#Muzički april

– Piše: Aleksandra Govedarica –

Slavna francuska šansonijerka, Edith Đovana Gasion je najzapaženiji glas Francuske. Iako je svojom interpretacijom ”La vie en rose”, s radošću posmatrala život u ružičastom, Edith je imala tužan, ispunjen bolom i veoma težak život. Proslavila se sa pjesmama ”Non, je ne regrette rien”, ”Milord”, ”La foule” i ”Padam, padam”.

Svoj čuveni nadimak ”piaf” što znači u prevodu sa francuskog jezika vrabac, dobija u toku karijere, simbolično ukazivajući na njen veličanstveni glas. Upravo zato i dokumentarac iz 2007.godine snimljen o ovoj značajnoj ličnosti Pariza, nosi ime ”La mome piaf”.

Edith Piaf je rođena u Parizu 19.decembra 1915.godine, okružena raznovrsnim ljudima tadašnjeg Pariza. Djetinjstvo je provela na mnogim mjestima, pa je pored kratkog života sa majkom alkoholičarkom, bakom koja je držala border u Normandiji, živjela sa ocem koji je bio ulični akrobata. Ipak, najviše vremena je živjela sa bakom u javnoj kući. Osim toga bila je privremeno slijepa par godina kao mala. Težak način života za jedno dijete je uticao na nju da ima potpuno drugačiji pogled na stvarni život nego njeni vršnjaci. Stoga, napušta oca i odlazi u potragu za boljim životom, zarađivajući kao ulična pjevačica.

Luis Lele otkriva njen talenat čuvši njene izvedbe na ulicama Pariza. Menadžer kabarea, postaje i njen menadžer i daje joj kasnije prepoznatljivo ime ”La mome piaf” (mali vrabac), zbog spoja majušne pojave i ljupkog glasa poput vrapca. Tada Edith postaje šansonijerka kabarea. Njen znak prepoznatljivosti je postala duga crna haljina. Nedugo zatim snima i svoju prvu pjesmu, za koju je kao i za sve ostale pisala tekst.

Pojavila se i u čuvenom Mulen Ružu, gdje je svoj pečat ostavila 1944.godine, par dana poslije oslobođenja, ali tadašnja publika je smatrala izdajnicom domovine jer je pjevala i pred neprijateljskim vojnicima.

Bila je intrigantna ličnost, pa se o njenom životu tačno ne zna u potpunosti. Doprinijela je Francuskom pokretu otpora, štitivši ratne zarobljenike tako da je osim u muzičkom svijetu, svakako ikona zemlje. Ipak, doživjela je smrt rano, čak u 48. Godini.

O tome koliko je danas bitna za Francusku govori i to da postoji muzej posvećen baš njoj u Parizu.

U dokumentarcu o njoj je izrazito upečatljiva jedna od poslednjih scena u kojoj izvodi ”Non, je ne regrette rien”, doživljavajući istovremeno flešbekove na svoje sreće i tužne životne trenutke. Smrt voljene osobe, Marčela Serdana ne uspijeva da preboli, a potpuni slom doživljava poslije saobraćajne nesreće nakon koje postaje zavisnica od morfijuma.

Edith nije bila samo značajna muzička ikona svoje zemlje, već i čitavog svijeta.

U nastavku je video njene najbolje šansone – ”La vie en rose”.