– Piše: Jana Miletić –

Davor Dragojević je rođen 1966. godine. Diplomirao je lutkarsku režiju na Nacionalnoj akademiji za teatarsku i filmsku umjetnost „Krsto Serafof“ u Sofiji,u klasi Profesora Slavača Malenova. Član je ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 1993.godine. Direktor je i osnivač Međunarodnog festivala lutkarstva Podgorica-Crna Gora.

Prepoznatljivi ste po Vašem radu u pozorištu za odrasle, režiranju, pisanju dramskih tekstova. Međutim, najviše ste posvećni radu za djecu, šta Vas inspiriše na to?

– Da bi se neko posvetio radu sa djecom i za djecu, potrebna je, pored znanja i iskustva i velika ljubav prema djeci. Ja sam jedan od onih umjetnika koji uživa u stvaralaštvu za djecu, a mene ništa ne može tako da inspiriše kao iskreni dječiji osmjesi i aplauzi.

Koliko je zahtjevno i specifično pripremati sadržaj koji će biti predstavljen najmlađoj publici?

– Postoje ljudske vrijednosti koje su svevremene, koje nikada ne gube na aktuelnosti. Prijateljstvo, čojstvo, dobrota, ljubav… to su samo neke od njih. Sadržaji koji će biti predstavljeni djeci treba da afirmišu te vrijednosti, da kroz razne umjetničke forme govore o njihovoj važnosti i neophodnosti. Naravno i način na koji govorimo o tim vrijednostima mora biti prilagođen i razumljiv djetetu.

Kako posjeta pozorišta dopirnosi razvoju djeteta ?

– Odlazak u pozorište je odlazak u jedan neobičan svijet – svijet mašte. Djeca uživo gedaju junake bajki: prinčeve i princeze, vuka i jariće, vile i vilenjake… Poistovjećuju se sa glavnim likovima, reaguju na situacije u kojima se ti likovi nađu, a često ih i glasno upozoravaju na opasnost koja im prijeti. Zahvaljujući tom svijetu mašte, u kom su aktivni učesnici, lako uočavaju razliku izneđu gordosti i skromnosti, dobra i zla, ljubavi i mržnje, djeca će biti bolji ljudi.

Koliki je nedostatak za jedno društvo da nema lutkarsko pozorište?

– Crna Gora je možda i jedina država u Evropi koja nema lutkarsko pozorište! Nema ni pozorište za djecu. U okviru Gradskog pozorišta iz Podgorice, postoje tri scene: Večernja, Dječija dramska i Lutkarska, ali kad rasporedite programska sredstva, uradi se po jedna lutkarska godišnje, što je isuviše malo, ako se zna da u Podgorici ima pedeset hiljada djevojčica i dječaka uzrasta do 12 godina. Nekih desetak godina radila se samo jedna lutkarska predstava u dvije godine.

U lutkarskim pozorištima u regionu, a i šire, rade se tri do četiri premijere godišnje. Naša djeca vole lutkarsko pozorište, poneku od predstava gledaju i više puta. Voljeli bi i oni da je na repertoaru veći broj, ali… E sad zamislite koliko su naša djeca zapostavljena i kulturno osiromašena u odnosu na onu djecu, čiji su se „odrasli“ pobrinuli da im obezbijede da uživaju u lutkarskoj umjetnosti.

Kako ste došli na ideju o osnivanju Međunarodnog lutkarskog festivala?

– Upravo je potreba djece za lutkarskim predstavama bila presudna da se osnuje Međunarodni festival lutkarstva. Osnovali smo ga Ljiljana Burzan – Nikolić i ja. Željeli smo da našoj djeci obezbijedimo da pet dana, koliko traje festival, uživaju u vrhunskim lutkarskim ostvarenjima koja nam dolaze iz cijelog svijeta. Da čuju druge jezike, da upoznaju druge kulture, jer samo na taj način će znati da treba da njeguju i čuvaju svoj jezik i svoju kulturu.

Da li ste nailazili na poteškoće pri realizaciji festivala s obzirom na to da su predstave izvodili učesnici iz različitih djelova svijeta?

– Naravno. Osnovna potreba, da bismo ugostili toliki broj umjetnika, je novac. Treba platiti put, honorare, pansione za učesnike… Mi smo svake godine krećali od nule. Sada imamo podršku Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada sa sredstvima koja su nam veoma značajna, ali ipak nedovoljna. Konkurišemo kod Ministarstva kulture i nikada nijesmo sigurni da li ćemo dobiti podršku i kom iznosu. Pokušavamo da nađemo sponzore i prijatelje festivala i do sada smo u tome nekako uspijevali. Moram istaći da ovog festivala vjerovatno ne bi bilo da nije bilo Fondacije Petrović Njegoš, koji su nam na samom startu dali vjetar u jedra i podržali ovu veoma značajnu manifestaciju za crnogorsku kulturu.

Na koji način je ovaj festival doprinio razvoju scene za djecu?

– Mislim da je zahvaljujući kvalitetu predstava, koje su nam došle iz šesnaet zemalja sa tri kontinenta, postavljen jedan standard ispod koga se ne može. To potvrđuju i uspjesi lutkarske scene Gradskog pozorišta, u poslednjih par godina, na mnogim međunarodnim festivalima, gdje su osvojene brojne nagrade.

Da li je prisutan neravnopravan tretman prema umjetnicima koji se bave pozorištem za djecu u odnosu na one koji rade na predstavama za odrasle?

– Mislim da je to nekada bilo, ali da je toga sve manje. Upravo veliki broj mladih glumaca koji žele da igraju i u lutkarskim i u dječijim predstavama pokazuje da baviti se pozorištem za djecu nije nedostatak. Naprotiv. Pa i veliki broj reditelja, koji su se dokazali u radu za odrasle, vrlo često rade predstave za djecu. Igraju se, namaštavaju i prave predstave zbog kojih će zaslužiti one iskrene osmjehe i aplauze sa početka ove priče.