Predstava “Đokonda”, Viktora Lodata, u režiji Dušanke Belade, izvedena je 4. novembra na sceni Narodnog pozorišta u Užicu, u okviru 26. Jugoslovenskog pozorišnog festivala “Bez prevoda”. 

Drama “Đokonda (Žena koja se igra)”, opisuje istiniti događaj – krađu da Vinčijeve “Mona Lize”, 21. avgusta 1911. godine, od strane italijanskog doseljenika, bivšeg radnika u Luvru – Vićenca Peruđe, koji je želio da je vrati Italiji. Kroz različite uglove sagledanja, fragmentarno, putem monoloških scena, drama istražuje razloge posebnosti ovog umjetničkog djela, bavi se odnosom običnog čovjeka i umjetnosti, suprotstavlja principe zakona i ličnog ubjeđenja, prati unutrašnja kolebanja specifičnih karaktera i preispituje pojam i porijeklo patriotizma.

U predstavi igraju Zoran Vujović, Slavko Kalezić i Branka Otašević.

Nakon izvođenja predstave održan je razgovor sa rediteljkom i glumcima.

Selektor Festivala, Bojan Munjin istakao je da se ova predstava u potpunosti uklapa u koncept ovogodišnjeg Festivala koji se održava pod motom “Pričaj mi o nežnosti”.

“Mislim da nas se ova predstava apsolutno tiče i da su rediteljka i glumci to jasno naznačili. Potpuno je evidentno i vidljivo da danas, kao možda nikad prije, barem u modernijem vremenu, mislim na 20. vijek, ili čak i 19., umjetnost nije na cijeni na kojoj bi trebala biti. Kada sam razgovarao povodom predstave “Hamlet” sa pokojnim Nebojšom Glogovcem, on je rekao da je umjetnost ostala ista, promijenio se odnos prema njoj. I to je savršeno tačno. Moramo pričati o “Đokondi” kao o jednom simbolu, jednom pitanju. Mi zapravo danas živimo u vremenu najjeftinijeg spektakla. Te 1911. godine možda je postojala i neka velika briga, kad je ona vraćena bila je velika pažnja, ali i tada je to bio veliki spektakl. Danas možda niko o tome ne bi ni razmišljao nego bi to bio neki još jeftiniji spektakl. Ova predstava, i ovo pitanje o umjetnosti apsolutno je ptrebno i apsolutno je naša tema. Mislim da mladi ljudi poput rediteljke “Đokonde” u ovom vremenu treba dati priliku da se pokažu na mjestima gdje se pojavljuju najveći režiseri i treba dati šansu mladim ljudima.”

Marina Milivojević- Mađarev, teatrološkinja i pozorišna kritičarka istakla je da je u pitanju komad koji suštinski govori o jednoj velikoj strasti, nježnosti i ljubavi prema umjetnosti. ”Jako je važno da je Crnogorsko narodno pozorište jednoj mladoj, ambicioznoj rediteljki otvorilo prostor za rad, jer oni jesu budućnost ovog posla i ove umjetnosti i ako ih me ne njegujemo, ne podržavamo, ako im mi ne dajemo kontinuitet u radu, oni ne mogu uspjeti a to je najveća šteta za sve nas. Pozorište je način da se vratimo ljepoti i umjetnosti i to je ono o čemu govori i ova predstava. “

Rediteljka Dušanka Belada, pojasnila je da se bavila temom koja se nje tiče a to nije samo ljubav prema umjetnosti već i odnos čovjeka prema umjetnosti kojoj se ne posvećuje dovoljno pažnje u današnjem vremenu. „Prije svega, ono što me je zanimalo jeste ta fascinacija koja traje već 500 godina i vezana je za jedno umjetničko djelo, otkud ona, zašto, zašto toliko vjekova ona nastavlja da intrigira ljude. Sasvim slučajno sam naišla na taj tekst i ono što me je privuklo jeste dramaturška forma i dokumentarnost same priče. Puno ljudi nije znalo ko je Vićenco Peruđa, čovjek koji je sigurno zaslužan za to što je Mona Liza danas gotovo dio našeg svakodnevnog života. Zapitam se često što je to zapravo što nam onda nudi, i taj trenutak u kojem pomislimo u čemu sebe vidimo gledajući nju. I ne samo nju, već bilo koju sliku, slušajući bilo koju kompoziciju ili gledajući bilo koju predstavu, što je to što u nama umjetnost budi.“

Zoran Vujović je rekao da ova priča nije svakidašnja.  “Ona ne tretira neku od tema koje su angažovane društveno i iz konteksta, nego umjetnost stavlja u centar stvari, i u centar te umjetnosti stavlja izrazitu čovjekovu potrebu za umjetnošću i onim najplemenitijim, a to je osmjeh. Ne samo kad je u pitanju Mona Liza, nego danas je itekako potreban osmijeh za koji smo postali  lijeni, sve manje spremni tragati, sve više kopamo po nekog džigerici, po nekim negativnim, neugodnim elementima, sve više svoj kreativni potencijal svodimo na rascjep ličnosti. Ova predstava mene kao glumca oslobađa Volim da kopam po svojoj nutrini, da se kačim za odsjaje nekih zvijezda koje su se ugasile za mnoge ljude.“

Slavko Kalezić je naglasio da je u svakom pozorišnom procesu najvažnije da se ljudi razumiju, te da je i ovo, između ostalog, komad o razumijevanju i nerazumijevanju. “Izazovno je bilo u glumačkom smislu, u sredstvima, transformacijama, prilagođavanju… Izazovno i inspirativno, a naročito jer smo radili u jeku pandemije.”

Glumica Branka Otašević je izrazila zadovoljstvo zbog učešća na Festivalu „Bez prevoda“, a posebno zbog predstave u kojoj igra a koja govori upravo o umjetnosti, tako zanemarenoj i marginalizovanoj u današnje vrijeme.

Pored CNP-a, na festivalu koji se održava od 1. do 7. novembra učestvuju i Bosansko narodno pozorište iz Zenice, Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda, Pozorište Promena iz Novog Sada, Atelje 212, Narodno pozorište Pirot, Gradsko pozorište iz Podgorice.