Knjiga kratkih drama “Priče sa balkona, priče sa Balkana” objaljena je nedavno u izdanju Alternativne teatarske aktivne kompanije – ATAK. Za izdavača i urednika je potpisan Vasko Raičević, a redakciju čine Dragana Tripković i Marko Eraković. Knjigu je likovno uredila Suzana Pajović, a autor fotografije sa naslovnice je Relja Brković. Knjiga sadrži pobjedničke drame sa konkursa „Priče sa balkona, priče sa Balkana“, i drame po izboru urednika, koje su pristigle na konkurs u organizaciji ATAK-a. Projekat je podržan od strane European cultural foundation, iz fonda „Culture of Solidarity Fund“. Među objavljenim nagrađenim autorima sa konkursa su Almir Alić – Estetika obmane, Danilo Brakočević – Pogled sa mog Balkana, Monika Herceg – Mrtve ne treba micati, Vid Adam Hribar – Kad stane glazba, Vladan Kuzmanović – Retro serija, Stamen Milovanović – Čežnja, Sara Radojković – Svi psi idu u ra, Zoran Rakočević – Granica, Mirza Skenderagić – Najgori jebeni dan u čitavom jebenom životu, Divna Stojanov – Koje nacionalnosti je istina. Autori drama u izboru urednika su Ahmed Burić – Tu i tamo, Beatrica Kurbel – Lijepo mi je ovdje, Jelena Lela Milošević – Mir na balkanski način, Selma Parisi – Astronauti, Ksenija Popović – Prsten, Bosiljka Pušić – Marama od čiste svile, Željko Sekulović – Povjerljivi razgovori, Jelena Paligorić Sinkević – Kesten i Melida Travančić – Fragmenti koji nedostaju.

U vrijeme snažnog zamaha pandemije, kad su jedan za drugim zatvarani teatri, odjednom su isplivale slike ljudi koji na balkonima pokazuju solidarnost ili održavaju kakav takav socijalni život. Tako je rođena ideja za projekat ,,Priče sa balkona, priče sa Balkana“, kao pokušaj pronalaženja novih mogućnosti interakcije u uslovima nove realnosti. Ti uslovi čine se za teatar naročito pogubni, budući da on od svog nastanka do danas podrazumijeva interakciju između minimum dva čovjeka, jednog na sceni i jednog u publici.

„Kroz istoriju mijenjale su se u velikoj mjeri tehničke karakteristike i ono što bismo danas nazvali produkcijskim uslovima za stvaranje jedne predstave, ali ono što je ostalo nepromjenljivo, što se provlači kao srž teatra koja je suštinski izdvaja od drugih umjetnosti – to je ,,živi“ čovjek ispred nas, i naše prisustvo u vremenu i prostoru dok se pozorišni čin rađa pred našim očima. U tome je sadržana ona klica antičkog rituala iz koje je pozorište i nastalo. (…) European Cultural Foundation imala je poseban fond – Culture of Solidarity – koji je namijenjen kulturnim praksama u vrijeme otežanih mogućnosti za pronalaženje umjetničkog angažmana. Na tom konkursu prošla je naša ideja o regionalnom povezivanju preko specifične dramske forme, tzv. dramske minijature, za koju je potrebna posebna dramaturška vještina. Od pristiglih blizu 100 tekstova iz regiona, njih 89 zadovoljavalo je zadate propozicije i poslato na procjenu članovima žirija. Svijet ovih dramskih komada je šarolik, ali vrlo tačan u mapiranju traumatičnih tačaka naše stvarnosti. Tu ih ima koje su više ili manje uspješno dramaturški izvedene, ali zajedno daju mozaik jednog prostora obilježenog ideološkom transformacijom koja još nije dovršena. Tu je političnost nekad eksplicitna, a češće tek probija kroz zidove uvrnute svakodnevice. Nije neočekivano da neki od tekstova predstavljaju psihološke seanse i sa tako postavljenom dramaturgijom sve ono što bude rečeno neizbježno dobija težinu političkih procesa sa čijim posljedicama i danas živimo. Ti ožiljci 90-ih osjećaju se gotovo u svakom tekstu, koliko god izgledalo da dijalozi vode u nekom drugom pravcu, a lako su uočljivi i kod onih koji pripadaju novijim generacijama. Budući naraštaji još će neko vrijeme morati nositi taj teret svojih očeva i probijati se kroz ruševine tog svijeta, te grubo ugašene stare ideologije“ zapisao je u predgovoru urednik izdanja Vasko Raičević.