojevića, o potpuno zapostavljenim i izuzetno važnim artefaktima iz istorije Crne Gore, pritom, imajući u vidu da je baš tamo formirana naša država. Borim se protiv prekrajanja istorijskih činjenica i mnoge, potvrđene istine ću, uskoro, objelodaniti, i to posredstvom jednog projekta na kojem, trenutno, radim. Prosto, smatram da je opasno ne poštovati istoriju i kada se svi društveni problemi na izanaliziraju do kraja.

“Panta rei” (Sve teče, sve se mijenja), govorio je starogrčki filosof Heraklit. Stoga, može li umjetnost promijeniti ovaj i ovakav svijet?

– Umjetnost se trudi da objasni svijet. Riječ je o tome da svijet treba mijenjati ali to nije lako i vrlo teško se postiže. Međutim, umjetnost i, zapravo, kultura jeste konstantno postavljanje pitanja koja će probuditi ljude da bi, eventualno, došlo do nekih promjena i to je funkcija na koju ne smijemo zaboraviti svi mi koji, na neki način, učestvujemo u tom procesu. Ovdje bih pomenuo mog profesora sa Akademije, čuvenog Ratka Đurovića. Važio je za izuzetno zanimljivog čovjeka i mi smo ga, studenti, jako voljeli i poštovali. Stoga, na kraju školovanja smo htjeli da mu, u znak zahvalnosti, nešto poklonimo, a on je samo odgovorio: „Vidite djeco, gdje god budete živjeli i kad god budete mogli, otvarajte obdaništa, osnovne škole, srednje škole, fakultete. Ako nas išta uništi, biće to neznanje“. Eto, ja sam pokušao da se odužim dragom profesoru, boreći se za osnivanje novih fakulteta i osnivajući ih, u okviru sopstvenih mogućnosti.

Šta poručujete čitaocima/teljkama portala Pozornica.me?

– Bio je jedan čudan američki reditelj, Džon Ford, koji je, na pitanje koja je njegova poruka ljudma, odgovorio: „Poruke se šalju poštom, ja samo radim filmove“. No, u svakom slučaju, jedina poruka, koju bih se usudio poslati jeste: Promišljajte svijet u kojem živite i nemojte, na osnovu jedne informacije, formirati sliku o svijetu. Uvijek čujte više glasova oko sebe, pa tek onda zaključite gdje je vaše mjesto u tom svijetu.

Čovjek ste bogat i životnim i profesionalnim iskustvom. Kada se osvrnete iza sebe, šta je to na šta ste najponosniji nakon svih ovih godina?

– U jednom trenutku dođete u situaciju da podvučete crtu u životu. Tada se sjetite svih uspjeha, pobjeda, filmova, automobila itd. Međutim, sve to, na kraju, ne znači mi više toliko puno jer, kad sam podvukao crtu, zaključio sam da ostaju samo moje kćerke i da su, zapravo, djeca najvažnija od svih ostalih stvari u životu.